Božanstvena komedija. Čistilište, Pakao (1939) Preveo i protumačio dr. Izidor Kršnjavi

lusi sagi =
GEN i &

/ m VEEN Tik hin si nai nalik anka pok e ,j || ZUBNE i sama |" JR iasši Lii — sui sah AKA Lk zA kai "Pi zh ERE NE

*

Hi

Lij

sa

«"

DANTE ALIGHIERI
BOŽANSTVENA KOMEDIJA
PAKAO

PREVEO I PROTUMAČIO
Dr. ISIDOR KRŠNJAVI

TREĆE IZDANJE
UREŠENO S 32 SLIKE MIRKA RAČKOGA
ZAGREB 1937
NAKLADA »TIPOGRAFIJE« D. D. ZAGREB

“=

Iza velike depresije na koncu dvanaestoga stoljeća trinaesto je ispunjeno du-
ševnim i političkim borbama. Kad je papinstvo svladalo carstvo, pa onda samo palo
u francesku ovisnost, izgledalo je, kao da je svijet izgubio uzde, te je nastao rat
sviju proti svima. Feudalno se plemstvo borilo medju sobom, što iz pohlepe za
proširenjem vlasti i za pomnožanjem imetka, što radi obiteljskih razmirica i krvne
osvete. Gradj anstvo je ratovalo protiv plemstva, radi sigurnosti svoga života, imetka
i prometa. U samim se gradovima borile stranke radi sličnih razloga, tražile su saveze
u drugim gradovima, koji su se potom i sami medju sobom zaratili. Jedna stranka
tjerala je drugu iz grada; razarali su jedni drugima kuće te imanja; slali jedni druge
u siromaštvo i nevolju, a sami se bogatili. i

U vrijeme borbe izmedju careva i papa ovi su bolje razumjeli duh vremena,
pa su se združili < gradjanskim pučkim. strankama protiv carske prevlasti, koja je
nastojala slomiti i feudalno plemstvo i pučane, da sebi stvori izjednačeno mnoštvo
jednakih, neoboružanih, oporezovanih podanika.

Pape su bili dovoljno “jaki, da u savezu s gradjanstvom i velikim dijelom
plemstva obore čarstvo, ali nisu bili dovoljno jaki, da ujedine cijelu Italiju u jednu
narodnu, dobro uredjenu i upravljanu državu. Oni su pače to jedinstvo spriječili
tim, da su na jugu Italije iu Siciliji utemeljili posebnu vazalnu državu, te ju predali
u vlast franceskoj snažnoj kući Anžuvinaca, koji su doskora preuzeli zadaću Hohen-
staufovaca gledom na feudalno plemstvo. slomili su mu prevlast te su dotjerali ideju
moderne, centralistične, jedinstvene države. No čim su Anžuvinci postali previše
jaki, pape su i njihovu vlast slabili gdje su mogli, jer su oni težili za vrhovnim go-
spodstvom svijeta. Podlogu za to gospodstvo mislili su naći u Italiji, sdje su nastojali
osnovati, učvrstiti i proširiti posebnu vlastitu državu, kojom su neposredno vladali.
Tim su stvorili novu zapreku narodnom. jedinstvu.

- Francezi su u tom sretniji bili; oni su u dugoj borbi protiv Engleza došli prije
do osjećaja narodnoga soliđariteta, pa su pomoću narodnoga svoga svećenstva
učvrstili kraljevsku vlast i širili-ju sve više, a kraljevstvo je ujedinilo narod.

Dok se je vodila borba izmedju cara i pape nazivali su se pristaše carevi
Ghibellinima, a papini Guelfima.

Odakle su ta imena, ne zna se pravo. Vjerojatno je, da su njemačkoga podri-
jetla. Pristaše Otona IV. iz kuće Welf, nazivali su se strankom Welfovom ili Wel-
fovci, a jer su Talijani iz Welf načinili Guelf: Guelfovci. Pristaše Otonovih protiv-
nika nazivali su se po gradiću Waiblingen, u talijanskoj izopačenoj formi: Ghibellini.
Drugi kažu, da su se dvije obitelji zvali Guelf i Gibel. Treći vele, da su Arapi u
Siciliji ime »Hohenstaufen« prevodili u Gibello. Oznaka Guelf i Ghibellin za pristaše
pape i cara nije točna. Dogadjalo se, da su Guelfi bili protiv pape, a da se je papa
s Ghibellinima složio protiv Guelfa.

Često su čisto lokalne i obiteljske stranke poprimile ta imena, a katkad su se
političke stranke plemstva i pučana pod imenom Guelfa i Ghibellina borile za svoje
ciljeve bez obzira na papu i cara.

Svuda, gdje je bilo borbe, bilo je prema tomu i Guelfa i Ghibellina, pa su ta
imena postala tako strašna i zazorna, da su u Italiji pričali, e su dva vraga Gibel
i Guelf došli na svijet, da ljude zavade.

Kad je car mironosac Henrik VII. Luksemburžac došao u Italiju, nije ispočetka
htio čuti ni za jedno ni za drugo ime. Dante je bio iz Guelfske obitelji, pa je ispočetka
uz Guelfe pristajao, jer je branio autonomiju Firenze protiv cara; no kad je nastala
pogibelj za tu autonomiju od strane pape, onda je pristajao uz Ghibelline. Napokon
se digao na više stanovište, pa je tražio politički ideal u harmoničnom sudjelovanju
svjetske i crkvene vlasti oko općega pravednoga mira i poretka. Car da bi imao
vladati svjetovnim, a papa duševnim životom. Rimsko svjetsko gospodstvo i rimski
svjetski mir, »pax Romana«, bio mu: je uzorom, za kojim je svijet trebao težiti.
Budući da ih je bilo. malo, koji su se do .tako visoka gledišta uzvinuti mogli, izjavio
je napokon, da je on stranka sam za sebe.

Kraj najteže borbe i razrovanih političkih prilika, duševni je pokret u XIII.
stoljeću dubok i svestran; kraj najvećega sjaja papinske vlasti: temelji su Crkve
do dna uzdrmani:; kraj najfinije trubadurske galanterije: žene uistinu žive u vrlo
skučenoj kućnoj stezi; kraj najuzvišenije poezije: širi se prostaštvo i raskalašenost;
kraj primjera nadčovječne požrtvovnosti: svuda se razbija i otima; kraj najvećega
sjaja u odijelu i kraj veličanstva gradjevina: najveća nečistoća u kućama i na uli-
cama: kraj najveće slobode znanosti: lomača; kraj najgadnije perverznosti: najčistiji
primjeri askeze. NE

U ovo je doba sve veliko i preko mjere običnih ljudi: gradjevine, slike, držav-
nici, filozofi, sveci, heretičari, dobrotvori i zločinci.

Sred tolikih duševnih, socijalnih i političkih struja osobito se ističe plemenita
nauka Sv. Joakima da Fiori i franjevački pokret. Jedan i drugi traže izlaz iz užasnoga
meteža. Joakim u mističnoj nadi na novoga spasitelja, Duha Svetoga, a Sv. Franjo
u povišenom, žestokom osjećaju ljubavi za sve Božje stvorove. |

Sve što je u XIII i prvoj četvrti XIV. stoljeća mislilo, osjećalo i radilo, sva
ljepota i sva strahota, sve težnje, radosti i patnje odsijevaju se u Danteovoj Kome-
diji. U XIV. stoljeću prozvaše ju »morem mudrosti« i »božanstvenom«. Uistinu
mogli su je s pravom nazvati i morem ljubavi i mržnje, morem sreće i nesreće, morem
radosti i boli, morem najuzvišenijih i najstrašnijih osjećaja ljudskih. Danteova
Božanstvena Komedija historijska je slika njegova doba u savršenom pjesničkom

obliku. |
Najjače izbija iz Danteovih divnih stihova velika serafijska ljubav. Nisu ga
bez razloga nazvali franjevačkim pjesnikom. | .“

4

H.

Alighieri bijahu stari plemeniti gradjani Firenze.

U svojoj Komediji Dante ne spominje niti jednom riječi svoga oca, a o
majci, kroz Vergileva usta, veli samo: Blago onoj, koja te začela!

Po svojem političkom mišljenju bijahu Alighieri pristaše guelfske stranke. Iza
poraza kod Montaperti-a, septembra mjeseca 1260., moradoše fiorentinski Guelfi
poći u progonstvo. Moguće je, da je Alighieri-u, Danteovu ocu, kao prostom i ne-
znatnom pristaši stranke, bilo dopušteno da ostane u gradu; ili da je njegova žena
Bella, Danteova majka, smjela da se povrati u grad još prije nego je pobjeda kod
Beneventa g. 1266., prognanicima otvorila vrata Firenze. Nema potom sumnje, da se
pjesnik rodio u Firenzi i da mu je ime Dante, pokraćeni oblik od Durante, bilo na-
djenuto na krštenju u lijepoj krstioni Sv. Ivana (bel san Giovanni), gdje se
nadao, da će na svoju glavu postaviti i pjesnički lovor.

Malo se za sigurno zna o Danteovim prvim naucima. Iz dijela i žive riječi
Brunetta Latini-a crpao je korisnih pouka, savjeta i uputa, što sve ostavi duboke
tragove u njegovoj duši, kako to dokazuje i onaj ganutljivi susretaj u Paklu, ali je
izvan svake sumnje, da Brunetto Latini nije bio Danteov učitelj u pravom smislu
riječi. Upućen, kao i svi ostali njegovi vršnjaci, na učenje gramatike, imenice latin-
skoga jezika, mladi Dante stade s osobitim interesom čitati latinske klasike, koji su
se tada učili u školama, a u prvom redu zavoli Virgila i radi savršene forme i radi
nježne poezije. S osamnaest godina Dante je već znao pisati u stihovima. Uz ljubavne
pjesme talijanskih i franceskih pjesnika, marljivo je čitao i filozofska djela i viteške
romane, nalazeći u prvima zgodne hrane za svoj ozbiljni i strogi duh, a u drugima
za živu svoju maštu. Bez sumnje bit će on učestvovao u viteškim igrama, u lovu, u
veselim sastancima ostalih mladih odvjetaka prvih i najuglednijih obitelji grada.
Zanimala ga takodjer glazba, pjevanje, ples; vježbao se po svoj prilici i u risanju.
Sigurno je, da je još prije godine 1288. poharao visoku školu u Bolonji, premda nije
polučio nikakov akademski čin.

Najvažniji dogadjaj u mladosti, dapače u cijelom Danteovu životu, njegova je
ljubav za Beatriču. Bijaše tek navršio 9-tu godinu života, kad pogled Beatriče, koja
bijaše jedva prekoračila 8-mu godinu, probudi u njegovoj duši nedužnu simpatiju,
nevinu, nježnu ljubav. Devet je godina zatim ugleda jednoga dana na ulici. Bijaše
čarobna u bijeloj svojoj opravi, u sjaju svoje nevinosti. Bacivši plašljiv pogled na
njega, čedno ga pozdravi. U duši se 18-godišnjega mladića rasplamti uzvišena ljubav,
koja druge težnje nije poznavala nego pozdrav one krasotice, a koja nikada nije
bila uzvraćena. Onaj pozdrav opajaše mladenačku njegovu dušu, napunjaše ga sami-
losti i ljubavi za sve stvorove, pače i za neprijatelje: bijaše za njega izvorom svakoga
blaženstva. Ljubav gospodovaše svakim njegovim činom, svakom njegovom misli;
gotovo zavidjaše onima, koji Beatriči bijahu uvijek blizu, a u mašti slikajući njezine
čare, izgaraše od želje, da je vidi. Dante na svaki način nastojaše, da nepozvanim
očima sakrije predmet ove ovako nježne ljubavi i za to se pretvaraše, kao da gine

__

i uzdiše za druge gospe, čineći od njih zaslon istine, schermo de la veritate.
U tom hinjenju podje tako daleko, da je to dalo povoda raznim naklapanjima, a
Beatriče mu uskratila pozdrav.

Lišen toga blaženstva, Dante pade u dubok očaj. Nego njegova. a se ljubav malo
po malo pretvara u žarko obožavanje ljubljene osobe, koja u njegovoj pameti postaje
sve sličnija andjelu. Od sada je sva pjesnikova radost, njegovo veselje i blaženstvo
u hvaljenju svoje gospe, u pravom shvaćanju njezinih uzvišenih vrlina; on je nekako
apostol i svećenik ovoga novog božanstva. Ova se promjena dogodi oko 1287. Dante
se nekako umiri i u tom ga nadzemnom miru stigne najteži udarac: Beatričina smrt,
mjeseca juna 1290.

Pjesnik bijaše beskrajno nesretan, njegova se nutarnja bol odražavala na
njegovu licu tako jasno i silno, da se na taj pogled ganu neka plemenita mlada i vrlo
lijepa gospa, te mu stade iskazivati toliko sućuti i samilosti, da je Dante osjećao ne
samo utjehe, već i radosti, kad bi je ugledao te s toga stade za njom uhadjati. To
bijaše 1291. U to se ljuti boj zametne u njegovu srcu izmedju uspomene na Beatriču
i novog osjećaja, što- malo po malo postajaše ljubav. Pobijedi napokon u njemu
stara ljubav, iz srca mu nestade svake sklonosti za donnu gentile, dapače i
njezina slika potamni u njegovoj duši, tako da tu gospodovaše jedino i neograničeno
uspomena na Beatriču.

Ovi se ljubavni doživljaji odrazuju u lirskim pjesmama, što ih je Dante u ono
doba ispjevao. oo i

Prvi sonet, ispjevan 12853., sadržava. pripovijest simbolična Sa esa u kojem
je pjesnik htio prikazati, iko se je zaljubio, te je po .. običaju zatražio
tumačenje toj viziji od glasovitih tadašnjih rimatora.

Pjesnici, na koje se Dante obratio, pokušaše da s ratiiača viziju i odgovoriše
mu; jedan od prvih Guido Cavalcanti. Tako udje mladi Dante u krug firentinskih
pjesnika. Prijateljstvo s Cavalcanti-em, koji bijaše dobom stariji, u velike se doimaše
početnika. U Guida bijaše tolika aristokratičnost uma i duha, tako fin osjećaj umjet-
nosti, tako duboko uvjerenje o sebi, da se je mladi pjesnik potpuno prepustio njegovu
utjecaju slijedeći njegov primjer, primajući njegove savjete. Tragove tog odnošaja
lako je naći u prvim Danteovim pjesmama, u kojima se susretaju gotovo isti pjes-
nički elementi kao i kod Cavalcanti-a. Nego brzo se Dante otrese svakoga tudjeg
utjecaja i podje svojom vlastitom stazom. Njegova se lirika u izražavanju čuvstava
i osjećaja uzdigne do neobične naravnosti i rijetke umjetničke savršenosti. Nuovo
stile, inauguriran od Guida Guinizelli-a, usavršen od. Guida Cavalcanti-a, nadje
svoga najizrazitijega predstavnika u Danteu..

Do najvišega se savršenstva vinu Danteova lirika, kad odluči da otedmeiom
svojih pjesama učini samo ono, što je bilo loda di quella gentilissima,
i onda spjeva onu glasovitu kanconu: »Donne che avete intelletto d'amore«.

Ova je kancona u povijesti Novoga stila početak perijode nazvane novi
slatki stil (dolce stil nuovo). Svaki izraz u ovim _.sonetima pobudjuje u duši
čitatelja mnoštvo novih prije nepoznatih osjećaja; Beatriču gotovo vidimo pred

6

našim očima u njezinoj konkretnoj idealnosti, iako nam nije moguće uhvatiti njezine
materijalne orise.

Bijaše se u Danteovu srcu tek ugasla simpatija za donnu gentile, kad on
odluči da u jedno sakupi i objasni svoje ljubavne pjesme. Tako bude 1292. ili malo
kasnije sastavljena Vita Nuova, nježna autobiografična knjižica u stihovima i
prozi, a posvećena Guidu Cavalcanti-u, koga Dante nazivaše prvim od svojih prija-
telja. U ovu zbirku ne udjoše sve Danteove mladenačke ljubavne pjesme, koje se
direktno ili indirektno ticahu Beatriče, već samo one, koje prema osnovi djela odgo-
varahu zamišljenoj glorifikaciji Beatriče.

Proza, ako se izuzmu neke digresije retorična ili književna karaktera, cilja na
to, da pokaže u kakovom su duševnom stanju i pod kojim su okolnostima nastale
pjesme, tako da je podredjena pjesničkim sastavcima, te je kao nit, što skupa veže
cvijeće, malo po malo niklo i rasevalo se tijekom njegova mladenačkog života. Odatle
i naslov knjige Vita Nuova, što baš i znači Mladenačkiživot.

U ovoj knjizi igra osobitu ulogu forma vizije i broj devet. Viziju upotrebljava
pjesnik, da nam predoči uzrujanost svoje mašte, a često povraćanje broja devet
tumači pjesnik tako, da je Beatriče taj broj, pravo čudo, kojemu je korijen Irojstvo.
Ovako uzrujana pjesnikova mašta preobličuje realnost te nas prenosi u neku idealnu
sferu, gdje nam često nije moguće uhvatiti tragove realnosti.

I baš je s ovog uzroka nastala teška književna prepirka: da li je Beatriče u
Mladenačkom životu zaista realna osoba. Mnogi odgovoriše niječno na ovo
pitanje tvrdeći, da ništa ne priječi, da se pristane uz Izidora Del Lungo, koji misli,
da je brak Beatriče sa Simom dei Bardi bio jedan od onih mnogih političkih brakova,
kako su se u ono doba često sklapali. Djece nije imala; ili se bar čini, sudeći po nama
poznatim dokumentima, da ih nije imala. Sigurno je svakako, da Danteova ljubav
za nju nije nimalo poremetila njezinu bračnu sreću.

Nije pak nikakovo čudo, da je Dante ljubio udatu ženu i pjevao joj pjesme.
Idealna i mistična ljubav onih pjesnika imajući svoj izvor u viteškoj ljubavi, bijaše
potpuno tudja bračnim osjećajima, niti mogaše doći u sukob s njima radi njezine
naravi i radi ideje onih vremena.

Paralelno s ovim razvilo se i pitanje obivstvudonne gentileilipietosa,
u kojoj većina komentatora nazrijevaju realnu osobu, i ako ne mogu da navedu ni
njezino ime. Više nego istinitu i živu ljubav zadonnu gentile osjećao je Dante
za nju neku prolaznu simpatiju. Medjutim je izvan svake sumnje, da je Dante osim
ljubavi, opjevane u Vita Nuova, imao u svojaj mladosti i druge ljubavi. Ovoj
ljubavi, s koje Beatriče kori Dantea u Raju Zemaljskome, Pur. XXX., 121, 145, XXXI,
34, 59, zahvaljuje svoj postanak niz lirskih pjesama, koje se bitno razlikuju od onih,
što smo do sada razmatrali, a čiji je osobiti karakteristikon ponovno spominjanje
riječi pietra, tako da su bile i nazvane pietrose. U njima se pjeva čisto
sjetilna ljubav. U talijanskoj je lirici malo pjesama, koje bi se mogle sa žara osjećaja
i jakosti izraza postaviti uz bok ovim pjesmama. I forma je ovih pjesama neobična:
nema u njima onoga tihog, strogog načina pjevanja, ne prikazuje se više slatko

KI

pramaljeće, već se u neobičnim, jakim izrazima slika strogost zime. I dok u ostalim
Danteovim pjesmama nema traga slikanju čara realne ženske ljepote, u ovim se
potanko govori, uz aluzije mjesta i vremena, o zamamnosti ženske ljepote. Dante
jasno i bistro očituje silnu svoju želju, da bi njegovom postala ova hladna žena, koja
se prama njemu pokazuje okrutnom, ovdje susretamo onaj u provencalskoj literaturi
obični kontrast izmedju mraza i studeni zimske i plamtećega pjesnikova srca. Pro- '
ljeće će se opet povratiti, ali će srce njegove »pargolette« biti uvijek hladno.

Na ovu se pargolettu odnose i Beatričini ukori Danteu u Zemaljskom
Raju, Pur. XXXI, 58, 60, ali se uzalud kušalo otkriti, tko li je ova pargoletta.
Riječ pietra cilja možda na neku Pierinu, ali je takodjer moguće, da je pjesnik
mislio samo na njezino tvrdo, okrutno srce, i s toga uzeo tu riječ. Takodjer nije
moguće za sjegurno utvrditi, kada se ta ljubav porodila u pjesnikovoj duši i koliko
je trajala. Jedino se može reći, da sudeći po sili tu izražene strasti, pjesnik je morao

biti već istupio iz prve mladosti.

| U ovo doba pada i Danteovo intimno prijateljstvo s Foreseom Donati-em, koji
je umro koncem jula 1296. Forese bijaše brat Pikarde i Korsa Donati-a, a s Danteom
ga spajaše usko prijateljstvo, kako dokazuje onaj usrdni razgovor na predzadnjem
kružnom tavanu Čistilišta, Pur. XXIII., 37/133; XXIV., 1/15, 73/93. Dante oplakuje
nerazboriti život proveden s prijateljem u raskalašenosti, a ovaj se oštro obara na
besramne firentinske žene, na njihov način odijevanja, hvali ljubav i nevinost svoje
Nelle, i oba se s pohvalnim riječima sjećaju dobre Pikarde. |

Imamo šest soneta, tri Danteova, tri Foresova, koji se odnose na ovo doba.
Dante grdi prijatelja radi siromaštva njegove obitelji, prekorava ga s proždrljivosti
i predvidja, da će kao lupež svršiti svoj život u tamnici. Forese mu prigovara porađi
očeve sramote, šalje ga u bolnicu, nazivlje ga podlim stvorom. Ovi se stihovi mogu
smatrali šalom, i ako najgore vrsti; ali ne valja zaboraviti, da je srednji vijek i u
svojim šalama bio suiov i neotesan. Baš s ovih soneta kori Cavalcanti svoga prija-
telja u jednom odviše sjetnom sonetu, koji ovako počinje:

I vegno il giorno a te infinite volte,
e trovoti pensar troppo vilmente,

allor mi duol della gentil tua mente,
e d'assai tue virtu che ti son tolte...

S Foresovom smrti prestaje ova perijoda razuzdanosti. Čini se, da se je Dante
ove iste godine, 1296., oženio, a ne tek poslije Beatričine smrti, kako pogrješno
pripovijeda Boccaccio. Za ženu uze Gemmu, kćer Manetta Donati-a, iz dobro po-
znate plemićke obitelji. Otac joj bijaše u rodu s Corsom Donati-em, a majka Marija
iz obitelji Galli. Da li je ovaj brak, koji je prema tadanjim prilikama bio više brak
konvencijonalnosti nego ljubavi, bio sretan, ne može se ustvrditi, ali se opet ne
može pristati uz Boccaccia, koji veli, da je Gemma Danteu ogorčila život. Ljuta se
krivica čini Gemmi, što joj se kao dokaz nikakove ljubavi prema Danteu predbacuje,
da nije s mužem pošla u progonstvo. Nije pošla, jer se morala starati za prehranu

8

i odgoj svoje djece te da spasi svoj miraz i od Danteova imetka, što se je spasiti
dalo. Dok je s dječicom u Firenzi kojekako životarila, u progonstvu bila bi s njima
skapala od gladi, jer bi Dantea sprečavala, da bar sebi nadje utočište.

Iz ovoga braka potekoše dva sina, Jakopo i Petar, i dvije kćeri, Antonija i
Beatriče. Barem samo za njih imamo sigurnih vijesti. Sinovi ostaviše časno ime u
povijesti književnosti; Beatriče umre u samostanu Sv. Stjepana dell Uliva u Ra-
venni, kamo joj Boccaccio po nalogu bratovštine Or San Michele odnese jednu
potporu.

Danteove obiteljske tradicije, navade i zakonski Propisi grada, ljubav za ro-
djenom grudom i za općinom, ista njegova narav sklona radu, sve ga to potaknu,
da služi domovini.

Kod Campoldina, 15. juna 1289., borio se u prvim redovima guelfske vojske
protiv Aretinaca a malo kasnije, augusta 1289., učestvova u ekspediciji Firentinaca,
koji Pizancima oteše utvrdjenu Capronu.

Prvi dokumenat, koji se odnosi na političku djelatnost Dantea, jest onaj, u
kojemu je spomenut kao član specijalnoga Vijeća kapetana del p opolo, ito za
polugodište od 1. novembra 1295. do 30. aprila 1296.

U Firenzi bijahu tada četiri Vijeća, i to dva, specijalno i generalno, del Po-
desta, i dva takodjer, specijalno i generalno, del Capitano del Popolo.
Zatim je bilo Vijeće dei Cento, utemeljeno nekako 1289., koje imaše zadaću da
unapred vijeća o novim troškovima. Svaki je član jednog od ovih Vijeća stajao u
službi šest mjeseci, ne mogaše istodobno hiti članom dvaju ili više Vijeća, a u isto
Vijeće mogaše biti izabran tek šest mjeseci nakon istupa iz tog Vijeća. I Viieće
dei Capi di Arte ili Dapitudini bijaše političko tijelo. Šestorica priora,
uvedenih 1282., kojima bi 1293. pridodan i Gonfaloniere, izmijenjivali su se,
redom dva i dva, svaka dva mjeseca. Od slučaja se do slučaja odredjivao novi
postupak za izbor priorA.

Teška bijahu ta vremena. Obijest magnata nastojao je obuzdati ustavom
Giano della Bella. |

Ordinamenti della Giustizia bijahu 1293. sankcijonirali pobjedu
puka nad velikašima stavljajući ih pod iznimne zakone i krateći čast priora ili gonfa-
loniera onima, koji ne bijahu članovi kakova ceha. Guelfski velikaši, željni vlasti
kao i Ghibellinci, kako su prije nahuškali puk protiv svojih takmaca, tako sada
nijesu htjeli, da se puk osili i ojača na njihovu štetu. Valja pred očima držati, da.
su se u Danteovo vrijeme nazivali Guelfi i Ghibellini takmaci za prevlast u općini
prema tome, da li su se oslanjali na papu, Guelfi; ili na cara, Ghibellini, imajući
medjutim uvijek pred očima svoj vlastiti interes. U Firenzi se tijekom vremena
borba izmedju velikaša pretvori u borbu izmedju velikaša i puka, koji, vodjen
Gianom della Bella, skuči velikaše pod Ordinam enti i slomi njihovu prevlast.
Intervencijom Bonifacija VIIL pristade puk, iako nerado, na reviziju tih Ordina.
menti 6. jula 1295., uslijed česa mogahu i velikaši postati priori ili gonfalonieri,,

9

ako se upišu u jednu od 7 viših Arte, u kojima se grupiraše tako zvani Popolo
grasso;ili u jednu od onih pet nižih Arte, kojima bijaše 1293. dopušten pristup
na vladu. |

Dante, protivnik svakoga nasilja, svakako je rado vidio reviziju u Ordina-
menti, te se upisa, možda odmah poslije te revizije u ceh liječnika i ljekarnika,
tako da je 14. decembra 1295. bio poslan kao jedan od savii u Vijeće delle
Capitudini, da ustanovi postupak za izbor nove sinjorije. Istoga dana, kad je
izlazio iz Consiglio del Capitano, 30. aprila 1296., bude izabran u Con-
siglio dei Cento, čiji su članovi morali plaćati barem 100 lira poreza. U tom
je vijeću, 5. maja 1296., govorio u prilog savezu sa susjednom Pistojom, koja se iz
straha pred svojim tiranima htjela staviti pod okrilje firentinske sinjorije. Trebat
će sada da prodju četiri godine, dok naidjemo na drugi kakov spomenik, koji će nam
štogod govoriti o direktnom Danteovu sudjelovanju u politici. Kroz to se vrijeme
stranačke borbe u Firenzi zaoštriše do skrajnosti.

Izmedju velikaša bijahu dvije obitelji, koje su se osobito mrzile: Cerchi
i Donati. Prvi, došavši u grad iz okolice, domogoše se u relativno kratko vrijeme
tako silna bogatstva, da su mogli kupiti palače grofova Guidi; drugi su plamtili onom
starom pohlepom za vlasti, koja bijaše već od 100 godina njihove predje nagnala
u gradjanske borbe. Blizina kuća i posjeda bijaše spočetka izvor prijateljstva, a
kasnije povod trvenju izmedju jedne i druge obitelji. Corso Donati uze za ženu
jednu od Cerchi-a, koja medjutim skoro zatim umre. Razna pitanja privatna interesa
učiniše, da je medju mladjim članovima jedne i druge obitelji došlo najprije do
prepiraka, zatim do sukoba, prijetnja i napokon do javna umorstva. Ove privatne
zadjevice i borbe poprimiše skoro politički karakter. Cerchi se priključuju puku,
pristaju i brane ustav, Ordinamenti della Giustizia; Corso Donati,
predstavnik nezadovoljstva u redovima velikaša protiv tih pučkih zakona, gleda i
na svaki način nastoji da sruši obitelj Cerchi-A, i s njima prevlast puka. Kad se pak
konservativni elementi Pistoje postaviše pod okrilje pučke vlade u Firenzi, njihovi
se protivnici okupiše oko Donati-a, i tako one dvije protivničke stranke u Pistoji
prenesoše svoja zlokobna imena u Firenzu, gdje Cerchi i pristaše tadanjega stanja
nazvaše Biancini, Bijeli, dok se Corso Donati i njihovi se prijatelji prozvaše
Neri, Crni. Papa, da se je držao guelfske tradicije, bio bi morao braniti puk
protiv nasilja tirana, ali učini baš protivno: postavi se uz Donati-a i njegovu stranku,
jer se njihovom pomoći nadao postati gospodarom Firenze, kako se čita u jednom
dokumentu, te se odnosi na vladanje ovoga pape, gdje je pisano: Papa Bonifacius
volebat sibi dare totam Tusciam. Za istim su ciljem išli Inocencije III. i Nikola III,
ali baš kad su mislili, da u svojim rukama imaju firentinski puk, on im iz ruku uzmi-
caše kao jegulja. Nego sada bijaše sloboda naroda zaista u velikoj pogibelji:

Kako je u to vrijeme, usprkos ovi neprestanih nutarnjih trvenja, razmirica
i borbi, Firenza bila bogata i do kojega sličstepena blagostanja bila podigla, dokazom
je činjenica, da su baš u razdoblje od 1295. do 1298. bili sagradjeni oni veličanstveni
spomenici: crkva Santa Croce i Santa Maria del Fiore, te glasoviti Palazzo Vecchio.

(10

Istodobno se i grad toliko proširio, da je trebalo porušiti stare bedeme
nove.

i sagraditi
| Hod
Nasilje Donati-a i njegove stranke potjera Dantea u kolo Bijelih, koji su branili
prava puka. Za obranu ovih prava žilavo se takodjer zauzimahu dva tada veoma
odlična pravnika Palmieri i Lapo Saltarelli.

Aprila mjeseca 1300. otkri Lapo Saltarelli urotu protiv grada; začetnici te urote
bijahu tri Fiorentinca, koji su tada boravili u Rimu na papinskom dvoru a i papa
bijaše tu upleten. Razjareni gradjani dadoše priorima slobodne ruke, da protiv
urotnika zametnu proces, koji se, usprkos raznih makinacija sa strane pape, tako
svrši, da su bili osudjeni na globu od 2000 lira svaki i da im se odkine jezik. Osudjeni
se obrate na papu, ovaj posla oštro pismo sinjoriji, koja ipak ne popusti. U takovoj
uzrujanosti duhova dodje 1. maja 1300. do sukoba izmedju pristaša Cerchi-a i Do-
nati-a; na plokati pred crkvom Sv. Trojstva i poteče krv. '

Malo dana kasnije, 7. maja, stupi Dante pred Vijeće u San Geminianu kao
poslanik svojega rodnoga grada. Dolazio je s pozivom općini, da pristupi izboru
novoga kapetana guelfske lige. Vijeće San Geminiana prihvati poziv i u svoje doba
posla svoje odaslanike. Ovo je bio znamenit diplomatski uspjeh jer su tad i drugi
gradovi pristali uz firentinske Guelfe.

Bonifacije medjutim je bdio. Dok s jedne strane kori Firentince te im prijeti,
da će svake obaveze lišiti njihove dužnike i da će dopustiti, da firentinski trgovci
budu po cijelom svijetu orobljeni i opljačkani, piše s druge strane Albertu Austrij-
skom i traži od njega carsku investituru nad Firenzom, a franjevca kardinala Mattea
dAquasparta šalje u grad, prividno da umiri boreće se stranke i uspostavi red i mir,
u istinu pak, da njemu u prilog izrabi tadanje stanje. Uzalud se kardinal trudio, da
se dočepa vlasti, uzalud je oko toga radio, da se za izbor novih priora prihvati izborni
postupak, što ga je on predložio a po kojem se nadao, da će na vladu doći njemu
odani ljudi. Odlazeća sinjorija dade izabrati sebi poćudne nasljednike, izmedju kojih
bijaše i Dante, koji s izabranim drugovima nastupi svoju službu 15. juna 1300. Novi
priori odmah izjaviše, da primaju i potvrdjuju osudu izrečenu od prošle vlade protiv
onih triju urotnika, čime kardinalu odmah jasno i bistro pokazaše, da će najodluč-
nije braniti slobodu grada od ma kojeg uplitanja izvana. Medjutim uoči Sv. Ivana
Krstitelja, 23. juna, novi nemiri buknuše po ulicama gradskim i krv poteče iznova.
Sinjorija zatraži i dobi punovlast, da radi po svojoj najboljoj uvidjavnosti. Poslje-
dica toga bijaše, da su morali u progonstvo poglavice i jedne i druge stranke. Medju
prognanim Bijelima bijaše i najintimniji Danteov prijatelj Guido Cavalcanti, koji
podje u Sarzanu. Bijeli ostaviše odmah grad, ne tako Crni i Donati, kojima htjede
kardinal pomoći. Ovaj bijaše potajno pozvao iz susjedne Lucce vojsku. Pothvat mu
gotovo uspje, ali sinjorija, još na vrijeme obznanjena, spremi se na obranu, na što
i Crni s Donati-em prvih dana jula ostaviše grad.

Dante i njegovi drugovi istupiše iz .sliižbe 14. augusta 1300., a nova sinjorija
pozva odmah natrag Bijele, koji su bili konfinirani u Sarzani, jer su trpjeli od mala-
rije. Guido Cavalcanti, koji u jednoj sjetnoj 'baladi bijaše izrazio slutnju skore smrti

ja KI 4 :
7 .* "a
T1
F , 4 . *
sa s

odmah se povrati, ali ga već 18. augusta spustiše u grobnice Santa Maria del Fiore.
Dante oćuti tešku bol s gubitka svojega prijatelja, čiju smrt bijaše indirektno skrivio.
Ovoj se boli pridružiše i optužbe Crnih, koji se još ne bijahu povratili iz progonstva,
a krivicu toga pripisivahu Danteu.

Dok se to dogadjalo u Firenzi, u Rim su hrlili hodočasnici iz cijele katoličke
Evrope, da budu dionici jubileja, što te godine bijaše proglasio Bonifacije. Nije lako
sebi predočiti sliku što tom prilikom pružaše Rim. Klasična se metropola svijeta
onda združila s katoličkom. Onda Giovanni Vilanni stade čitati rimsku povijest
Livija, onda zamisli osnovu, da piše povijest svojega grada. Onda je Giotto freskima
resio baziliku, a za ladju Sv. Petra crtao svoje kartone. Onda je Dante pred Late-
ranom i Vatikanom prignuo svoje čelo motreći ono kamenje, koje mu govoraše o
prošlosti najslavnijega naroda na svijetu, uzdizao se do ideje jedinstvene slobodne
Italiie. A i papa osjećaše moć Rima i snovaše, kako da izvede svoje namisli, koje
mu imadjahu dati u ruke silnu vlast. I pred takovim osnovama i razmatranjima sve
drugo nestajaše: s toga nije htio oprostiti Sicilijancima, jer protivnici njegovih po-
moćnika Anžuvinaca; s toga nije htio oprostiti Bolognezima, jer na putu njegovim
visokim osnovama; s toga je morao uništiti Firenzu, da mu ne smeta kod izvadjanja
njegovih odluka. |

Te iste godine, 1300., stade Bonifacije ugovarati s Karlom Valois, bratom fran-
ceskoga kralja Filipa Lijepoga. Crni, koji su bili potajno o tom obaviješteni, skupiše
se na sastanak u Santa Trinita, nešto oko polovine juna 1301., te poslaše papi stvo-
reni zaključak, da Karla pošalje u Firenzu. Sinjorija stade proganjati Crne.

14. aprila 1301. Dante je ponovno bio jedan od S avii, da odredi postupak za
izbor nove sinjorije, a 28. istoga mjeseca bio je izabran nadglednikom kod izgradnje
ceste San Procolo della Piagentina. Ova je izgradnja imala osobitu vojničku važnost,
a jer se osim toga imalo još riješiti pitanje ekspropriacije kuća i zemljišta i uredjenja
vodovoda, imaše i administrativno-politički karakter. Sjednica od 19. juna 1301. bi-
jaše jedna od najvažnijih, u kojima je Dante ikad učestvovao. U toj se sjednici
pretresalo o zahtjevu kardinala dAcqusparta, koji je od sinjorije tražio, da mu stavi
na raspolaganje 100 oboružanih konjanika. Dante je zastupao stajalište, da se taj
zahtjev ima jednostavno odbiti. Budući se mnijenja nisu mogla složiti, bude to
pitanje donešeno u uže vijeće, gdje je Dante opet govorio, da se kardinalov zahtjev
odbije. Kod glasovanja bude ipak zahtjev kardinalov primljen, jer za nj je bilo 45,
a protiv njega 32 glasa. Dantea nalazimo i u sjednici od 13. septembra, baš kad su
se u Anagni-u dogovarali Karlo Valois, Bonifacije i kralj napuljski. Broj cehova,
zastupanih na toj sjednici bijaše 21, a ne 12, kako do sada, što dokazuje, da se je
došlo u susret svim željama najnižih pučkih slojeva, popolo minuto, koji su
takodjer htjeli imati udijela u vladi. Leonardo Bruni misli, da je baš Dante oko
toga poradio, da se Bijeli još uže priključe puku. Još je dva puta Dante govorio u
Vijeću, i to 20. i 28. septembra, pak nikad više.

Karlo se Valois malo po malo približavao gradu. Bijeli izgubiše glavu, te mjesto
da se spreme na obranu, zaključiše poslati papi odaslanstvo, da ga mole, da odustane

12

od svoje odluke. Medju poslanicima bijaše, kako Dino Compagni i mnogi drugi
pripovijedaju, i Dante. Ovo je Danteovo poslanstvo jedno od najprepornijih pitanja
u njegovu životu. Giovanni Villanni ne govori ništa o ovom poslanstvu, a s druge
je strane teško i pomisliti, da bi sebi Dante utvarao, da će baš on postići štogod kod
pape. Opaziti je svakako, da Villanni ne piše Danteovu biografiju, pak se s toga
ne možemo čuditi, ako u njegovu pripovijedanju nalazimo neke netačnosti. Idući
Dante u Anagni k papi pokaza i smionosti i odlučnosti, jer se nije ustručavao, da
se za dobrobit svojega grada ponizi pred svojim neprijateljem i da se izvrgne očitoj
pogibelji, a u slučaju neuspjeha, da na sebe navuče mržnju onih, koji ga za to po-
slanstvo odabraše.

Papa primi milostivo odaslanstvo firentinskih Bijelih. Dvojicu od njih otpravi
kući nakon malo vremena. Dantea naprotiv zadrža kod sebe, budi da ga za sebe
predobije, budi da svoje protivnike liši jednog od najuglednijih savjetnika.

Medjutim 1. novembra 1301. udje Karlo Valois u Firenzu, a s njime Crni, a
s Crnima pljačkanje, palenje, ubijanje. Gdje je bio tada Dante? Zar o tom nije
ništa znao? Zar se nije još na vrijeme mogao udaljiti iz Anagni-a? Ta pitanja još
nijesu definitivno riješena. Po pričanju Compagni-a i Bruni-a bio je Dante u to:
vrijeme još u Anagni-u, ali je općenito mišljenje, da to pričanje nije ispravno i da
je Dante imao prilike i vremena, da se kući povrati.

Kad se promijenila sinjorija u Firenzi, zasjede na načelničku stolicu Cante dei
Gabrielli iz Gubbi-a, uz pomoć pape i Karla. Koncem se novembra povrati u Firencu
i kardinal d'Acquasparta, koji, sjećajući se doživjela neuspjeha, odluči da se osveti
onima, koje smatraše glavnim povodom toga. Prodrijevši svojim prijedlogom, da
se može postupati protiv predjašnjih priora, ako su u čem povrij edili opstojeći ustav,
bude 18. januara 1302. proglašena prva, a 27. istoga mjeseca druga osuda. Ovcm
drugom osudom biše pogodjen i Dante. On ne bijaše tada u Firenzi, još prije osude
bijaše se bijegom spasio od sigurne smrti.

Dante bude Fama publica referente, optužen s prevare, s primanja
mita, da se je opro Bonifaciju, Karlu Valois i stranci Crnih te osudjen na globu od
8000 lira, na zaplijenu imetka, na izgon za dvije godine te pozvan, da se u roku od
tri dana prikaže svojim sucima. Budući da se nije prikazao, bude 10. marta iste go-
dine osudjen na smrt: igne comburatur sic quod moriatur. Ista sud-
bina zateče sve njegove drugove, koji su bili spomenuti u predjašnjim osudama.
Kad se je Cante dei Gabrielli na ovaj način lišio svojih najljućih protivnika, uperi
svoj gnjev i svoju osvetu na pristaše Cerchi-4, i ponovno uslijediše razne smrtne
osude. Karlo Valois, zaplijenivši imetak ovih smaknutih gradjana, ostavi grad i
podje u Siciliju. x |

Prognani se Bijeli odmah zajedno združiše u čvrstoj odluci, da se silom povrate
u grad. Karakteristično je za prosudjivanje tadanjega mišljenja, da se nijesu ustru-
čavali da sklope savez s protivnicima i neprijateljima Firenze, samo da dodju do
svoga cilja. Dante se i Bijeli ne obratiše samo na LUberti-e, Ubaldine i njihove pri

13

staše u Romagni, koji su takodjer stenjali od Bonifacijeva nasilja, već i na Pizance
i Aretince, očito protivnike Firenze.

Firenza se spremaše na obranu. Kolovodje se protjeranih Bijelih sastadoše 8.
juna 1308. u crkvi San Godenzo u Mugellu, da se dogovore s Ubaldinima, kojima se
obvezaše nadoknaditi sve štete, što budu pretrpjeli uslijed ovog rata. Medju jam-
cima nalazi se i Dante, a uz njega Cerchi, Uberti, i mnogi drugi. Bologna, gdje su se
Bijeli nalazili u velikom broju, bijaše središte svih ovakovih sastanaka. Po onome
što pripovijeda Flavio Biondo bude Dante poslan u Forli, da se sporazumi sa Scar-
pettom degli Ordelaffi, generalnim vodjom vojske, koju su kanili sakupiti, zatim u
Veronu, da zaište pomoć od gospode della Scala, koji, jer u neprijateljstvu s mar-
kezima d'Este, podupirahu Bologneze. Sakupljena vojska krene marta 1303. protiv
Firenze, ali bude hametom potučena kod.Castel Puliciana, raspade se i tako propa-
doše mnoge nade.

Ovaj neuspjeh baci sazdan medju prognanike, u medjusobnom opadanju, optu-
živanju i klevetanju gledaše jedan da svali krivicu na drugoga. Najgore prodje
Dante. Na njega drugovi oboriše krivnju s neuspjeha i time ga prisiliše, da se od
njih udaljio. Spočetka je možda teško podnosio tu nepravdu, ali napokon, raskinuvši
svaku vezu s družinom »nezahvalnom, mahnitom i nemilosrdnom«, kako je sam
nazivlje, učini mu se tek, da je.slobodan, te ponosno mogaše kasnije o sebi reći:

kasu anis a te fia bello
Averti fatta parte per te stesso,
i (... Biti će dično, što si ostao stranka sam
za sebe. Raj. XVII. 69.)

-Bologneški jedan književni spomenik od 18. juna 1303. izmedju imena onih
131 potpisanih, da plate pješačke i konjaniške najmljenike, ne nosi Danteova imena,
premda se tu povraćaju imena, Cerchi, Adimari, Umberti, i još nekoji, koji zajedno
s Danteom bijahu potpisali zaključak od San Godenza.

Isto je tako nesumnjivo dokazano, da Dante nije sudjelovao u pothvatu kod
Lastre blizu Signa, 20. jula 1304., gdje opet Bijeli doživješe teški poraz. Nego ovdje
treba posegnuti malo natrag. U Toskani se, iza poraza Bijelih kod Puliciana, još
uvijek vojevalo, kadno se u Firenzi stadoše javljati novi protivnici Corsa Donati-a.
Na čelu im stajaše Rosso della Tosa i grad je bio isto rascjepkan kao uoči interven-
cije Karla Valois. Neredi zauzeše takov oblik i tolik mah, da su Lukanci morali
posredovati, da srede prilike. Nešto 16 dana držahu Lukanci svojom vojskom grad
zaposjednut a papa Benedikt XI., nasljednik Bonifacija VIIL, nadje se prinukanim,
da marta 1304. pošalje u Firenzu kardinala Nikolu da Prato, da izmiri stranke. Nje-
gova je misija bila, da provede opće izmirenje, da Bijelima postigne povratak u
domovinu. Ali jer Bijeli bijahu zbog svojega drugovanja s neprijateljima grada došli
na glas, da su Ghibellini, a kardinal je gledao, baš protivno od svojih predšasnika,
da malo ponizi veilkaše, ostade njegovo djelovanje bez uspjeha. Kardinal pozva ipak
u grad dvanaest od prognanika, da ih izmiri s gradjanima. Oni dodjoše, ali zbog

14

nastale pobune moradoše odmah pobjeći, a kardinal, komu nije uspjelo niti da
uspostavi mir izmedju Pistojanaca i Pratežana, ostavi 4. juna 1304. Firenzu, udarivši
je prije interdiktom i prokletstvom. :

Nakon kardinalova odlaska postade razdor u gradu još veći, i 10. juna bukne
onaj strahoviti požar, koji u prah i pepeo obrati sve kuće Cavalcanti-a i uništi gotovo
cijelo središte Firenze. Na to Benedikt XI. pozva u Rim kolovodje i jedne i druge
stranke. Medjutim bijaše kardinalu uspjelo da obnovi raspršenu romagnolsku voj-
sku, da nekako izmiri Pizance i Pistojance, tako da se svi, 1500 konjanika i 9000
pješaka, sakupiše blizu Lastra, kod Signa. Jedino ne dodjoše na vrijeme konjanici
iz Pistoje. Bijeli odmah krenuše protiv Firenze, zaposjednuše gradska vrata, i bili
bi gotovo prodrli u grad, da se gradjani nijesu snašli na obranu. Protjeraše iz grada
prodrle Bijele, te goneći ih baciše u nered Bologneze, koji bijahu ostali kod Lastra,
a ovi bježeći povukoše za sobom u bijeg i nadošle čete. Dantea tu ne bijaše i s toga
mu veli Cacciaguida: (Raj. XVII.)

ella, non tu, n'avr4 rossa la tempia,
(doskora će se njima, a ne tebi crveniti sljepočica.)

u kojim riječima ella se odnosi na Danteove drugove, od kojih kako već rekosmo,
bijaše se odijelio.

= Ovaj je poraz bio najstrašniji od svih, što ga pretrpješe Bijeli. Kad je pak
Cavalcantima bio zauzet kašteo Stinche u Val di Grieve, sudbina je Bijelih bila za
uvijek zapečaćena. | i

Medjutim bijaše Dante započeo svoja lutanja po Italiji. Neposredno iza poraza
Bijelih kod Puliciana bio je u Bologni, ali se ne osjećaše sigurnim, jer tu bijahu oni,
koji ga kriviše s pretrpljena poraza. Pošto je izišao iz Bologne, gubimo mu tragove,
dok ga ne nadjemo u Veroni. Bijaše Bartolomej della Scala, kod koga je našao prvo
zaklonište. I baš u grobnici gospode della Scala Bartolomejev spomenik nosi mješte
nadpisa ljestve s orlom koje Dante spominje. Nakon Bartolomejeve smrti, 7. marta
1304., preuze vlast u Veroni sin mu Alboino, čovjek sasvim oprečan svojemu ocu,
tako da je Dante bio prisiljen da zapusti tu inače gostoljubivu kuću.

Kad je Dante krenuo iz Verone, nastupiše za njega možda najgorči časovi
njegova života. Ovaj bijedni prognanik, silom otrgnut obitelji, poznat samo malenoj
četi odabranih duhova, do kojih bijahu doprle njegove lirike i Mladenački
Život, morao je svega da pretrpi, dok je našao trajnu sklonost jednoga moćnog
zaštitnika. Trebaše mu da svlada nepovjerenje, što kod mnogih političkih izgona
pobudjuje sudbina čovjeka bez krova, osudjena na smrt, koji mogaše doduše biti
nevina žrtva razuzdanih političkih strasti, ali i krivac, pustolov, te na ma koji način
kompromitirati onoga, koji bi ga primio pod svoj krov. Iz ovoga perijoda, koji za-
prema tri godine, nemamo sigurnih vijesti, koje bi nam mogle poslužiti, da pratimo
Dantea na njegovu skitalačkom putu.

U takovoj duševnoj potištenosti upravi Dante na firentinski puk poslanicu,
koja počimlje riječima: Popule mee, quid fecitibi. U tom pismu, koje se

15

žalibože izgubilo, ali koje je Leonardo Bruni, kancelar republike, u originalu čitao
i od kojega nam sačuvao sadržaj, prognani pjesnik traži od svojih sugradjana, da
ga natrag pozovu, jer da on nije narodu ništa skrivio; da se je udaljio od njegovih
pravih neprijatelja; Bonifacije počiva u grobu; da su njegovi nasljednici tako rasr-
djeni na Firenzu, da su je već nekoliko puta udarili interdiktom; da se je sam narod
podignuo protiv Corsa Donati-a i same velikaše na novo obuzdao i skučio.

Sve, što je Dante iznio u ovoj poslanici, odgovaraše istini, ali su Firentinci
motrili stvar sa drugoga gledišta te nijesu htjeli stvoriti precedens; osim toga grad
se ne bijaše domogao mira, buna, pljačkanja, paljenja bijaše još uvijek, a Bijeli su
neprestano prijetili novim navalama. | |

U žalosti se svojoj Dante dade na učenje. Beocijevo djelo De consola-
tione philosophiae bijaše ublažilo njegovu bol prigodom smrti Beatriče:
Beocije ga sada pouči, kako će odoljeti udarcima sreće. I da svijetu pokaže, da
zaslužuje bolju sudbinu, stade raditi oko djela Convivio, što imaše biti, kako
sam reče, njegovim opravdanjem. i

Već se u prvim riječima izražuje silna njegova želja, da se povrati u svoj rodni
grad, a k tomu neka klonulost, duboka umornost: »Jer se tako svidjelo gradjanima
Firenze, prelijepe i preslavne kćeri Rima, da me izbace iz preslatkoga njezinog
njedra, na kojem sam se rodio i odgojio do napona svojega života i na kojem,
s njihovom privolom, želim odmoriti izmoreni svoj duh i završiti dosudjeno mi
vrijeme; lutajući sam išao kroz sve strane svijeta, kud se prostire ovaj jezik, gotovo
prosjačeći, pokazivajući i protiv svoje volje udarce sudbine, te se obično ranjenom -
nepravedno u grijeh upisuje... I podlim sam se pričinio očima mnogih, koji možda,
jer su o meni štogod čuli, pod drugim su me oblikom umišljali; pred licem kojih ne
samo da ponizujem svoju osobu, već se i manje vrijednim pokazalo svako moje
djelo, tako već sastavljeno kako i ono te se možda imaše sastaviti.« Ovim riječima
kao da je Dante htio svijetu doviknuti: Gledajte samo, da li zaslužujem podlu osudu,
da li sam takov, da moram pogibati u tami i mukama.

U Conviviu se pokazuju plodovi Danteovih nauka započetih nakon Beatri-
čine smrti; pokazuje se njegovo duboko poznavanje pjesnika, filozofa, astronoma,
gramatičara, matematičara i pravnik4. Nema sumnje, da je to djelo napisao ili barem
zamislio u Bologni, jer mu inače ne bi bilo moguće doći do svih onih knjiga, koje
u tu svrhu trebaše. Moguće je takodjer, da je Dante u to doba privatnim poučava-
njem u Bologni gledao da nekako poboljša svoje nepovoljno materijalno stanje.
Neki Ubaldo da Gubbio u svojem se Teleutelogiumu, što je napisao 1326.,
hvasta, da je u svojoj u Bologni sprovedenoj mladosti imao Dantea za učitelja.

Iz prilike što Dante spominje u Conviviu Alberta Austrijskoga, IV., 5, i
Gherarda da Camino, IV., 14, zaključuje se, da to djelo nije bilo sastavljeno prije
1. februara 1306. niti poslije 1. maja 1308. Svakako se ne smije zaboraviti, da djelo
nije dovršeno i da pisac, s obzirom na dimensije, koje mu je deo, nije mogao pred-
vidjeti, kada će ga svršiti. |

Po onomu, što možemo zaključiti, Con vivio imaše biti neka vrst znanstvene
enciklopedije, bez ikakve druge sveze medju pojedinim djelovima osim one slu-
čajne, te pružahu komentirane pjesme.
| Dante se držaše načela, da se svaki sastavak mora razjasniti u četiri smjera:
doslovni, alegorični, moralni i analogični. Ovaj se način tumačenja rabio već od
prvih vijekova kršćanstva kod interpretacije svetoga Pisma, a u doba careva kod
svih klasičnih pisaca, koji su se čitali u školama. Drugoga se i trećega smjera Dante
dotiče samo rijetko i nuzgredno, dok naprotiv podaje potanki doslovni sadržaj svake
pojedine pjesme, pak zatim alegorično tumačenje.

Najveći i najvažniji je četvrti traktat o plemstvu. Ovaj odleti obiluje citatima
iz djela najuglednijih pisaca, a tipičan je radi skolastične metode, po kojoj se istina
traži u alegorijama, u tekstovima pjesnika, u općenitom suglasju svih naroda u
nekim pitanjima. Dante gleda, da potpuno uništi jednu općenitu predrasudu, suprot-
stavljajući svoj filozofski i moralni nazor o plemstvu onome historičkom i u njegovo
doba opće priznatome, koji pojam, i ako su jako bile uzdrmane feudalne tradicije,
na kojim počivaše, imaše još uvijek jake korijene. Osobito zaslužuju, da se spomenu
poglavlja, u kojima raspravlja o auktorit:tu cara, osudjuje bogatstvo, jer da ne
dolazi od distributivne pravičnosti, nabraja zla, te proizlaze od lakomosti, uspore-
djuje nebo s plemstvom, dokazuje nebesko podrijetlo plemstva. Interesantno je
takodjer i njegovo raspravljanje o dvojakoj svrsi čovjeka, aktivnoj i kontempla-
tivnoj te njegovo traženje vlastitih tipova u Platonu, Adratu, Polineiku, Eneji, Eaku,
Marciji i Katonu iz Utike.

Velika je važnost ovoga djela ne samo s toga, što nam pokazuje što je sve
Dante učio i po kojoj metodi radi, već i s toga, što ćemo mnoge ovdje iznešene
ideje naći opet i u Božanstvenoj Komediji, te će nam dobro poslužiti za
shvaćanje toli doslovnoga koli alegoričnoga smisla neumrle pjesme. A druge opet
ideje, koje će on sam hotimice u velebnoj svojoj pjesmi ispraviti, biti će nam do-
kazom, koliko je Dante napredovao u nauci i znanju.

Još prije svojega Convivia bijaše Dante zamislio djelo De. Vulgari
Eloquentia.

Usprkos raznim zabludama i pretjeranostima, što amo tamo nalazimo, De
Vulgari Eloquentia je djelo velike važnosti, jer je to prvi pokušaj znan-
stvene radnje o talijanskom jeziku, stilu i metrici. I ovdje odsijeva veliki Danteov
um, koji ne samo da je uvidio savršenost i dostojanstvo novoga jezika, već se 1
usudio da ga brani na način, kako se činilo za latinski jezik.

Tri su gotovo godine prošle, što je Dante ostavio Veronu i dvor gospode della
Scala, tri su gotovo godine, što luta po Italiji, tražeći gdje da zakloni svoju glavu.
Iz ovoga nevoljnog stanja oslobodi ga velikodušnost markiza od Malaspina. U cvi-
jetnoj dolini, gdje se vladari u Čistilištu čiste od svojih grijeha, pristupa Danteu
Corrado Malaspina i pošto ga je dugo motrio, moli ga, da mu kaže sve što zna o
Val di Magri. Dante mu odgovara, da tamo još nikada nije bio, ali da na svijetu
nema mjesta, gdje se ne bi znalo za viteštvo i darežljivost gospode Malaspina. Na

17

to mu Corrado odvraća, da ne će proći sedam godina, te će imati prilike, da se i
sam uvjeri 0 istinitosti tih riječi. To se je dakle imalo dogoditi prije pramaljeća
1307. I zaista jedan veoma znameniti spomenik od 6. oktobra 1306. potvrdjuje nam,
da je Dante u to vrijeme bio gostom markiza Malaspina, koji ga upotrebiše u veoma
važnim poslovima.

Izmedju markiza Malaspina i biskupa od Luni-a već gotovo od sto godina
postojahu teške razmirice radi granica. Premda u doba, o kojem govorimo, papinski
legat bijaše pokušao da izravna te razmirice, ipak se naskoro opet ponoviše uz
izmjenično ubijanje, paljenje i haranje. Biskupom Luni-a bijaše tada Antun Camilla.
Da ove razmirice prestanu jednom za uvijek, dva tada odlična Franjevca, fra Gu-
glielmo Malaspina i fra Guglielmo Godano, upotrebiše sav svoj upliv. Njihovom se
zauzimanju ima zahvaliti, ako se je napokon došlo do ugovora o miru. I tako 6.
oktobra 1306. u Sarzani, prije prve mise, na plokati onda zvanoj Calcandula, u pri-
sutnosti fra Guglielma Malaspine i drugih dvaju svjedoka, imenova Franceschina
Malaspine bilježničkim spisom, sastavljenim od bilježnika Giovanni-a Parenti-a iz
Stupia, svojim zastupnikom Dantea, da u njegovo ime i u ime njegova bratića Mo-
rella markiza od Ciovagallo, i njegovih nećaka, sinova Obizza, brata onoga Konrada,
s kojim Dante govori u Čistilištu, ustanovi uvjete mira. Istoga dana krenuše Dante,
bilježnik i fra Guglielmo u Castelnuovo, sat daleko od Sarzane, gdje u biskupovoj
palači biskup Antun Camilla daje i od Dantea prima poljubac mira. Konačni bi
ugovor sastavljen od istoga bilježnika. | |

O Danteovim tobožnjim putovanjima poduzetim kroz ovo vrijeme na Monte
Catria, u Fonte Avellana, u Gubbio, Urbino kod gospode della Faggiuola, ili u Monte-
feltro, ne može se ništa sigurno reći.

Bijaše prošlo gotovo osam godina, što je Dante bio protjeran iz»lijepe
ovčarne« a prilike se u Firenzi sve više zapletale. Corso Donati još jedanput
pokuša, da se rodnomu gradu nametne kao tiranin. N ego usprkos svih njegovih
makinacija, usprkos njegovih novih prijateljskih i rodbinskih veza s Ugoccionom
della Faggiuola, pokušaj mu se izjalovi, narod se pobuni i u toj buni izgubi on,
6. oktobra 1308., život. Grad da se opre Bijelima, stavi se pod zakrilje Karla II.
Anžuvinca, čiji marescalce Diego De La Rat nastavi rat s Arezzom, kada se je
Robert, Karlov sin, udaljio iz Toskane. U to nastupi velik dogadjaj, koji promijeni
tijek povijesti.

Izbor Henrika Luksemburgovca rimskim carem, 25. novembra 1308., zapanji
Cijeli svijet, jer i ako njemački knezovi ne imadjahu više nikakva osobita zanosa
Za taj pogibeljni naslov, jer iako njihovi podanici u novim prilikama ne bi bili nikako
se prilagodili, da budu puko oružje u rukama onoga, koji bi zaista htio vršiti svoja
prava rimskog cara, ipak naslov sam po sebi bijaše još uvijek sjajan, ugledan, te se
je bilo zaista čuditi, što je bio udijeljen jednomu od najmanjih knezova. Medjutim
se brzo doznade, da se je papa osobito zauzeo za izbor Henrika Luksemburgovca.
Papa naime i kardinali bijahu siti franceskoga kralja, koji, pošto ga bijaše prisilio,
da ukine templarski red i da prokune uspomenu Bonifacija, htio je svome bratu

16

Karlu Valois pribaviti njemačku carsku krunu. Videći Klemens V. kakova mu po-
gibelj prijeti sa strane franceskoga kralja, preseli se iz Pitiersa u Anagni i stade
živo raditi za izbor u Henrika. Budući da Filip nije mogao osujetiti taj izbor, pre-
tvarao se, kao da je zadovoljan, što je izbor pao na kneza, koji je dugo živio na
njegovu dvoru i po svojem odgoju bio više Francez nego Nijemac.

Novi car opremi papi, 2. juna 1309., poslanstvo, da mu očituje svoje namisli:
priznanje papinske supremacije nad svim vladarima, uspostavljenje mira medju
svim narodima, križarska vojna za oslobodjenje sv. Groba. Papa pak, odobravajući
sve ove odluke i namisli novoga cara, u svojoj enciklici od 26. jula iste godine obeća
mu, da će do dvije godine doći u Rim, da na njegovu glavu položi carsku krunu.
No Henrik imaše i drugih osobnih ciljeva, za kojima je išao i pri čemu osobito mu
imalo koristiti prijateljstvo papino. U prvom je redu htio, da oslabi Francesku, koja
bijaše u Evropi stekla neku vrst hegemonije, napokon da oslobodi papu od fran-
ceskoga tutorstva. Uporedo s ovim idjaše i čvrsta njegova odluka, da konačno uredi
prilike u Italiji, gdje je tisuće i tisuće obitelji stenjalo pod nasiljem nekolicine, gdje
je bilo na dnevnom redu palež, grabež, umorstvo, gdje su tirani nicali kao iz zemlje,
gdje u jednu riječ vladaše potpuna anarhija. Za tim je išao i Dante, pak je lako
razumjeti, kako je zanosno pozdravio ove odluke novo izabranoga cara. Nego baš
kad se Henrik spremao, da oživotvori svoje namisli, pojavi se nova ličnost, koja
mu imaše zakrčiti put. To bijaše Robert Anžuvinac, koji iza smrti Karla II., 5. maja
1309., bijaše preoteo prestolje sinu Karla Martella i mjesec dana kasnije bijaše iz
papinskih ruku u Avignonu primio Krunu.

Pošto je mjeseca augusta 1309. u Speyeru bila odredjena ekspedicija, odmah
Započeše i pripreme. Henrik, okružen velikim mnoštvom talijanskih bjegunaca, koji,
predstavljajući mu pothvat veoma lakim, uvjeravahu ga, da će u svakom talijanskom
gradu naći uvjerenih pristaša, posla mjeseca maja 1310. poslanstvo u Italiju, da
najavi njegov dolazak i da zaište zakletvu vjernosti. |

Septembra 1309. uputi se Henrik u Italiju. Papa bijaše već objelodanio enci-
kliku Exsultat in gloria, kojom pozivaše biskupe i općine, da se Henriku
poklone, jer da im nosi mir, pak treba ugušiti mržnje i neprijateljtsva. Tada se u
cijeloj Italiji pojavi osobit pokret: povorke pokajnika prolazijahu poluotokom, po-
tičući na kajanje i mir. Uz razne druge, koji su slavili cara mironosca, čuo se i glas
Dantea, koji upravi na knezove i narode Italije poslanicu, iz koje uz žarke molbe
za trajni mir, izbija nepokolebivo uvjerenje, da će sada za njega i drugove mu
u nevolji nastupiti sretno doba. One pak, koji su se bojali, da će ih zateći kakova
kazna, uvjerava, da im se ne će dogoditi ništa zla, jer je blagost najljepša vrlina
careva; a onima, koji su bili zabrinuti za slobodu Italije, poručuje, da će se tek sada
Italija dovinuti do slobode. Sve što na zemlji imamo, završuje Dante svoju poslanicu,
dolazi nam od Boga, a i naše pravo posjeda ima u Njemu svoj izvor posredno po
carstvu, što ga je Bog pripravio i posvetio, tim da mu se Sin rodio pod carem
Augustom. m

Henrik stigne 24. oktobra u Suzu sa svojim dvorom i nešto 5000 ljudi. Odmah

19

se kod njega sjati mnoštvo prognanika, pretežno Ghibellina. Ali Henrik izrijekom
izjavi, da ne poznaje ni Guelf4 ni Ghibellina, da dolazi uspostaviti mir i red, da
jednako osudjuje svaku stranku, da se moraju iščupati klice mržnje i razdora, da
se dosadašnji gospodari imaju zamijeniti carskim vikarima, koji će biti zadojeni
istim idejama, kao i on. Triumfalno bijaše putovanje Henrikovo iz Suze u Milan,
gdje uz najveće slavlje bude na dan svetih triju Kralja okrunjen talijanskom krunom.

| U dokumentima iz toga vremena nemamo potvrda, da je Dante bio izmedju
onih, koji dodjoše da se Henriku poklone.

Prognanike posla Henrik u njihove gradove. Ali tim počini pogrješku, s koje
propade cijelo njegovo poduzeće. Prognanici, kad se povratiše u domaju, stadoše sa
svojim protivnicima onako postupati, kako to učiniše u Milanu Visconti s Torrija-
nima, a u Firenzi Crni s Bijelima. Nato se podigoše carevi protivnici, a u prvom
redu Firenza. Firenza pozva u pomoć kralja Roberta i Filipa, dapače pokuša da za
sebe predobije i papu, stade graditi utvrde i grozničavo se oboružati. Koncem marta
posla Dante Firentincima poslanicu, u kojoj ih prekorava, da iz oholosti griješe
protiv Boga, što se opiru Henriku, koji da se nije izložio tolikim naporima i pogi-
blima iz vlastite sopstvene koristi, već se za naše dobro žrtvuje kao Isus za spas
Cijeloga svijeta. Interesantne su ove riječi, jer ih nalazimo osobito razvijene u djelu
DeMonarchia a mogu nam služiti za tumač alegorije Veltra u Komediji.
Ali su Firentinci imali o tom druge nazore, za njih nije ništa kn rar Danteova
poslanica. 1 Pio goni =. TETI

Medjutim se Henrik zadržavaše u Gornjoj Italiji, da guši Nad koje su bile
buknule nakon povratka bjegunaca u domaju. Firentinski su naprotiv bjegunci po-
ticali Henrika, da se žuri u Rim na krunidbu, koja, odredjena od pape Klemensa za
17. aprila 1311., bijaše odgodjena za kasnije. Dante, 16. aprila, posla Henriku posla-
nicu, u kojoj mu dokazuje, da uzaludno troši svoje vrijeme u Lombardiji, pokazujući
time, da mu manjka i shvaćanje za pojam universalnosti i moći Monarhije i samo-
pouzdanja; da je potreba pogoditi najprije klicu svakoga zla, Firenzu, i kad je
uništi, da ne će naći zapreka na stazi, što mu ih je udes označio; neka obori onoga
Golijata, onda da će se Filistejci dati u bijeg, a Izrael će biti spašen, onda da će i
njemu, Danteu, biti povraćena baština, za kojom toliko plače, i tad da će uživati
mir, sjećajući se svih nevolja anarhije.

Dante traži, da Firenza bude kažnjena, ali takodjer da se popravi ljuta nepravda
učinjena njemu i njegovim drugovima. Ne povrati li se sada u zavičaj, uvidja, da
se to nikada više ne će dogoditi. On je sanjao, da će se u bratskom zagrljaju naći
cijela Italija i svi da će slaviti Boga sa sreće, što im Henrik nosi mir. A sada eto
Firenza se tome opire, treba je dakle uništiti. Za njega Henrik nije stranac, iako su
ga Firentinci proglasili strancem, barbarom, neprijateljem talijanske neodvisnosti.
Henrik kao rimski car za Dantea je čisti Talijan, jer za Dantea ne može biti carstva
bez Italije. Ovu i predjašnju poslanicu pisao je Dante dalle sorgenti dell-
Arno, iz feuda grofova Guidi, koji su bili caru najvjerniji pristaše.

20

U neposrednoj carevoj blizini prevlada mišljenje onih, koji su bili za to, da
se najprije uguše bune u Lombardiji. Henrik nastavi opsjedanje Brescije. Tu on
izgubi brata Valrama i zadobi klicu one bolesti, koja ga skoro za tim strovali u
grob. Pod Brescijom se osobito istakne Can Grande i sa svoje smjelosti i sa svojega
opreznog obzira.

Medjutim Firenza odluči da predusretne eventualnim kasnijim neredima i u tu
svrhu odredi da sakupi oko sebe prognane gradjane, u koliko se ovi budu htjeli
pokoriti nekim odredbama. Ova je odluka poznata pod imenom reforme Balda
d'Aguglione od 2. septembra. Po ovoj se reformi dozvoljavaše povratak u grad
pravim Guelfima, bez razlike da li su Grandiili Popolani uz uvjet da se
zakunu na uzajamni mir s ostalim gradjanima. Iz ove je amnestije bilo isključeno
nešto 1000 njih, medju kojima. oni osudjeni godine 1302. i Dante. Pošto je ovako
bio znatno umanjen broj prognanih gradjana; a od neprijatelja otkinut lijepi broj
ljudi, ostadoše izvan Firenze samo oni, čiji bi povratak bio uzrokovao one iste terete,
što ih izazva povratak prognanika po gradovima gornje Italije. Balda d'Aguglione
i drugove, koji se tada osobito istakoše, obasu Dante za sva vremena svojim pre-
zirom; (B & IL 16. 52—51,) Bg on mr

Marta 1312. predje Henrik. u-Pisu. Nije + vjerojatno, da je Dante bio u Genovi
ali je sigurno, da je bio u Pisi. Tu bijahu takodjer i grofovi od Porciana.

Kralj Roberto se Anžuvinski bio medjutim primio zapovjedništva nad guelž-
skom ligom, sklopljenom izmedju Toskanaca i Bologneza, te po svojim četama dao
zaposjednuti Vatikan i Castel sant' Angelo. Kad je Henrik, 7. maja, ušao u Rim,
drugo nije vidio no ruševine i neprijateljsko oružje. Kardinali ga okrune u Lateranu
za cara. Henrik ode iz Rima 20. jula, zaustavi se u Tivoju. Tu ga stigne osobito
poslanstvo Klemensa V. s nalogom, da: odmah izidje iz Crkvene Države, da ne
uznemiruje anžuvinske i toskanske čete u Rimu i da povrati zarobljenike. Ovo po-
slanstvo duboko ogorči Henrika, i Dante za uvijek upečati papu kao varalicu.

Henrika nagna nužda, da slomi svoju najljuću protivnicu Firenzu još prije
nego će se upustiti u odlučni rat protiv Roberta.

Dantea nije bilo u ovoj neuspjeloj ekspediciji protiv Firenze. Henrik detao
50 dana usiljen daleko od grada. a onda ode u Pisu gdje se združi sa Fridrikom
kraljem Sicilije protiv Roberta. Pošavši s vojskom protiv Napulja umre u Buon-
conventu. Ovo bijaše za Dantea preteški saz sve se njegove nade rasplinuše
za uvijek. |

Glavna oznaka slijedećih osam godina mr spiti Henrika u Italiji borba je
protiv kralja Roberta. Njegovi su glavni protivnici Fridrich III, Ugoccione della
Faggiuola, Castruccio, Can Grande i Matteo Visconti. U ovoj borbi pretrpješe Guel-
fovci ljutih poraza. Medjutim se promijeni i značenje imena Guelfi i Ghibellint.
Guelfima se od sađa nazivlju pristaše, dotično vazali kralja Roberta, Ghibellini
borioci za neodvisnost od njega, od franceske hegemonije i franceskog papinstva.

21

Car je njemački u toj borbi igrao samo pasivnu ulogu premda je tada bilo dva
cara: Fridrik Austrijski i Ludvik Bavarski.

Neposredno iza smrti Henrikove u Toskani i u Rimu nije bilo nego pristaša
i privrženika kralja Roberta, koji je tada u svojim rukama imao gospodstvo nad
Firenzom, feud od Ferrare, senatorsku čast u Rimu, a marta 1314. bio imenovan
carskim vikarom u Italiji. Pisa uzalud tražila, tko će je braniti, gospoda se Malaspine
bojali osvete sa strane Lucce i Firenze, tako da su mnogi toskanski bjegunci opet
krenuli put Gornje Italije, gdje su Scaligeri i Visconti znali sačuvati stečeni položaj.
Onamo podje i Dante. U tišini i sabranosti svojih nauka stigne ga vijest o smrti
pape Klemensa V., 20. aprila 1314. Znatnim se promjenama u politici nadaše Dante
od izbora novoga pape, ali ove nade brzo propadoše radi dugoga trajanja konklava,
iz kojega napokon izidje izabran papa Ivan XII., stvor Robertov. U kardinalskom
je kolegiju tada na 23 kardinala bilo 17 Gasconaca i 6 Talijana, tako da su kardinali
Gasconci imali sudbinu konklava u svojim rukama, te se je prema stanju stvari
nekako moglo predvidjeti, kao da će papinska stolica za uvijek ostati u Franceskoj.
Tada Dante upravi na kardinalski kolegij poslanicu, u kojoj ih prekorava, da su
samovoljno svratili crkvena kola iz njezinih pravih kolotečina, predočuje im krivnje
i zablude, te ih zaklinje, da poprave počinjene sablazni. Glavna je misao ove Dan-
teove poslanice povratak pape u Rim, a ne izbor talijanskoga pape. Medjutim umre,
novembra 1314., i Filip, a Dante je u tom nazrijevao prst božji. (B. K. III. 19. 118/120.)

Za Roberta bijaše sudbonosna vakancija Petrove stolice. S time stoji u vezi
i poraz Paduanaca pod bedemima Vicenze po. Can Grandu i prvi uspjesi Ugocciona,
koji je već od septembra 1313. imao vlast u Pisi, a juna 1314. pod svoju vlast bio
spremio i Luccu. Protiv njega posla Robert svoju braću, ali Guelfi doživješe, 29.
augusta 1315., silni poraz kod Montecatina. U to doba dodje Dante u Toskanu. U
Čistilištu veli Danteu pjesnik Buonagiunta iz Lucce, da će mu jedna žena, Gentucca
zvana, milim učiniti taj boravak.

Velika se literarna prepirka razvila oko ove žene, koja po pjesnikovim riječima
u doba vizije, 1300., bijaše tek djevojčica, a kasnije toliko zasluga stekla za pjesnika,
da joj je na ovaj način izrazio svoju zahvalnost. Mnogi su htjeli u ovoj epizođi
nazrijeti priznanje jedne ljubavne pustolovine, ali je dokazano da Gentucca Dantea
nije ljubila, već ga kao gosta pod svoj krov primila, i tako dostojno stoje jedno uz
drugo imena: Malaspina, Scaligeri, Alagia Fieschi i Gentucca.

Osudom 6. novembra 1315. bijaše Dante ponovno osudjen na izgon sa jarikniju
firentinske općine, on i djeca mu. Ali slijedeće godine, za načelnikovanja Guida đi1
Peppi, bila je pod nekim uvjetima proglašena amnestija. Amnestirani su se morali
prikazati u Sv. Ivanu s mitrom na glavi i s jednim duplirom u ruci i očito priznati
svoj grijeh. Dante, kaže se, nije htio prihvatiti pomilovanje u toj formi, jer se nije
$matrao krivim. U potvrdu se toga navodi jedno njegovo pismo nekom inače nepo-
znatom prijatelju u Firenzi. Dante ne pristaje na uvjete, pod kojim mu se dopušta
da se povrati u grad amnestijom od 16. i 19. maja 1315, s toga biva ponovno osudjen

22

osudom od 15. oktobra 1315. i osudom od 6. novembra iste godine. Rečeno pismo
stoji u savezu s amnestijom proglašenom mjeseca maja te godine a glasi: »Ako se
u Firenzu ne ulazi časnim putem, ne ću nikad ući. Pa šta? Zar ne ću ma iz kojega
kuta zemlje moći motriti sunce i zvijezde? Zar ne ću ma gdje pod nebom moći
razmišljati o najsladjim tajnama ako se prije ne vratim puku i vladi Firenze kao
čovjek bez slave i poštenja? — I doista ni hljeba mi ne će uzmanjkati.«

Da je osuda bila protegnuta i na Danteove sinove, nije ništa neobično, jer je
izgon bio pravovaljan za svakoga gradjanina od 15. do 70. godine, iz česa se za-
ključuje, da su Danteovi sinovi Petar i Jakopo tada bili navršili 15-tu godinu.

Budući da Dante nemaše više interesa da ostane u Toskani, podje u Veronu,
gdje već od nekoliko godina vladaše Can Grande. Tamo podje i Ugoccione, pro-
tjeran 1. aprila 1316. iz Pise. Can Grande, izabran u 28-moj godini generalnim ka-
petanom ghibellinske lige u Lombardiji, bijaše jedan od najuglednijih gospodara u
Italiji. Plemenit, darežljiv, velikodušan, iskren u svojem prijateljstvu, željan slave,
okupi oko sebe sve što se onda odlikovalo veličinom duha i uma, tako da je njegov
dvor bio središte najsjajnijih umova, medju kojima se Dante nalazio kao u svojem
elementu. :

Dante je u perijodi od 1315. do 1320. marljivo učio i radio, prekidajući svoje
učenje posvoj prilici kakovom političkom misijom. Teško je ustanoviti uzrok,
s kojega je Dante napustio Veronu: Obično se veli, da je tomu dalo povoda njegova
oporna ćud i omalovažavanje sa strane Can Granda. Nego iako se mora priznati,
da je Dante bio opore ćudi, da se nije znao na vrijeme obuzdati, ipak je teško i
zamisliti, da bi Can Grande bio omalovažavao pjesnika, komu publikacija Pakla
i Čistilišta bijaše stekla časno ime. Bit će valjda, da su klevete i zavist drugova
mu na veronskom dvoru bile prvim i neposrednim povodom, da je opet uzeo štap
u ruke, da potraži novo zaklonište.

U uskoj vezi s političkim prepirkama u Italiji nakon Henrikove smrti stoji
Danteovo djelo De Monarchia. Dante razvija u ovom djelu tri pitanja: je li
monarkija potrebita za dobrobit i blagostanje svijeta? je li se s pravom ova monar-
kija razvila kod rimskoga naroda? dolazi li careva vlast neposredno od Boga ili
preko kojega vikara Božjega?

Potrebu monarkije dokazuje Dante najprije principom jedinstvenosti: izmedju
više stvari odredjenih istoj svrsi treba da bude jedna, koja će upravljati svim osta-
lima; u svakoj cjelini treba da pojedine česti budu medjusobno uredjene prama toj
cjelini, pak kao što svaka država na zemlji ima svoga glavara, kao što svemir ima
svojega glavara u Bogu, tako mora da i svijet, sastavljen od pojedinih država, ima
svojega jednoga vladara, Monarka. Na taj način pokreće svijetom pomoću zakona
Monark, isto kao što Bog, postavivši u kretanju Primo mobile, kreće svemir.
Zatim navodi Dante praktične razloge za dokaz apsolutne potrebe Monarkije: na-
stale prepirke i svadje izmedju jednakih ne mogu se zakonima izravnati, da nema
Monarka, nepristrana suca. On sam može da vrši pravicu i da štiti slobodu. Pravica

23

ima na ovom svijetu dva silna protivnika: lakomost i slabost: Ali Monark je prost
od lakomosti, jer ima najvišu vlast, a s najvišom vlasti ima i najveću moć. Moć,
koja mu dolazi s neba, združena je u njemu s mudrosti i ljubavi, što su prvi uvjeti
pravednosti. Razne forme vladavine imaju svoj izvor u privatnom interesu, Monark
naprotiv nije sam za sebe, već je u službi svojih podanika, poradi česa jedino pod
Monarkom i preko Monarka podanici mogu biti potpuno sretni. Monark je potom
glavni čuvar sreće i gradjanske slobode. Svikoliki vladari svijeta imaju u Monarku
najsjajniji primjer svih vrlina. Naravno je, da razne zemlje na svijetu moraju imati
i svoje vladare i osobite svoje zakone prema osebinama zemlje i naroda, ali svi se
ovi partikularni zakoni moraju svesti na jedan generalni, koji je utjelovljen u
Monarku. Napokon budući da svaki čovjek hoće dobro, to će se sve volje zajedno
sdružiti, ako budu upravljene jednoj svrsi, po tom je Monarkija potrebita i za opću
slogu. Pri koncu prve knjige Dante postavlja pitanje, da li je ikada bilo vrijeme,
kad su sva politička uda funkcijonirala u potpunom miru i slozi, te odgovara, da
je to bilo, kad se utemeljila Augustova Monarkija, kad se zatvorio Janusov hram
i narodio Isus.

Na potvrdu drugoga pitanja navodi Dante najprije odlično podrijetlo Eneje,
zatim razna čudesa u rimskoj povijesti, pak izvanredne vrline rimskoga puka, po
tom njegove naravne sposobnosti za vladanje, napokon volju Božju, koja se očito-
vala u svim ratovima poduzetim od naroda rimskoga i koji su uvijek narodu rimskom
osigurali pobjedu. Ovim argumentima uzetim iz rimske povijesti pridodaje dva iz
Svetoga Pisma: porodjenje i smrt Kristovu. Spasitelj je htio da bude uvršten u
popis pučanstva cijeloga svijeta, što se moralo obaviti po naredbi legitimnog Mo.
narka; htio je, da pod Monarkom umre, eda njegova smrt ne bude čin nasilja, već
djelo pravičnosti. Toliku je važnost Dante davao ovim argumentima, da je korio
one crkvene dostojanstvenike, koji nijesu mogli ili nijesu htjeli to shvatiti. Po tom
kori kod svećenika lakomost i pohlepu za zemaljska dobra i crkvena beneficija,
koja ne smiju smatrati privatnim posjedom, već njima povjerenim dobrima, da ih
administriraju na korist Kristovih siromaha, pokazujući se zahvalni onome, od koga
su tu administraciju dobili.

Ove su dvije knjige uperene u prvom redu proti franceskih Guelfovaca, koji
su nijekali potrebu universalne Monarkije. Treća i najvažnija knjiga uperena je
protiv papinskih Guelfovaca, koji doduše nijesu nijekali potrebu universalne Mo-
narkije, ali su tražili, da bude ovisna od papinstva. Dante naprotiv brani načelo,
da su te dvije vlasti neodvisne jedna od druge, da država nije kreacija Crkve, da
onaj, koji u državi ima i vrši vlast, nema niti vrši tu vlast kao vikar pape, već po
svojoj vlastitoj. vrlini, imajući je neposredno od Boga. Zatim pobija argumente
protivnika. Iza toga prelazi da govori o tobožnjoj darovštini Konstantina Velikoga.
Dante se ne upušta u pretresanje historičnosti te darovštine, jedino joj niječe svaku
pravovaljanost. Kao što se od cjelokupne ljudske zajednice ne može odkinuti niti
najmanja čestica, tako ne može ni Monark odcijepiti od Monarkije ni najmanji

24

dio, po tom nije niti Konstantin mogao štogod pokloniti, niti papa od njega štogod
primiti. Kad bi Monark odkinuo od Monarkije ma i najmanji dio, radio bi protiv
ljudskoga i protiv božjega prava, krnjio bi pravnu svoju moć, stvorio bi predpo-
stavku. da Monarkija sukcesivnim darovštinama bude napokon uništena. Crkva pak,
primajući takove darovštine u neosporivi svoj posjed, griješila bi proti evandjeo-
skom načelu: nolite possidere aurum neque argentum. Svećenici,
nastavlja Dante, mogu posjedovati crkovna dobra, ali samo kao administratori na
korist Kristovih siromaha, i to je bila Konstantinova namisao, kad je učinio onu
darovštinu, ali ne da crkovna dobra postanu svojinom svećenika i po tom za crkvu
izvorom nekakova političkog auktoriteta. Razlika izmedju pape i Monarka u tome
se sastoji, što Monark mora u svojim srestvima da se ravna prama prilikama vre-
mena i prama stanju stvari, dok je papa uvijek konstantan u svojim srestvima, jer
je jedna i nepromijenljiva istina, koju on uči. Potpuna sreća čovjenčanstva na
zemlji je tek onda moguća, kad izmedju jedne i druge vlasti vlada potpuni sporazum
i uzajamno počitanje. Naravno je, da će Monark u vjerskim pitanjima iskazivati
ono poštovanje, što sin ima da iskaže svom ocu. Kardinal Bertrando ša Poggetto,
papinski legat u Romanji, dade godine 1329. spaliti tu knjigu.

| Januara 1320. podje Dante u Ravennu. Guido da Polenta, rodjak one Fran-
ceske, koju Dante u V. pjevanju Pakla tako proslavi, imaše u Ravenni vlast već
od godine 1316. Držeći se daleko od svake razmirice sa svojim susjedima, jedino
je na to pazio, da sačuva svoju vlast. Pun počitanja prama Danteu, pozva ga na
svoj dvor. Dante rado prihvati taj bit, jer se nadao, da će tu naći ono mirno
zaklonište, što je zaista i trebao. |

Jednoga dana dobi Dante iz Bologne > ss ooft: u stihovima od nekoga
Giovanni-a del Virgilio, učitelja klasičnih jezika na onom sveučilištu. Vatreni što-
vatelj Virgila, zanese ga čitanje Danteova Inferna i Purgatoria, gdje je
njegov učitelj bio tako proslavljen. Ali Giovanni del Virgilio nije nikako mogao
shvatiti, kako Dante goji talijansko pjesništvo, te dok ga s jedne strane s toga kori,
s druge ga potiče, da sastavi u latinskom jeziku junačku pjesmu o ratu pod Ge-
novom, te mu u izgled stavlja pjesnički lovor. |

Dantea ne zavede ni ukor ni pohvala Giovanni-a del Virgilio, premda bijaše
taknuo osobitu žicu, stavljajući mu u izgled pjesnički lovor. Ali da svojem štova-
telju dokaže, da u njemu ima još tolike pjesničke snage, da bi se mogao takmiti
i s istim Virgilom, odgovori mu latinskom eklogom, u kojoj brani svoje talijanske
pjesme. Giovanni ostade zapanjen i odgovori Danteu, ponovno ga pozivajući u
Bolognu, gdje će naći i prijatelja i učenika i neumrlu slavu. Dante mu odgovori
drugom eklogom, u kojoj mu dade razumjeti, da bi se njegovi prijatelji u Ravenni
rastužili, kad bi ih ostavio, a Guido da bi se i uvrijedio. Kad se Giovanni spremao,
da mu odgovori, stišne mu vijest, da je Dante umro.

Do posljednjega je časa svoga života Dante služio onoga, koji ga je tako
odlično primio. Prigodom jednoga putovanja u Veneciju kao poslanik Guida u

25

svrhu da izravna razmirice nastale izmedju republike sv. Marka i gospodara Ra-
venne, razboli se, i u noći od 13. na 14. septembra 1321. izdahne svoj veliki duh.

Guido dade položiti na pokojnikovu glavu pjesnički lovor, odredi, da ga naj-
ugledniji gradjani nose u crkvu Sv. Franje, gdje bijaše sebi odredio grob, nakon
pokopa se povrati u pokojnikovu kuću, gdje mu drža pogrebni govor. Štogod govorio
na čast svojega velikoga gosta, ipak nije Guido mogao ni zamisliti, da će se mrtvome
Danteu klanjati svi narodi svijeta, da će najveći umovi cijele zemlje čitati njegovu
neumrlu pjesmu, da će velikani svih naroda tražiti u njegovim djelima potvrdu
svojim nazorima, moralnim i političkim načelima, da će se na njegovoj pjesmi, kao
na nepresušivom vrelu svakoga zanosa, nadahnjivati i pjesnici i slikari i kipari, da
će prognani Dante postati za cijeli jedan narod, koji sa svojih opačina bijaše pao
u najdublju nevolju, simbolom moralnoga preporoda.

Guido da Polenta namjeravaše, da neumrlomu pjesniku podigne monumentalni
spomenik, ali ne dodje do izvedbe ovoga plana, jer skoro zatim izgubi vlast u Ra-
venni. Njegov nasljednik Ostasio ne učini doduše ništa za Danteov grob, ali ga ide
velika zasluga, što je pjesnikov pepeo spasio od one sudbine, koja je stigla njegovu
De Monarchia sa strane papinskog legata kardinala Bertranda del Poggetto.
Grobnica Danteova, kakova je danas, izvedena je 1780. po naredbi kardinala Va-
lentina Gonzage. Interesantno je, što se u Danteovu nadgrobnom natpisu kao
njegova djela spominju: Com media i De Monarchia.

II.

Ljubibratić evo u svom životopisu Dantea istinito ističe, da se ne mogu doka-
zati svi tragovi putovanja velikoga prognanika. Talijani više vjeruju predaji nego
li skeptični kritičari dopuštaju pa mnoga tradicijom posvećena mjesta Danteova
boravka obilježuju kojim spomenikom, pločom ili natpisom. Pjesnik sam opisuje
nekoja mjesta tako točno, da i bez drugoga svjedočanstva po tom opisu 1 možemo
utvrditi, e je on na tomu mjestu bio.

Putujući često po Italiji išao sam tražiti takova mjesta, da mi ožive pjesnikove
riječi. Već blizu Trsta kod grada Duina tvrde, da je na klisuri, što blizu obale iz
mora strši, Dante sjedio, a okolina Udina takodjer se hvali, da je Dante tamo
boravio, neki pače tvrde, da je bio u špilji Postojne pa da je tamo našao motive
za opis Pakla. Za njegov boravak u Veneciji znademo; a da i nema drugoga svje-
dočanstva, opis posala u mletačkom arsenalu (Pjev. XXI.) bio bi nam dovoljnim
dokazom. Za Padovu ne znamo stalno da je tamo bio, ali XVII. Pjevanje Pakla
dokazuje, da je tamošnje prilike dobro poznavao. Ezzelinov toranj još danas stoji.
Grobovi Scaligera u Veroni i njihove: palače živo nas sjećaju na Danteov boravak
a rimski Amfiteater slika je i prilika razredjaja Pakla, ali i rajske Ruže. Putujući
kroz slikoviti klanac kod Ponteremoli-a ulazimo u dolinu Magre. Bio sam u Sarzani,
kamo je Dante svoga prijatelja Cavalcanti-a prognao, a poslije sam onamo dospio.
Lunigiana puna je uspomena na Dante-a. U Sarzani u arkivu čuvaju protokol, kojim

26

je utanačen Danteovim posredovanjem mir izmedju markeza Malaspina i lunijskoga
biskupa. Tu je i odlomak rukopisa Božanstvene Komedije. Neki misle, da ga je sam
Dante pisao. Od Kastela u Castelnuovu nad Sarzanom stoji samo još nekoliko
razvalina.

Kad je malarija opustošila Luni, od kojega se danas vide sred vinograda jedva
još koji zidovi, povuklo se pučanstvo na visove, gdje su Malaspine već iz strateških
razloga svoje Kastele sagradili bili. Bio sam u visokom Fosdinovu, gdje se u impo-
zantnoj palači pokazuje soba, u kojoj je Dante nastavio svoju Komediju. Predaja
kaže, da je prije svoga progonstva napisao sedam prvih pjevanja. Kad su njegovi
rodjaci pregledavali, što se je od njegova imetka spasilo, kažu, da su našli tu
započetu radnju i poslali ju markezu neka Dantea skloni, da ju nastavi. Ovaj ga
sklone na to i stoga da VIII. Pjevanje počinje riječima: »Nastavljajući kažem«. Taj
prizor, gdje markez predaje Danteu njegov rukopis, naslikan je od modernoga
umjetnika u Giottovu stilu na zid obnovljene dvorane, kroz koju se ulazi u Danteovu
sobu. Kroz prozor te sobe vide se Carrarske Gore — Danteova »Pietrapanna«.
Vozio sam se na krasnoj rijeci Magri, uspeo se u manastir S. Croce, gdje je živio
onaj fratar Hilarije, koji pisa, da je Dante bio tamo i da je tražio mir i ništa drugo.
U Carrari sam vidio kako Kararci još i danas »svoje vrtove plijeve« te sam se
penjao teškom mukom prema jednoj od onih špilja, u kojima je Aruns mogao
stanovati i motriti zvijezde i more.

Prešao sam iz Sarzane preko niske planine u Lerici a onda Rivierom. Svratio
sam se putem u »Chiavarri na lijepoj rijeci« te sam gledao čedne gradjevine
Fieschi-4 u Lavagni, otkale ovi grofovsko ime nose. Stao sam na raznim mjestima
pred Spezziom, da motrim pećine, s kojima Dante uporedjuje strmost brijega
Čistilišta.

Bio sam u Casentinu u razvalinama Kastela grofova Conti, išao skalinama, uz
koje se je Dante uspinjao. Vidio sam izvore Arna, otkale je pisao svoje ganutljive
listove; vidio Gubbio, Assisi i Peruggiju te se divio kako Dante njihov položaj pla-
stično opisuje. U Arrezzu sam bio u staroj crkvi, koja krije tolike uspomene: uspeo
sam se na brijeg L'Avernu, otkuda sam gledao »vodom preobilne« Apeninske doline.
Stajao sam u Bologni pred Carisendom, gdje je Dante motrio, kako oblaci lete,
a u Pisi na srobu plemenitoga romantičnoga cara Henrika VII. čije blago lice odaje
plemenitu mu dušu.

Prošao sam Romagnu, boravio u Urbinu, gdje su Montefeltrijski knezovi vla-
dali, vidio u Anconi manastir, gdje da je Guido di Montefeltre umro. Bio sam u
Pesaru, Rimini a po višeput i u Ravenni.

Kad sam posljednji put sa svojim slušateljima bio u Ravenni na grobu velikoga
pjesnika, bili su s nama medju ostalima i Galović i Spitzer, koji su u onomu straho-
vitomu ratu poginuli. Oba osobito daroviti mladići.

21

IV.

Što dublje uronimo u Danteova djela, više razabiremo, kako je temeljito po-
znavao filozofiju svojega doba, i to ne samo filozofiju Tome iz Akvina, nego i svih
ostalih pregalaca za ciljem svake mudrosti, za spoznajom istine.

Medju ovim pregaocima nastale su naravno i prepirke i stranke. Jednima su
bili ishodištem Sv. Augustin, Plato i Plotin, drugima Aristotel: jedni traže najvišu
luč spoznaje u Bogu te k njoj dopiru putem kontemplacije i mističnoga poleta;
drugi racionalno ispituju najviše probleme.

Kao što biva u svim strankama tako i u strankama sredovječnih filozofa: nisu
svi članovi istoga mišljenja, pa se mnogi samostalni mislioci pridružuju samo zato
stranci, jer ona negira protivničko stanovište. |

Tako strogi kritičar Duns Scotus, koji s drugim Franjevcima pobija filozofiju
Tome iz Aquina, stoji ipak daleko od svakoga franjevačkoga misticizma.
Zanimljivo je, da ga Dante nije uvrstio u red svetih mudraca.

Dante je vjeran učenik Tome iz Aquina u teologiji; u glavnomu pristaje uz
njega i u filozofiji, što ga kao pjesnika ne priječi, da ubere sa stabla arapske, novo-
platonske i mistične filozofije cvijeće, što mu služi za vijenac poezije njegova vele-
spjeva. Tako primjerice u Raju uzveličava Bonaventurinu teoriju o Svijetlu, koja
da je najuzvišenija netjelesna forma. Pa ipak ga Bonaventura ne vodi do vidjenja
Boga, nego to čini Bernardo, mističar više čuvstvom nego umom.

Ukoliko i gdje Dante razlaže svoje nazore o metafizici, etici i teologiji, to sam
razložio u Razjašnjenjima, koja sam stavio čelo svakoga pjevanja mojega prevoda
Božanstvene Komedije. |

Jedno je poglavito, što sve učenjake Srednjega vijeka veže: stroga sredjenost
u svim naukama. Pravnici rimskoga i kanonskoga prava, historičari i filozofi isto
kao i teolozi: svi su sistematičari, pače, u hierarhiju smoje u nebu uveden je strogo
rasčlanjen red. Dante je i u tomu skolastičar.

Krivo je mišljenje, da je ovakova stroga sistematika sprečavala slobodu
mišljenja. Nikad nije bilo toliko slobode u raspravljanju filozofskih, pače i teoloških
pitanja kao u Srednjemu Vijeku. Bilo je dakako i oštre reakcije od strane oblasti
protiv radikalnih struja i njihovih predstavnika, kao što takovih reakcija ima danas:
ne samo od strane oblasti nego i od strane udruženja svake vrsti.

a V.

Dante je svoju pjesmu nazvao »Komedijom« s osobitoga razloga, zato nisam
htio pohrvatiti ovaj izraz. U Srednjem Vijeku bili su nejasni pojmovi o klasičnoj
drami. Pod imenom Komedija nisu razumiievali Lakrdiju pače ni Glumu. Nisu uobće
razlikovali epsku pjesmu i dramu. Epska pjesma, koja je žalosno počela, a sretno

se svršila, nazivala se »Komedijom«, ako se svršila žalosno, nazivali su je »Trage-
dijom«. Prema tomu je Virgilova Eneida Danteu, Trage di ija, jer svršava Turno-

28

vom smrću, a vlastita mu je pjesma Komedij j a, jer pjesnik na kraju postigne
najveću sreću.
Izmedju epskoga i dramskoga djela nije se sredovječnim učenjacima činila nika-
kova, nitehnička razlika, jer su držali, da je dramu jedan glumac deklamovao.
Mislili su, da tragediji pristaje ozbiljan, visok latinski govor, a za komediju
da je dobar pučanski jezik, »kojim i žene govorTe«. Zato je Dante odlučio, da će
svoju Komediju talijanski napisati.

VI.

Božanstvena Komedija prevedena je cijela po jedanput na latinski, kata-
lonski, kastiljski, provensalski, danski, švedski, rumunjski, češki i ruski jezik; po
višeputa na franceski, engleski, holandeški, njemački, poljski a dvaput na
hrvatski jezik.

Pojedini dijelovi prevedeni su na armenski, jevrejski, novo grčki, portugiški,
sanskrt, magjarski, bugarski i hrvatski jezik.

Nijedna knjiga, osim biblije, nije tolikoput prevedena i tolikoput štampana,
koliko Božanstvena Komedija.

Cijela Božanstvena Komedija razdijeljena je u tri pjesme, a svaka pjesma u
33 pjevanja. U prvoj pjesmi ima još preko toga jedno pregledno pjevanje za cijelu
Komediju. Ima u novije doba dantologa, koji tvrde, da je to jedanaesto pje-
vanje od druge ruke kasnije umetnuto te da je tako prvi dio narastao na 34 pjevanja.
Prema sredovječnoj simbolici proveden je sveti broj 3 kroz Komediju u cijeloj
arhitekturi pjesme, koju su glede toga s punim pravom uporedjivali s katedralom
gotskoga sloga. I u tim gradjevinama prolazi temeljni broj 3 kroz svu konstrukciju,
da se izrazi, kako je Sveto Trojstvo životni princip svega svemira. Mogli bi dakle
imati pravo oni, koji ne vjeruju, da je sam Dante pokvario strogu simetriju svoje
pjesme tim, što je u Pakao stavio trideset i četiri pjevanja.

*k

I prije Dantea pripovijedala su se razna vidjenja o životu duša poslije smrti, pače,
gdjekad je ideja sasvim slična temeljnomu razredjaju Božanstvene Komedije. I u
tvornoj umjetnosti već se prije Dantea prikazivao pakao, čistilište i raj. Na pozor-
nicama odigravali su »misterije«, kojima su bile sadržajem strahote pakla, muke
čistilišta i radosti raja. U tim dramatskim predstavama vragovi su se ružno i burno
ponašali. Ove »tempeste« bile su grozne, ali kadikad i smiješne. Općinstvo bi se
grohotom smijalo prevarenomu vragu. I u Danteovu Paklu ima takav umetak krupne
sredovječne šale.

Sve to su ipak samo vanjske sličnosti. Uistinu je cio taj aparat bio pjesniku
samo okvirom za njegove duboke pjesničke, filozofske i etične misli te političke i
historijske slike. |

29

PRVI DIO
PAKAO

WA
& e x S ih

: \

sa

KRI

muti

. re

if

o. sm.

BIRSIZEKIEKIK ETH

FIL]
=a

Idaa

».drits ad

spa še

.. -—--- - Pre > - -. nn _-_
.
+
.
a
.
*
“
. X
, .
.
'
“ .
.
'
.
$ .
= .
. .
.
+
.
.
+
.
-
.
.
? a
.
.
ka
a
.
DI
+
“ .
.
.
- . .
.
. .
, .
.
.
.
“
.
"
.
m
.
.
.
.
.
.
.
.
*
-
.
i +
.
.
.
"
* .
'
.
.
.
.
.
.
+.
.
*
.
ri DI

Uvod u prvo pjevanje.

Sadržaj. Pjesnik, zabasavši u gustu i tamnu šumu, tutao je po njoj svu noć. Izašavši iz nje u cik zore,

stao se uspinjati na brežuljak obasjan suncem. Istrče mu na put pantera, lav i vučica te ga potjeraju

natrag u šumu. Sad mu se ukaže Virgil, koji ga hrabri te mu se nudi za vodju. Da ga izvede iz tamne

šume, treba da s njime prodje pakao i čistilište, otkuda će ga Beatriče, Danteova draga mladih ljeta,
povesti kroz Taj spasu. Dante podje s Virgilom na taj vut.

Alegorično znamenovanje. Prvo je pjevanje uvod cijeloj Božanstvenoj Komediji. Dante
opisuje poglavito unutarnje doživljaje svoje duše. No jer se njegova pjesma ima na više načina tumačiti,
može se u prvom pjevanju vidjeti i alegorija političkih dogadjaja, koji su utjecali na Danteov život.
Ima u tom uvodu općenito i posebno znamenovanje. Dante opisuje svoje doživljaje, ali ujedno sebe
stavlja predstavnikom čovjeka uopće. U mladosti ga odvraća s puta na brijeg kreposti putenost (pantera),
u muževnoj dobi oholost (lav), u starosti sebičnost (vučica). Iz tih pogibli nema drugog izlaza, van da
čovjek ponajprije vidi zle posljedice tih grijeha — da prodje kroz pakao; da se onda pokaje — da prodje
kroz čistilište; a da ga napokon Božja milost izvede do kreposti — otvarajući mu vidik na savršenu
spoznaju najuzvišenijih tajna — raj. Vodja k spoznaji grijeha i pokajanju prosvijetljeni je čovječji um
(Virgi)D; do konačnoga spasa vodi bogoslovnom naukom prosvijetljena inteligencija (Beatriče).

Gledom na političke pjesnikove doživljaje može se gusta šuma uzeti alegorijom firentinskoga
političkoga života, razrovanoga stranačkim borbama; šarena, pjegava pantera može znamenovati opasnost
stranačke borbe »Bijelih« i »Crnih«; lav franceskoga princa Karla Valois; vučica papinsku vlast u rukama
Bonifacija VIII. Virgil i Beatriče znače carsku i papinsku vlast, koje imađu da čovjeka u životu vode
putem kreposti. Svojom o Dante želi spasiti i preporoditi ne samo Italiju nego i sebe i
cijelo ljudstvo.

Razjašnjenja. Dante stavlja početak svoga duševnoga preokreta i mističnoga
putovanja kroz pakao, čistilište i raj, »na po puta ljudskoga života«, dakle u svoju
35. godinu, jer psalmista veli, da ljudski život traje 70 godina.

Odabrao je baš godinu 1300. za svoj put k spasu, jer je papa Bonifacije VIII.
tu godinu proglasio prvi put jubilarnom te je tom zgodom podijelio velik oprost od
grijeha. Dante je na svoj način prikazao, kako se stiče oprost. Uzeo je, kako mnogi
Dantolozi misle, dan 25. ožujka za početak svoga putovanja zato, jer je po sredo-
vječnoj predaji na taj dan Bog stvorio svijet a na isti dan ga Isus na križu otkupio.

Opisuje živo stvoj strah. Ne da se u prevodu oponašati, kako izražava smeteno
pentanje: »Ahi quanto... a dir quel era... č cosa dura«. Uporedjuje strah buri u
»jezeru svoga srca«. Odmori se. Onda nastavlja put na brijeg kreposti. Noga, na
koju staje vazda je niža, to će reći: čovjek, koji se oslobadja od grijeha još uvijek
naginje na prošlost.

Putenost priječi čovjeka u cik zore, t. j. u mladosti, da izadje na visinu, gdje
sjaju zvijezde Božje milosti. Dante drži sunce, prema stanju znanosti svojega doba,
planetom a simbolom Boga.

Virgila uzimlje Dante za predstavnika prosvijetljenoga ljudskog uma, jer ga
je Srednji Vijek smatrao takovim. O njemu se mislilo, da je prorekao došašće
Isusovo. Virgil kaže latinski, da se je rodio »sub Julio«, za Julija Cezara, »prekasno«
a da bi mogao pokazati sav sjaj svoga genija u ono zlatno doba latinskoga jezika.
Živio je za vrijeme »dobroga« cara Augusta, koji je oko sebe skupljao genijalne
pisce te im obezbijedio život.

33

Virgil kaže, da će Dantea povesti kroz pakao i čistilište a vodstvo u raju pre-
pustit će dostojnijoj duši, Beatriči, o kojoj pobliže govori u drugom pjevanju.

U prvom pjevanju imade proročanstvo o »Veltru« (hrtu), koji će protjerati
»Vučicu« u pakao, otkuda je došla, te će spasti Italiju. Prem su se mnogi komen-
tatori bavili tim pitanjem, ne zna se, u koga je Dante tu nadu polagao.

Taj veltro može se dvojako tumačiti. Po historijskomu znamenovanju mogao
bi biti potomak možnoga kojega plemena, o komu se Dante nadao, da će, nesebičan,
plemenit i silan, satrti papinsku vlast i osloboditi Italiju od tudjega gospodstva.

Jedni drže, da je to bio Can Grande della Scala, drugi, da je Ugoccione della
Faggiuola, silni pobornik ghibellinstva, treći, da je neka neizvjesna osoba, koja bi
imala nalik biti tatarskomu Kanu (cane = pas), koji, kako Marco Polo piše življaše
pod prostim šatorom od darovca (fra feltro e feltro). Ima ih, koji drže, da je taj
»Veltro« car Henrik VII. Luksemburžac, koji je zbilja pokušao bio da uredi Italiju
»prije no je ona za to spremna bila«. |

Nesigurnost u tumačenju te zagonetke je to veća, što je Dante gledom na
politički spas domovine svoje i njezino ujedinjenje doživio tečajem godina, kad je
pisao svoju »Komediju«, po koje veliko razočaranje, tako da je vjerojatno tražio
spasitelja Italije sad u ovoj, sad u onoj osobi. Ne zna se ni to sigurno, kad je koje
pjevanje pisao ni kad je cijelo djelo konačno redigirao, stoga se ni po tomu ne da
ustanoviti: na koju je suvremenu osobu mislio.

Gledom na alegorijsko znamenovanje »Veltra« najstarije je tumačenje suvre-
menoga »L'Ottima«. On kaže, da je Dante u tom »Veltru« izrazio nadu, koju su
onda mnogi gojili, e će u novomu XIV. stoljeću nastupiti novo doba ljubavi, doba
Duha Svetoga, koji će svijet preporoditi. Može biti, da onaj »fra feltro e feltro« znači
darovac, u koji će biti odjeven koji svetac, nosilac te misli preporoda u Duhu Sve-
tomu. Dante je naginjao na spiritualizam nekih nasljednika Sv. Franje a stajao je
pod utjecajem ideja Joachima da Fiori, koji je bio na glasu prorok te je naviještao
novo doba vlade Duha Svetoga. . | |

Virgil spominje Danteu Kamilu, Evrijalta, Turna i Nisa, koji su za Italiju
poginuli. To su junakinja i junaci, koje Virgil u Eneidi slavi. Evrijalt i Niso stoje
na Enejinoj strani, a Kamila i Turn njegovi su protivnici.

Pod kraj prvoga pjevanja nacrtao je Dante cio program mističnoga si putovanja.

Paklene muke, koje spominje, prikazuju zle posljedice grijeha, što ih čovjek
već na ovomu svijetu osjeća. Bludnike baca vijavica njihovih strasti; tvrdice valjaju
težinu svoga imetka, koji je njima teret; čankolizi i proždrljivci dave se u blatu:
ubojice u vrijućoj krvi, a okorjele izdajice u vječnome ledu.

U »Čistilištu« je sve tako udešeno, da se duša primjerima, opomenama i mu-
kama rješava grijeha i zlih navika.

U »Raju« nam pjesnik pokazuje blaženstvo sve savršenije spoznaje, koja na-
pokon vodi do zrijenja temelji i uzroka svega života, Božanstva, komu je priroda
samo »živo odijelo«.

34

nk WW

I A | \ ii

LAP

Za

na \ ž
V \ \ \->
\ đu Ni

Kan

VUCTICA

PJEVANJE I,

| Pjevanje prvo.

(1.—12. šuma. 13.—30. Brijeg. 31.—60. Tri zvijeri. 61.—99. Virgil. 110.—111. Proročanstvo o spasu Ttalije.
112.—136. Put k spasu.)

1.—12. Na pć puta našega života nadjoh se u nekoj tamnoj šumi, jer sam bio
zašao s pravoga puta. Ah, teško li je reći, kako ta šuma bijaše divlja, (trnjem)
zaraštena i gusta te u samoj uspomeni strah mi obnavlja! (Strah) tako gorak, da ni
smrt nije mnogo gorča. No da vam pripovijedati mogu, što tamo dobra nadjoh,
govorit ću i o vanrednim stvarima, koje ondje zamijetih. Ne znam pravo reći, kako
onamo udjoh, kako sam bio sanen onoga časa, kad sam sašao sa pravoga puta.

13.—30. No prispjevši k nekome brijegu do podnožja, što bijaše na kraju one
doline, s koje mi je strah srce stisnuo bio, pogledam u vis te vidim, da su pleća
(brijega) bila već zaodjevena tracima planeta (Sunca), što druge vodi pravo na
svakome putu.

Tad se smiri ponešto slirake. što je u jezeru srca moga potrajao svu noč, koju
sam proveo u tolikoj muci. Kao što se onaj, koji isplivavši sav usopljen iz pučine
na obalu, okreće k opasnoj vodi i bulji: tako se moja duša još bjegajući okrenu
natrag, da pogleda prolaz, koji jošte ne propusti nikoga živa. Odmorivši malko
umorno tijelo, nastavih put svoj po pustome dratu zi da mi noga, na kojoj sam
stajao, vazda bijaše niža.

31.—60. Al eto — od prilike tamo, gdje počinje strmen — lake, veoma hitre
pantere, šarene kože. I ne idjaše mi gp vii pače, tako mi priječaše put, da se
po višeput okrenuh na povratak. |

Bijaše u cik zore; a sunce se uspinjaše s onim sdjezdkaim, koje bijahu s njim
onda, kad u prapočetku Ljubav Božja pokrenu t& krasne stvari, tako te sam imao
uzroka da se dobru nadam od one zvijeri prijatne (šarene) kože, od jutarnjega doba
i proljetnoga dana, ali ne toliko, da se ne bih bio uplašio od pojave lava, koji se
preda mnom stvori — činjaše se, kao da dolazi prema meni uzdignute glave, bijesan
od glada; rekao bih: zrak je drhtao pred njime — i (pojave) vučice jedne, koja se
u svojoj mršavosti činjaše natovarena svim požudama, i učini, da već mnogo svijeta
s nje živi u tuzi. Ova mi toliko dušu optereti strahom, što ga pobudi pogled na nju,
da sam već izgubio nadu, e ću stići na vrhunac. Pa kao što je onomu, koji rado
stiče, srce sasvim puno tuge i plača, kad vrijeme gubitka dodje, tako mene rastuži
beštija bez pokoja, koja dolazeći pomalo prema meni, potiskivaše me natrag onamo,
gdje Sunce šuti.

61.—99. Dok sam se rušio niže dolje, eto se stvori pred mojim očima netko,
koji se s duge šutnje činjaše promukao. Kad ugledah ovoga u veljoj pustoši zakukah:
»Smiluj se na me, tko si da si, bio sjena, bio čovjek pravi«. Odgovori mi: »Nisam
čovjek, čovjek bijah negda, a roditelji bijahu mi Lombardi, zavičajem oboje
Mantovanci.

Sub Julio (za Julija) se rodih, ako i suviše kasno, a življah u Rimu za dobrog

35

Augusta, u vrijeme krivih i lažnih bogova. Pjesnik bijah i pjevah o pravednom onom
Anhizovu sinu, koji dodje iz Troje iza požara gizdavog Iliona.

»Ali ti, zašto se vraćaš tolikoj muci? Što se ne uspneš na brijeg preugodni,
koji je iskon i uzrok svih radosti?« |

»Ti li si dakle onaj Virgil, ti li si ono vrelo, iz kojega se razlijeva tako široka
rijeka rječitosti?« odvratih mu zastidjena čela. »Oj ti, drugih pjesnika časti i svi-
jetlo, nagradio mi se dugi mar i velja ljubav, kojom sam za tvojom knjigom žudio.
Ti si moj učitelj, ti si moj uzor; ti onaj jedini, od koga sam uzeo (naučio) lijepi
slog, koji me je proslavio. Gledaj skota, poradi kojega sam se okrenuo! Od njega
me obrani, mudrače slavni, jer eto čini, da mi drhću žile i bila. — »Valja ti se držati -
drugoga puta«, odgovori, vidjevši gdje plačem, »ako hoćeš da umakneš iz toga
divljega mjesta. Jer ova zvijer poradi koje jaučeš, ne da nikomu proći svojim
putem, nego mu dotle smeta, dok ga ne ubije. A ćudi je tako zlobne i divlje, da
nikad svojoj pohoti ne udovolji te je poslije jela još gladnija nego li prije.

100.—111. Mnoge su životinje, s kojima se pari, a bit će ih još i više, dok
napokon ne dodje Hrt (Veltro), s kojega će crknuti od vaja. Taj ne će jesti ni
zemlje ni zlata nego mudrost, ljubav i vrline a bit će rodom izmedju Feltra i Feltra.
On će biti spas ponižene Italije, za koju je poginula od rana djevica Kamila, Evrijalt,
Turn i Niso. Taj (Veltro) će je odasvud istjerati, dok je ne zatjera natrag u pakao,
odakle je istrže Najprva Zavist (Lucifer).

112.—136. Stoga mislim i sudim, da je za tebe najbolje, ako me slijediš a ja ću
ti biti vodjom i povest ću te odavle kroz vječno mjesto, gdje ćeš čuti krikove oča-
janja, vidjeti drevne tugujuće sjene, kojih svaka za drugom smrti vapi.

Zatim ćeš vidjeti one, što su zadovoljni u ognju, jer se ufaju, da će bilo kada,
medju puk blaženih doći. Ushtjedneš li zatim izaći do njih, dočekat će te duša do-
stojnija od mene; s njom ću te ostaviti, kad odem, jer onaj car, što tamo gore vlada,
ne će, da ja koga dovedem u njegov grad, budući da sam bio protivan njegovu
zakonu. Carstvo mu se stere na sve strane, ali tude vlada, tu mu je grad i uzvišeno
prijestolje. »Blago onomu, koga za to mjesto odabere«. A ja ću njemu: »O pjesniče,
zaklinjem te onim Bogom, koga nisi poznavao, vodi me onamo, kuda si netom rekao,
eda me mine to zlo i gore, da vidim vrata Svetoga Petra i one, o kojima kažeš, da
su tako tužni«. Nato on krene, a ja podjoh za njim. =

36

Uvod u drugo pjevanje.

Sadržaj. Dante se boji teška puta, užasa i borbe protiv svoje vlastite samilosti. Priziva muze po

primjeru klasičnih pjesnika. Ne zna je ti dostojan da kao Eneja udje u podzemalje ili kao Sv. Pavao u raj.

Virgil mu pripovijeda, da ga je poslala Beatriče, koja je prije deset godina umrla, Ona je iz raja došla
u Limb te ga je zamolila, da spase njena prijatelja. Dante se ohrabri i odluči poći s Virgilom.

Alegorija. čovjek, kad i uvidi strahote grješnoga života, oklijeva, sve ako ga i prosvijetljent
um nastoji povesti k spasu. Um napokon osvjedoči čovjeka te on uvidi grijehe i podvrgne se pokorx,
odvaži se te učini, što treba, kad vidi, da je sama Božja milost sklona spasti ga.

Razjašnjenja. Za Eneju pripovijeda Virgil, da je isto kao Homerov Odisej,
bio u podzemalju. Išao je pitati duh svoga oca, kakova li ga sudbina čeka.

Sveti Pavao kaže u II. poslanici Korinćanima (XII.) »Znam čovjeka u Krstu,
koji prije četrnaest godina (ili u tijelu, ne znam; ili osim tijela, ne znam: Bog zna)
bi odnesen do trećega neba«.

Budući da po Danteu cio politički i moralni poredak počiva na rimskomu car-
stvu i papinstvu, a jedno i drugo je nastalo u Rimu, to je Eneja, prema Virgilovu
pripovijedanju, praotac Rimljana, rimskih careva a posredno i papinstva (papinske
mantije). Savremene pape drži Dante: za manje vrijedne nasljednike mnogo većega
i znamenitijega Sv. Petra.

Cijelo ovo mjesto o uzvišenoj Enejinoj misiji Dante je hotimice tajinstveno
1 tamno napisao.

Virgil govori o Beatriči.

Znamenovanje Beatriče nije ni u Dantea vazda isto; zato je naravno, da se
komentatori razilaze tražeći jedno jedino pravo znamenovanje toga lica. Pjesnik
je o svojoj prvoj mladenačkoj ljubavi napisao krasnu knjižicu pod naslovom »Novi
život« (Vita nuova). Ne da se ustanoviti ukoliko je istinita historijska pozadina
toga dnevnika, u koji je Dante uvrstio veći dio svojih ljubavnih pjesama.

Dante pripovijeda, da se je zaljubio u prekrasnu djevojčicu, kad mu je bilo
devet godina, da je poslije umrla i da se on posvetio naukama, kako bi proslavio
svoju mrtvu dragu načinom, kojim još nitko nije proslavio ženu. »Novi Život« t. i.
Mladenački život, zapravo je predgovor Božanstvenoj Komediji.

Sve što se nagadja o Beatriči, da je na primjer bila kći Portinari-a i da se je
udala, ne može se dokazati, dapače, nije sasvim sigurno ni da se zbilja zvala
»Beatriče«; moguće je, te je pjesnik to ime odabrao, da po običaju trubadura sakrije
pravo ime svoje opjevane ljepotice.

U »Novomu Životu« vidi se, kako Dante svoju Beatriču uzdiže sve više i više.
Njegove su pjesme ispočetka trubadurske, kasnije se uzvisuju na »novi slatki stil«,
koji je uveo Guido Guinizelli i Danteov duhoviti prijatelj Guido Cavalcanti. U te
pjesme ulaze filozofijske ideje onoga vremena. Napokon se već u toj knjizi Dante
uzdiže do ekstaze te Beatriču prikazuje vrhunaravnim bićem. Ona je »potrebna
raju, da bude savršen«. Radi same nje čovječanstvo je uzvišenije od svih stvorova.

37

koji su »u najužemu krugu nebesa«, dakle izmedju mjeseca i zemlje, u sublunarnomu
svijetu. Ona je »prava dika Božja«.

Beatriče je sišla sa svoga visokoga mjesta (u Raju) u Limb, da pošalje Danteu
u pomoć predstavnika ljudske znanstvene mudrosti. U zemaljskom raju, na vrhu
brijega Čistilišta, ona, predstavnica Božjom mudrosti prosvijetljenoga ljudskog uma,
preuzima vodstvo. mo | Eg ko a
: U Danteovo doba razilazila se mnijenja. o tomu, da li se putem bogoslovne
nauke ili pukim promatranjem i zanosom uzdiže duša k Bogu. Dante drži, da treba
jedno i drugo. Beatriče zato u raju sjedi kraj drevne Rahele, predstavnice kontem-
plativnoga života. | | | |

Beatriču šalje u Limb k Virgilu Sv. Lucija. To je osobita Danteova zaštitnica,
kojoj se valjda zavjetovao bio radi bolesti očiju. | 2 |

U trim svetim gospama: Bogorodici, Luciji i Beatriči, stariji komentatori vide
tri vrsti Božje milosti. Bogorodica da je milost, koja potiče grješnika na popravak
bez njegove zasluge (gratia praeveniens); Lucija da je milost, koja u grješniku
djeluje (gratia operans ili illuminans); Beatriče da je milost, koja grješniku p o-
maže do pobjede (gratia perficiens). a Ko '

> Noviji pobijaju ovo tumačenje, jer da je Božja milost samo jedna; tri vrsti
njena djelovanja da se ne mogu u trim osobama prikazati.

Mati Božja majka je samilosti; ona šalje nosilicu Božje milosti, Luciju (luce,
svijetlo), da razsvijetli grješnika u tamnoj šumi grijeha te da »ublaži strogu osudu«,
koja čeka nepokorna grješnika. O Luciji kaže, da je »protivnica svega, što je okrutno,
dakle i teških paklenih kazni; ona zato nastoji da odvrati grješnika od grijeha.
| U stihu 106.—109. sravnjuje Dante divlju 'bujiću života u grješnomu svijetu,
koja mu je prijetila u gustoj, tamnoj šumi, S rijekom, na kojoj su talasi tako užasni,

»da istome moru diku umanjuju«. >

| Pjevanje drugo.
(1.—9. Uvod i prizivanje muza. 10.—42. Bojazan. 43.—126. Utjeha. 127.—142. Uspjeh utjehe.)

1.—9. Odilazio dan, : sumrak skidao umor sa svake životinje, što je na zemlji,
samo se ja jedini spremah da započnem borbu protiv (teška) puta i protiv samilosti

r .

— što će opisati pamet, koja se ne vara. | oK | m.

O muze, o uzvišeni ume, sad mi pomozite; o pameti, koja si upisala ono, što
vidjeh, sad je red, da se očituje tvoja plemenitost. | |
| 10.—42. »O pjesniče, koji me vodiš«, započnem, »gledaj, da li je moja snaga
dosta jaka, prije no me povjeriš tešku putu. Ti veliš da je Silvijev roditelj (Eneja)
sišao, jošte živ, u besmrtni svijet, i to s umrlim. tijelom. Ali ako je Protivnik svakoga
zla (Bog) njemu pogodovao misleći na uzvišene plodove (njegova života), i koji
(narod) i kakovo (carstvo) imadjaše poteći od njega, ne će se umnu čovjeku činiti,

38

e on nije toga dostojan bio; jer je on u najvišemu nebu bio odabran za oca uzvi-
šenoga Rima i njegova carstva; koji (Rim) i koje (carstvo), da se istina kaže, biše
odredjeni da budu sveto mjesto, gdje sjedi nasljednik najvišega Petra. |

Na ovome putu, kojega radi slaviš njega (u Enejidi), čuo je (Eneja) za stvari,
koje su postale uzrokom njegovoj pobjedi (nad Turnom) i papinskoj mantiji. Podje
pak onamo Posuda izabrana (Sv. Pavao), da donese ojačanje onoj vjeri, koja je
početak putu spasenja. No ja, zašto bih onamo došao? a tko (mi) to dopušta? —
Ja niti sam Eneja, ja niti Pavao; dostojnim toga ne držim se niti ja niti me tko
drugi drži. Zato, bojim se, odvažim li se na taj put, da ne podjem u ludo; no ti si
mudar pa moje misli bolje razumiješ nego li ih izreći mogu. I kao što je onaj, koji
ne će više ono, što je (prije) htio, tako da poradi novih misli mijenja nakanu i
sasvim odustaje od onoga, što je bio započeo, takov bijah ja na onome tmurnom
obronku, jerbo razmišljajući napustih odluku u početku tako odrješitu.

43.—126. »Ako sam dobro razumio tvoje riječi«, odgovori sjena onoga vele-
dušnoga (Virgila), »tvoje se duše uhvatila kukavština, koja često čovjeka sprečava
tako, da ga odvrne od časna poduzeća, kao životinju (što odvrne) krivo vidjenje.
Da se riješiš toga straha, kazat ću ti, zašto sam došao, i ono, što sam čuo u prvi
čas, kad mi se sažali radi tebe. Ja bijah medju onima, koji (u Limbu) vise (u ne-
izvjesnosti medju mukom i blaženstvom) a pozva me gospa blažena i tako lijepa,
da j& sam umolih, neka mi zapovijeda. Sjaše joj se oči jače od zvijezde a prozbori
mi tiho i umilno s andjeoskim glasom u svome govoru: »»Oj udvorna mantovanska
dušo, koje slava još na svijetu traje i trajat će dok je svijeta i vijeka, moj prijatelj,
ali ne (prijatelj) sreće, na pustu je obronku tako zapriječen te se od straha vraća;
a po onom, što sam o njemu u raju. čula, bojim se, da je već tako zabasao, da će mu
moja pomoć kasno doći. Kreni dakle pa mu pomozi kićenom svojom riječi i svim
onim, što je podobno da ga spase, tako da budem glede njega mirna. Ja sam Beatriče,
koja te šaljem da podješ; dolazim sa mjesta (iz raja), kamo se vratiti želim, ljubav
me krenu i potaknu, da ti odgovorim. Kad budem pred svojim Gospodarom, hvalit
ću se tobom često pred njim««. Onda umukne; a zatim ja počeh: O gospo kreposti
puna, s koje samo ljudstvo se uzdiže nada sve, što je sadržano u najužemu krugu
nebesa, meni je tvoja zapovjed tako ugodna, da bi mi se činilo, kao da sam zakasnio,
sve da sam je već izvršio: ne trebaš mi više očitovati svoje želje. No reci mi, zašto
se nisi žacala sići amo, u to (pakleno) središte (zemlje) sa širokih sfera (raja), kamo
se želiš vratiti?« — »»Kad baš hoćeš«« odgovori mi, »»da pronikneš tako do dna,
reći ću ti ukratko, zašto se nisam bojala doći ovamo unutra. Bojati se treba samo
onih stvari, koje imadu snagu da čovjeku škode, drugih ne, jer nisu strašne. Bog
mene u svojoj milosti stvori takovu, da me se vaša nevolja ne dotiče niti plamen
ovoga požara (u paklu) siže do mene. U nebu ima gospa plemenita, koja tako žali
na one zapreke, radi kojih te šaljem, da se stroga osuda tamo gore ublažila. Ova
prizva Luciju, te joj reče moleći je: ,Sad tvoj vjerni tebe treba i ja ga tebi prepo-
ručam'. Lucija, protivnica svakoga okrutnika, krene se i dodje k mjestu, gdje sam
bila sjedeći kraj drvene Rahele. Ona reče: Beatriče, prava hvalo Božja,

39

zašto ne pomogneš onome, koji te je toliko ljubio, da je radi
tebe izišao iz hrpe prostoga svijeta? X

Nečuješlijadnjegovaplača? Nevidišli smrt,skojom se
borinaobalamaonerijeke, koja istomu moru diku umanjuje?
Nije bilo na svijetu nikada nikoga, što se je tako požurio, da sebi dobro učini i da
se ukloni zlu, kao što sam ja (pobrzala), kad sam te riječi čula. |

Sišla sam amo (u Limb) sa svoga blaženoga sijela uzdajući se u moć tvoga
poštenoga govora, što je na čast tebi i onima, koji su te slušali««.

Iza kako mi reče ove riječi plačući odvrne sjajne oči a tim požuri moj dolazak.
I tako pridjoh k tebi, kako ona htjede, i oteh te divljoj zvijeri onoj, koja ti je
zakrčila prijeki put k lijepome brijegu. Što je dakle? Zašto, zašto zaostaješ? Zašto
gojiš u srcu takovu kukavštinu? Zašto nisi smion i odvažan, kad se tri blažene
gospe na nebesima brinu za tebe a moje ti riječi toliko dobra obećavaju?«

127.—142. Kao što se cvjetići, koje mraz noćni zatvori i sagne, opet dignu na
svojoj stabljici pa se otvore, kad ih sunce obasja, tako uspravih i ja svoju sma-
laksalu snagu, i takova mi smjelost u srce doteče, da započeh kao slobodan čovjek:
»Oj milostiva ona, koja mi pomože! A ti ljubezni, koji si odmah poslušao riječi
istine, što ti ih je rekla! Ti si s tvojim riječima u mome srcu pobudio takovu želju
poći (s tobom), da sam se vratio na prvu (moju) odluku.

Hajde sada, jer jedna nam je volja obojici: ti vodja, ti gospodar i učitelj til«

— Tako mu rekoh, a kad on krenu, udjoh i ja smrtnim i lomnim putem.

40

za +3

maa išta,

Ah.

m
i

PRED KAPIJOM PAKLA

PJEVANJE III.

Uvod u treće pjevanje.

Sadržaj. Pjesnici dolaze pred otvorenu kapiju, kroz koju se ulazi u pakao. Nad njom čita Dante strašan

natpis. Udju. U pridvorju nadju duše kukavnih strašljivaca, pomiješane s andjelima, koji ne bijahu Bogu

niti vjerni niti protivni. Medju kukavicama upozna Dante Celestina V. Dospiju do Akeronta, gdje Karon
prevozi proklete duše. Zemlja se trese, bljesne svijetlo a pjesnik se bez svijesti sruši.

Alegorija. Natpis nad paklenim vratima kaže, da su paklene kazne vječne, da je dakle i Božja
pravda vječna. Svijetlo, s kojega se pjesnik omami, znači, da Božja milost svlađava upliv ljudskoga tijela
te ga uči razlikovati opakost i pravednost od kreposti.

Razjašnjenja. Glasoviti natpis, što ga je Dante stavio nad paklena vrata, kaže,
da je vječna vlast (Bog otac), najveća mudrost (Bog sin) i prva ljubav (Bog Duh
Sveti) stvorila pakao iz pravednosti za kaznu prvim stvorovima, oholim andjelima.
Ljubav integrirajuća je sastavina vlasti i mudrosti Božje. Zato se spominje i na
tomu natpisu, gdje je riječ o okrutnim, vječnim kaznama. Nabrajajući svojstva
Božja pjesnik hoće zapravo da obilježi Sveto Trojstvo. Vječnost je vrijeme, istina-
bog, bez početka i kraja, ali se ipak može pomisliti, da je Bog stvorio materiju prije
vječnosti i svih stvorenih stvari. Samo je Bog izvan svakoga vremena.

Dante u izreci: Prije mene još ne bi stvorenja, osim vječnih, i ja vječno trajem,
uzimlje, da prije pakla nije bilo stvorova osim andjela i materije bez oblika. Lucifer,
svladan iza pobune, srušio se u tminu materije, koja »još bješe bez obličja«. Čete
njegovih andjela pale su s njime manje ili više duboko, prema stepenu njihova
prijašnjega dostojanstva i kasnije krivnje. Lucifer, dakako, pade najdublje; po
sredovječnome shvaćanju, do središta svemira. Time su pali andjeli materiji dali
prvi oblik. Materija, izvor sve nesavršenosti, ima svoje težište u Luciferu. Bog
(actus purus) daje oblik cijelome svijetu, Lucifer, naopaka karikatura božja, dao
je oblik paklu. Kad Bog stvori oblik zemlje, pakao je već bio gotov. Preko njega
se načinila kora a oko njegova središta se zgusnula zemaljska kruglja. Što je mate-
rije istisnuo pakleni lijevak, to se na protivnoj strani uzdiglo kao brijeg Čistilišta.

U osi zemlje, koja prolazi kroz tijelo Luciferovo, leži gore na poklopcu pakla
Jerusolim, a dolje brijeg čistilišta i zemaljski raj, gdje je vrag prve ljude na grijeh
naveo.

Pakleni lijevak razdijeljen je od ozgo do dna u osam stepenica. Dante je tu
razdiobu proveo na svoj način misleći možda na kolosej u Rimu ili na amfiteatar
u Veroni.

Stepenice ne počinju odmah kako se stupi kroz paklena vrata. Naokolo pakla
ima ponajprije široka ravnica sve do rijeke Akeronta. Tu na tom neutralnom polju
obilaze duše svih neutralnih ljudi i andjela. Medju njima prepoznaje Dante mnoge
svoje zemljake, ali i onoga, koji se je odrekao veljega papinskog dostojanstva —
Celestina V. — pa ustupio mjesto Bonifaciju VIII. i time skrivio nesreću Firenze
i Dantea. Celestin V. bijaše svjetovnjak pustinjak te je primio svećeničke redove -
istom iza kako ga izabraše papom. Bio je čovjek u istinu pobožan a ljudi su ga

41

punim pravom smatrali svecem. U svjetovne poslove nije se ni malo razumio. Već
iza prvih njegovih odredaba na papinskoj stolici rekli su kardinali, da je papinstvo
pogibao za spas njegove duše radi zla, što će se roditi iz njegove vladavine. Kardinali
su već iza nekoliko mjeseci zahtijevali, neka se papinstva odrekne a time su samo
njegovoj želji udovoljili. Čim se Celestin V. odrekao, izabran je papom kardinal
Gaetani, koji primi ime: Bonifacije VIII.

Dante je Celestina stavio u pridvorje pakla, jer je po njegovu sudu bio ne-
odvažan. Crkva je drugačije sudila: ona proglasi god. 1313. Celestina svecem.

Pjesnik ne spominje u četi kukavica nikoga imenom te s Virgilom pristupi
k rijeci Akerontu, gdje Karon prevozi duše. Prevozača Karona preuzeo je Dante
iz Virgilove Enejide, ali Danteov Karon nije nalik Virgilovu, kao što ni kršćanski
pakao ne naliči klasičnomu podzemalju.

Na zov prevozača proklete duše hrle u ladjicu, a one, koje malo zaostaju,
bije Karon veslom. Dantea ne će da preveze, jer je pravednik. Upućuje ga na drugu
ladjicu, u kojoj andjeo vozi duše k brijegu Čistilišta. Dante usne, dodje preko
rijeke, ali ne kaže kako.

Pjevanje treće.
(1.—21. Ulaz kroz kapiju pakla. 22.—69. Nemarnici; kukavice, neutralci. 70.—136. Prelaz preko Akeronta.)

Kroza me se ide u grad boli,

Kroza me se ide u vječnu muku,
Kroza me se ide medj puk izgubljeni.
Pravda ganu moga uzvišenog tvorca:
Načini me svemoć vječnog Boga,
Velja mudrost i najprva Ljubav.
Prije mene ne bješe stvorenja

Ako ne vječnih, i ja vječno trajem.
Svih se nada man'te, koji ulazite.

10.—21. Ove tamne riječi vidjeh napisane vrh jednih vrata, s toga ću: »Učitelju,
težak mi je njihov smisao«. A on meni kao čovjek prokušan: »Ovdje se treba kaniti
svake sumnje; svaka malodušnost valja da ovdje zamre. Stigli smo na ono mjesto,
gdje ti rekoh, da ćeš vidjeti svijet ucviljeni, što izgubi blagodat spoznaje (Božjim
* rasvjetljenjem)«. I položivši ruku na moju, vedra lica, što me osokoli, uvede me u
tajinstveni (drugi) svijet.

22.—69. Tu uzdasi, plač i glasno naricanje odjekuju tamnim uzduhom bez
zvijezda, te sam stoga u početku proplakao. Razni jezici, užasna graja, bolne riječi,
srditi poklici, vriska i hroptanje a-k tomu lupa ruku — od svega toga dizala se
strašna halabuka, koja se neprestano vijala ovim zrakom u vječnoj tmini, kao
pijesak, kad ga vijavica mota.

42

TIK afNnvaAqifa

VNONVI VOVZOAZTNAE VN NIVNHO ILAINONd

——_

..

A ja, komu je užas glavu opasao, rekoh: »Učitelju, što je to što čujem? a
kakav je to narod, što izgleda tako svladan od boli?« A on meni: »U tom su jadnom
stanju kukavne duše onih, što su živjeli bez sramote i bez hvale. Pomiješane su sa
zlom četom onih andjela, koji nisu ustali protiv Boga, ali mu nisu ni vjerni bili, nego
su stajali po strani. Nebesa ih prognaše, da im ljepotu ne umanje, a duboki pakao
ih ne primi, da se s njima krivci donekle ne ponesu«. A ja: »Učitelju, što ih tako
tišti, da čini, te ovako silno jadikuju?« Odgovori: »Reći ću ti sasvim ukratko. Ovi
se ne nadaju smrti, a slijep im život tako je kukavan, da zavide ma čijoj sudbini.
Svijet ne da, da im se sačuva uspomena, milost i pravda ih odbija. O njima dosta;
pogledaj i prodji«.

A ja, obazrijevši se, vidjeh zastavu, gdje je vijući se letila tako pomamno, kao
da prezire svaki odmor. A iza nje vrvila tako beskrajna povorka svijeta, da nikad
ne bih povjerovao bio, te je smrt već tolike utamanila. Prepoznavši tu nekoje
izmedju njih, ugledah i prepoznah sjenu onoga, koji se s kukavštine odrekao velika
(dostojanstva). Odmah sam shvatio i bio sam na čistu, da je to sljedba plašljivaca,
mrskih Bogu i njegovim neprijateljima. Ovi zlosretnici, koji nikad nisu živjeli, bijahu
goli, a teško ih ubadale ose i obadi, što su tamo bili.

Oni im oblijevahu lice krvlju, koju pomiješanu suzama njima do nogu sabirali
gnjusni crvi.

70.—136. A. onda, kad stadoh dalje da gledam, vidjeh mnoštvo svijeta na obali
neke velike rijeke, zato rekoh: »Učitelju, daj da saznam tko su ovi i po kojemu su
zakonu tako spremni da prelaze, kako razabirem, kroz to muklo svijetlo.« A on
meni: »Kazat ću ti sve te stvari, kad naše korake budemo ustavili na žalosnoj obali
Akeronta.« Tad oborivši zastidjene oči, bojeći se, da mu govor moj ne dosadi, ni
riječi više ne rekoh sve do rijeke. A gle, spram nas, gdje dolazi ladjom starac, bijel
s drevne dlake, vičući: »Jao si ga vama, proklete duše. Ne nadajte se, da ćete ugle-
dati neba. Dolazim da vas prevezem na drugu obalu u vječne tmine, žar i led. A ti,
koji se živ tamo desiš, odaleči se od ovih mrtvih.« Ali kad uvidje, da sam ipak ostao,
reče: »Drugim putem, drugim lukama prispjet ćeš kraju, tebi ovdje nema prijelaza,
treba laglja splav da te prenese.« A vodja njemu: »Karone, nemoj se ljutiti, ovako
se hoće, ondje (u nebu), gdje se može ono, što se hoće, a dalje ne pitaj.« Na to se
smire rutavi obrazi brodara mutne bare, kojemu su se oči krijesile u plamenim
obručima, ali one duše, umorne i gole, promijenile su boju i odmah su stale cvokotati
zubima, tek, što su čule nesmiliene ane riječi,

Huljahu Boga i roditelje svoje, ljudsko pleme, mjesto, čas i sjeme, iz koga su
nikle, i rodjenje svoje. Onda se povukoše sve u isto vrijeme ljuto plačući prema kob-
nome žalu, što čeka svakoga čovjeka, koji se ne boji Boga. Zloduh Karon migajući im
ognjenim očima, sve ih skuplja; mlati veslom svaku, koja zaostaje. Kao što u jesen-
sko doba list za listom pada, dok napokon grana ne vrati svu svoju opravu zemlji,
tako se i zlo sjeme Adamovo baca s one obale na mig, jedna po jedna, kao ptica na
svoj vab. Tako prelaze preko mrkoga vala, a prije nego jedni tamo (preko) sidju,
već se s ove strane nova četa skupi. »Moj sinko«, reče udvorni učitelj, »svi oni, koji

43

umru u Božjoj srdžbi, svi se ovdje skupe sa svih strana svijeta te su spremni pre-
vesti se preko rijeke, jer ih podbada Božja pravda tako, da se strava pretvara u
želju. Ovuda još nikad nije prešla dobra duša, pa zato, ako se na te Karon tuži,
znaš sada dobro, što njegove riječi znamenuju.« To svrši, a tmurni se kraj uzdrma
tako jako, da me sa groznoga spominjanja još oblijeva znoj. Sa suzne zemlje duvne
vjetar što rumenim bljesnu svijetlom, koje svlada svako osjećanje. I padoh kao
čovjek, koga san svlada.

44

pr e :
m soi

Ka

o

.

Wa "s
Wie

\)
Ih

W

Nj

*

KL
Maša

\

\
\\

bs

\t
\

LJ
\

\

t

K

v
LJ

A

A

Kk.

sa

VEKI
NI

in

<

“<

Ni

WS

i

INA

Uh

-.
=
—_-
—
e
-
=
=
-
4
-
,

Gilu

KARON

PJEVANJE III.

Uvod u četvrto pjevanje.

Sadržaj. Silni grom probudi Dantea. On se nadje onkraj Akeronta u prvome krugu pakla. Udje

s Virgilom u Limb, gdje su nekrštena djeca. Dalje naprijed u rasvijetljenoj okolini nadje četiri velika

pjesnika staroga vijeka, koji ga primaju u svoje društvo kao sebi ravna. S njima udje u grad opasan sq,
sedam zidova te vidi ondje drevne pravednike, koji se ne mogoše spasti, jer ne bijahu kršteni,

Alegorija. Grom, koji probudi Dantea, glas je savjesti, koji se ori, kad Božja milost svlada
porive puti u

Grad odličnih nekrštenih muževa i svijetlo, što ga obasjava, imadu se sasvim alegorijski shvatiti.
oJedni uzimaju, da je »sedam kapija«, kroz koje se ulazi u grad mudraca: nauka gramatike, retorike,
dialektike, aritmetike, muzike, geometrije i astronomije.

Drugi drže da zidovi, kojima je grad mudraca opasan, znamenuju tri bogoslovne i četiri temeljne
kreposti.

Ovo drugo tumačenje bolje je. Vatra na brijegu znamenuje znanost, koja u pogansko doba ne

može razbiti sve tmine nego samo ograničenu »polukruglju tmine«.
Voda, što je oko grada, sjeća na Akeron i Stiks. Preko tih paklenih voda moraju se pjesnici tudjom
pomoći prevesti; u grad mudrosti mogu ljudi, kojima je krepost vodičem, preći vlastitom snagom. |

Razjašnjenja. U poslanici sv. Petra III. 19. kaže se »da je Isus oživjevši duhom
i sišavši (u Limb) propovijedao i duhovima u tamnici, (20.) koji nekad ne htješe da
slušaju, kad ih očekivaše Božje trpljenje u vrijeme: Nojemovo, kad se. gradjaše
kovčeg, u kome malo, to jest osam duša, ostade od vode«.

Iz toga se mjesta u bibliji ne vidi, da li su te duše ušle u vječno blaženstvo.
Dante hoće da se o tom uvjeri, zato pita Virgila, što li je na stvari. Virgil mu kaže,
da je neko pedeset godina iza kako je on došao u podzemalje, sišao u Limb silni
pobjednik Isus pa je poveo u raj Adama i Evu, Abela, Nojema, Izaka, Izraela i
njegovu rodbinu te Rahelu i mnoge druge. |

U gradu junaka, vladari, filozofa i učenjaka ističe Dante poglavito imena onih,
koji su u savezu s osnivanjem rimskoga carstva. Medju filozofima odlikuje Aristo-
tela i Averročsa. Osobito je zanimljivo, da je Dante tako isticao arapskoga komen-
tatora velikoga Stagirite. Averročsa su u XIII. i XIV. vijeku smatrali i kršćani i
moslimi predstavnikom krivovjerstva. .

Po Averročsu od jednoga jedinstvenoga Boga ne može doći mnoštvo stvorova
nego samo opet jedno jedinstveno, a to je »prva inteligencija«. Iz te prve inteli-
gencije niknule su inteligencije, koje ravnaju sfere nebeske. Te su inteligencije
nebeskim sferama ono, što duša čovjeku. Averroe€s prispodablja viši i niži stepen
tih inteligencija razredjaju dostojanstvenika u ljudskoj monarhijskoj državi, gdje
vladar na pojedine oblasti prenosi dijelove svoje vlasti prema odredjenoj im zadaći.

U čovjeka ima sposobnost za inteligenciju, ali ta se istom pod utjecajem
aktivne, više, izvanljudske inteligencije razvija te postane stečenom inteli-
gencijom. Ta aktivna inteligencija, »koju je Bog stvorio da rasvijetli ljudske duše«,
za ljudsku je inteligenciju ono, što je sunce za vidljive predmete a izvire iz one
inteligencije, koja ravna najnižom, podmjesečnom nebeskom sferom.

45

Što je duševna sposobnost veća, to jače zasja u njoj aktivna inteligencija;
najjače u pjesnika i proroka.

Ljudska duša, veli Averročs, samo je u toliko neumrla, u koliko se uzvine do
aktivne inteligencije, s kojom se spoji te s njome sjedinjena gleda Boga.

Averročsova nauka osniva se na starijoj arapskoj i grčkoj filozofiji. Medju
arapskim predšasnicima znamenit je Avicena, kojega Dante takodjer spominje
medju učenjacima u Limbu. Medju starim tragovima nauke o aktivnoj inteligenciji
zanimljivo je, što sv. Augustin o njoj kaže: da inteligencija sv. Ivana Krstitelja sama
za sebe nije mogla svijetliti, tek je zasjala, kad se je sjedinila s aktivnom inteligen-
cijom, s Isusom.

Istaknuo sam Averročsovu nauku malo jače ne samo zato, što joj — u koliko
nije sv. Tomom oprovrgnuta — ima traga u Danteovim lirskim pjesmama i u Božan-
stvenoj Komediji, imenice u Raju, nego i zato, što neki vrlo ugledni učenjaci tvrde,
da je Beatriče alegorija te averoističke aktivne inteligencije.

Dante moslimskoj kulturi iskazuje počast i time, što medju najboljim junacima
svijeta u Limbu spominje i Saladina. Taj je svojom naobrazbom i kulturom doista
natkrilio sve savremene kršćanske vladare i vitezove.

Pjevanje četvrto.

(1.—24. Na rubu Limba. 25.—45. Nekrštena djeca. 46.—63. Isus u Limbu, 64.—105. Uzvišeni pjesnici.
106.—111. Tvrdjava Limba. 112.—129. Junaci. 130.—147. Filozofi, 148.—151. Pjesnici polaze u drugi krug.)

1.—24. Gromki tutanj razbi mi duboki san u glavi, tako da se prenuh kao
čovjek, koga silom probude. I stojeći uspravno skrenem odmoreno oko naokolo i
uprem pogled da razaberem, gdje sam. I zaista se nadjoh na rubu ponora tužne
doline, što sabire orljavu beskrajnog urlanja. Tamna bijaše, duboka, maglovita toliko,
da zureći u dno poda mnom nisam baš ništa mogao razabrati. »Sad tu silazimo
dolje u slijepi svijet«, započe pjesnik, blijed kao smrt, »bit ću prvi, a ti budi drugi.«
A_ ja opazivši bljedilo njegova lica rekoh: »Kako ću poći, kad se zgražaš ti, koji si
me inače običavao sokoliti, kad sam prezao?« No on mi reče: »Muke svijeta, koji
je tu dolje, slika mi na lice onu samilost, za koju ti misliš, da je strah. Maldemot
Žuri nam se radi duga puta.«

Tako podje, i tako me uvede u prvi krug, što ponor opkoljuje.

25.—45. Ovdje, koliko se moglo čuti, nije bilo plača; samo uzdisajA, s kojih je
vječni uzduh treperio. Uzrok tomu bijaše bol bez mučenja, koju su patile mnoge
i velike hrpe svijeta — djece, žena i muževa. Dobri će Učitelj meni: »Ne pitaš,
kakove su to duše, koje vidiš? No ja hoću da saznaš prije nego li dalje podješ, da
ovi nisu griješili; a imadu li zasluga, to nije dosta, budući da nisu primili krsta, koji
je dio vjere, što je ispovijedaš. Ako su živjeli prije kršćanstva, nisu Boga onako
štovali kako treba; a od tih istih i ja sam jedan. Radi takova nedostatka, a ne radi

46

drugoga grijeha, propali smo, a patimo samo utoliko, što nas bez nade čežnja mori.«
Teška bol mi srce obuzela, kad sam to čuo, jer sam razabrao, da tu u Limbu visi
u neizvjesnosti prezaslužna čeljad.

46.—63. »Reci mi, Učitelju moj, reci mi, Gospodaru«, počnem ja, da se utvrdim
u vjeri, koja svaku zabludu svladava; »je li odavle ikad itko izašao — bilo svojom
zaslugom, bilo tudjom — koji bi se poslije spasao bio?« A on, razumjevši što se
u mojim riječima krije, odgovori: »Bio sam još novajlija u ovome stanju, kadno
sam vidio, gdje ulazi Velmoža neki, okrunjen znakom pobjede. On izvede odavle
sjenu prvoga oca i Abela, sina njegova, i onu Nojema i Mojsije, poslušnoga zakono-
davca; Abrahama patrijarka i Davida kralja, Izraela s ocem i s porodom njegovim
i s Rahelom, za koju toliko uradi, i mnoge druge; i učini ih blaženima. Hoću da
znaš, te prije njih ni jedna ljudska duša ne bi spašena.«

64.—105. Nismo se okanili hodanja zato, što je govorio nego smo ipak prolazili
šumom, šumom, rekoh nagomilanih sjena. Još nismo dugo išli, od mjesta, gdje sam
zaspao bio, dalje od ruba, kad ugledah vatru, koja je predobivala (svojim svijetlom)
polukruglju tame. Još smo bili malo udaljeni od nje, ali ne tako daleko, da ne bih
mogao bio djelomice raspoznati, kakova je časna čeljad zaokupila ono mjesto. »O ti,
koji si dika svake znanosti i umjetnosti tko su ovi, što toliku uživaju počast, da ih
razlikuje od ostalih.« A on meni: »Časno njihovo ime, što ozvanja gore u svijetu,
gdje ti živiš, pribavilo im je milost neba, koje ih tako odlikuje.« Medjutim sam čuo
glas: »Iskažite počast najuzvišenijemu pjesniku; vraća se njegova sjena, što je otišla
bila.« Kad je stao glas i uminuo, ugledah četiri velike sjene, gdje k nama idu, ni
tužna ni vesela lica. Dobri Učitelj progovori: »Upri oči u onoga s mačem u ruci,
koji ide pred trojicom kao gospodin. Ono je Omir, kralj svih pjesnika, a drugi, što
dolazi, Horacije jest, satiričar, Ovidij je treći, a posljednji je Lukan. Jer naslov, što
ga prije izreče glas inokosni, svakoga od njih ide isto kao mene; za to me časte, a
pravo rade.« Tako sam vidio sakupljen lijepi zbor onih prvaka velebnoga spjeva,
koji leti nad inima, kao orao što leti. Iza kako su se malo medju sobom razgovarali,
okrenuše se k meni mahnuvši mi na pozdrav, a moj se Učitelj s tolike (časti) na-
smiješi. I još više iskazahu mi časti, jer u svoje primiše me kolo, te sam bio šesti
medju tolikim veleumima. Tako podjosmo do onoga svijetla razgovarajući se o
stvarima, o kojima je lijepo sada šutjeti, kao što bijaše (lijepo) zboriti tamo, gdje
sam tada bio.

106.—111. Dodjosmo do pred otmenu tvrdju sedamput opasanu visokim zido-
vima, branjenu naokolo lijepom rječicom. Preko nje prodjosmo kao preko suhe
zemlje; kroza sedam kapija udjoh s tim mudracima, i stigosmo na svježu, zelenu
livadu.

112.—129. Tu bijaše svijeta spora oka i ozbiljna, rijetka zbora, ljupka razgovora,
u licu im veliko dostojanstvo. Provukosmo se tako sa jedne strane (kastela) do
otvorena, svijetla i visoka mjesta, otkuda mogosmo (nagnuvši se dolje), vidjeti sve
skupa. Tamo sučelice nad zelenim caklilom (trave) pokazahu mi velike duhove; da
se još i sad sam u sebi uznosim, što sam ih vidio. Vidjeh Elektru u veliku društvu,

47

u kojemu razabrah Hektora i Eneju, i oružana Cezara, oka sokolova. Vidjeh na
drugoj strani Kamilu i Pentesileju i ugledah kralja Latina, gdje sjedi s Lavinijom,
kćeri svojom. Vidjeh onoga Bruta, koji progna Tarkvinija, Lukreciju, Juliju, Marciju
i Korneliju, a samoga po strani Saladina. |

130.—147. Kad sam vjedje nešto više podignuo, ugledam (Aristotela) učitelja
onih, koji znadu sjediti u družbi filozofa. Svi mu se dive, svi ga časte. Tu ugledah
i Sokrata i Platona, koji mu bijahu bliže od svih drugih; Demokrita, koji uzima, da
je svijet slučajno postao (od atoma), Diogena, Anaksagoru i Talesa, Empedokla,
Heraklita i Zenona. I ugledah dobroga sabirača svojstava (svih biljki), velju, Dio-
skorida; i vidjeh Orfeja, Tulija (Cicerona), Lina i moralistu Seneku; Euklida geo-
metra i Ptolomeja, Hipokrata, Avicennu i Galiena te Averročsa, koji napisa veliki
komentar (Aristotelu). Ne mogu sve (koji tu bijahu) nabrojiti, jer me tako goni
duljina moga predmeta, da mi često riječi zaostaju za dogodjajima.

148.—151. Društvo (nis) šestorice suzi se na dvojicu: (Virgila i mene); mudri
vodja odvede me drugim putem iz mirnoga (zraka) u zrak, što drhće. I dodjem u
kraj, gdje se ništa ne sja.

48

Uvod u peto pjevanje.

Sadržaj. Na ulazu u drugi krug pakla, kamo sad pjesnici dospješe, stoji sudac Minos, koji svakoj dust
odredjuje, kamo se ima strmoglaviti. U drugi krug dolaze bludnici. Medju njima je i Franceska iz Riminia,
koja Danteu pripovijeda o svojoj bolnoj ljubavi.

Alegorija. Minos je savjest griješnikova, koja ga na muke osudjuje. Kao što ljubavna strast
vije i baca bludnike amo, tamo, ođ mila do nemila, tako ovdje silni vjetar nosi duše pa ih baca o pećine.

Razjašnjenja. Stari grčko-rimski bogovi i polubogovi jošte su dugo živjeli u
narodnoj uspomeni, ali se ta nekoč lijepa i prijatna lica, simboli prirodnih sila, pre-
tvoriše u mišljenju kršćana u demone i zle duhove. Prema tomu je Dante nekoje
od njih pretvorio u vragove, tako i Minosa, koji je bio u davnoj davnini tako pra-
vedan kralj na otoku Kreti, da su mu stari podijelili u svome vjerovanju dostojanstvo
suca u podzemalju.

Minos isto kao i Karon opominje pjesnika, da mu nije mjesto u paklu, te mu
tim daje svjedočanstvo čestitosti. Upozoruje Dantea, da Virgil, prosvijetljeni ljudski
um, nije pouzdan vodja na putu spasa, kojim je pošao. Filozofija, koju Aristotel
nauča a Virgil alegorično predstavlja, može čovjeka upropastiti. Bogoslovna nauka
pak, alegorično prikazana u Beatriči, takodjer ne vodi tik pred lice božje; tek kon-
templacijom, utjelovljenom u sv. Bernardu, uzdiže se duša do samoga Boga.

Drugi krug pakla naravno je manji od prvoga prema njegovu amfiteatralnom
obliku.

Virgil pokazuje Danteu duše vrlo uglednih grješnika a izgleda kao da pjesnik
hotice spominje ponajotmenija imena staroga i svoga vlastitoga vijeka, da on, i sam
grješnik ove vrsti, bude u biranome društvu.

To nastojanje razjašnjuje neka protuslovlja u tomu pjevanju. Kraljica Semi-
ramis, ta asirska Fredegunda, poubijala je svoje ljubavnike, da se ne bi pooholili.
Ona se zaljubi napokon u svoga rodjenog sina. Da svojoj pohoti zadovolji izda
ženidbeni zakon, prema kojemu roditelji smiju sklopiti brak sa svojom djecom. Ona
se uda za svoga sina, koji ju poslije ubi. Njeno bi Mjesto prema tomu imalo biti u
dubljemu paklu.

Dido, utemeljiteljica Kartage, koja se iznevjerila pepelu svoga muža Siheja,
prem je tim prekršila zavjet vječne vjernosti, ipak nije radi toga ovdje medju
bludnicama, nego zato, što je počinila samoubojstvo od prevelike ljubavi prema
Eneji. Neumjerenost u ljubavi temeljni je uzrok njenoga grijeha, zato nije niže
u paklu medju ubojicama. S drugih razloga isto i Kleopatra, egipatska kraljica.

Tu pati još i lijepa Helena i njen ljubavnik Paris, koji je ote kralju Menelaju
pa tim uzrokova trojanski rat, gdje je toliko krvi proteklo. Neki drže da Dante ne
misli na Homerova Parisa, nego da misli na viteza Parisa, koji se mnogo spominje
u sredovječinm romanima.

Tu je Akil, veliki grčki junak. Bio je rob ljubavi sve do svoje smrti. Radi
Brizejide nije htio više u boj, dok mu nisu ubili Patrokla, s kojim je vrlo sumnjivo

49

prijateljevao. U vrijeme primirja s Trojancima zaljubi se u Prijamovu kćer Poliksenu
i dade se radi nje namamiti u zasjedu, gdje ga ubi Paris.

X Od sredovječnih zaljubljenih vitezova spominje Dante samo Tristana, viteza
družbe »Okrugloga stola«. Zaljubio se u isoldu, svoju tetku. Ubi ga radi toga stric
njegov Marko.

Iza toga nabrajanja otmenih grješnika počinje glasovita pripovijest o nesretnoj
ljubavi kćeri riminskoga kneza, Franceske, i Pavla Malateste.

Ovo je najpoznatije mjesto u Božanstvenoj Komediji.

Kod estetskoga prosudjivanja pogrješka je, ako se ne sudi umjetnina nego se
govori o svemu i svačemu drugomu. U prvome redu, ne treba raščihavati opsežni
povjesni sadržaj pjesme pa izvlačiti na vidjelo ono, što je pjesnik hotimice prešutio
ili drugačije prikazao nego li je u istinu bilo. U drugome redu, ne valja rasvijetljivati
pjesmu sa drugoga stajališta nego li je pjesnikovo — kako to neki čine.

Dosta je znati, da je Franceska bila kći Guide Polentanskoga, gospodara Ra-
venne. Godine 1275. udadoše ju iz političkih razloga za šepavoga Gianciotta, sina
Veruchia Malateste, riminskoga gospodara. Ona se zaljubi u Pavla, brata svoga
muža, te se iznevjeri svome mužu. On uhvati ljubavnike in flagranti te ih ubije.
Dogodilo se to god. 1285. |

Boccaccio je ispripovijedao o toj zgodi u svom \ komentaru čitavu novelu, ali
je dokazano, da ništa od toga, što on tu pripovijeda, ne: stoji.

Etička ocjena ove Danteove pripovijesti valja da uvaži cijeli trubadurski du-
ševni pokret, gdje te viteška ljubav uzveličavala i preko mjere te je u otmenim sloje-
vima društva preotela mah velika čuvstvenost. Takva sentimentalnost često izbija
iza dugih i velikih ratova.

U srednjem vijeku još je u mnogim slučajevima kazna za zločin ostavljena
privatnoj osveti. Muž smije ubiti nevjernu ženu prema shvaćanju, da je žena njegova
vlasnost isto kao i njegova kuća, sluga, sluškinja, vol, magarac ili što drugo, što je
njegovo.

Baš je trubadurstvo i kult Bogorodice upravo u Danteovo doba stao dizati
ugled žene do najviše visine; a Dante je veličajući Beatriču pravi pravcati trubadur.
Prema tomu je naravno, da se njegovo shvaćanje protivi staromu ponižavanju žene
do prostoga predmeta muževa živog inventara. Njega obuzima samilost, prem je
Franceska grješnica.

Izvor te samilosti je osjećaj, da je smrtna kazna daleko prevelika za njezin
grijeh, a radi toga viška da je prevareni suprug zaslužio najtežu kaznu pakla, gdje
Kain pati

Dante ispričava tečajem pripovijesti slaboću ljubavnika trubadurskom primjed-
bom, da ljubav baš plemenita srca najlaglje obuzme. On pače na drugim mjestima
tvrdi, da samo plemenite duše mogu potpuno ljubiti.

Kad Dante kaže, da pravoj ljubavi duša ne može odoljeti nego je mora
uzvratiti, onda je on tom krivnjom sasvim u skladu S trubadurima, imenice
s provencalskima.

90

. € et <-> o. 22 => oaprmsie orenia mam tiv va e > a.
tl dade EVI s Pre i is S ROO DOS NED SuSRNNS

Da. esa a O S a Tr x a = >.— a _.

> r .\...u. hana tika saa nana

SOK RARI a
NENA SOM EERKANA 1NJOKNOJ

NAKI NS in SS ?

pa a mm e, A ON IO KECA O OBRANE KANA S S ame <a PINENZ NAN se

is TT I E I *
m a oa

.
»k-—* IS TS a a S II SE EI
m aim S . >
na. Ni, ZA. + ODA JELA SID OTA Ken KAO ' x a. > mre
DINI toma nika a nn >. . . , .
a mwa a
O

x

m m ma NR a /

Y , u M u

' NY

na Wii
GA

\l!

RAJ

\ x
Ni

Wie

Rk ha ze DO m
> SIZE Ba. S
va

TE BR:

4
Ši

(dj

i

i Ni

ZRL,

s
K

ši

X
\Y

\
» .

i
ni

fi

ff

ranu

NJU

Nk

= maii + =
PRAV. s

PJEVANJE V

PAOLO I FRANCESCA

2
.
oi
,
LA KI
e

.

ih

M

oj
.
*.
s“
=
4
.
.
s g
.
.
.
BS
a

>.

pri

a

.

.

s

DA

U stihu 127. spominje knjigu o »Lancelotu od jezera«, vitezu Artusove družbe.
Bio je to jedan od onih viteških romana, koji su uz mnoštvo sličnih kroz nekoliko
stoljeća bili duševnom hranom evropske inteligencije. U romanu o Lancelotu pri-
povijedalo se, kako je Lancelot potajice ljubio kraljicu Ginevru a ova se je nago-
vorom kralja Galehauta ili Galeotta nasmiješila svome štovatelju. Taj ju je onda
prviput poljubio. Roman i pisac, koji ga napisa, bio je Franceski iz Riminia ono,
što bijaše Galeotto Ginevri: svoditelj.

Formalna strana toga pjevanja osobito je lijepo dotjerana, stihovi su prila-
godjeni sadržaju i osobama, koje govore. Kad Franceska kaže, da će plačući govoriti,
veli: :

.»Faro come colui che piange e dice«

a kad Ugolino u 33. pjevanju stih 9. isto kaže, onda stih sasvim drugačije grmi:
»Parlare e legrimar veđrai insieme«.

I u posljednjem stihu:

. >E cadđi, come corpo morto cađe«:
»i padoh kako mrivo tijelo pada«

izraženo je u glasovima, što se dogadja. I u tom posljednjem stihu izbija prevelika
čuvstvenost, koja je pod kraj križarskih vojni prošla kao talas kroz duše evropske
inteligencije. sk.

Pjevanje peto.

(1.—24. Minos, pakleni sudac. 25.—45. Biudnici uopće. 46.—72. Bludnici, koji su griješili radi proste
putenosti. Povorka Semiramiđe. 73.—142. Bludnici, koji su griješili od ljubavi. Povorka Didone.
Franceska iz Riminia.)

1.—24. Tako sidjoh s prvoga kruga dolje u drugi, što manje obuhvaća mjesta,
ali toliko više boli, koja (duše umrlih) tako muči, da jauču. Tu stoji Minos, užasan,
i reži; na ulazu ispitava grijehe, sudi i otpravlja prema tomu, kako se opasuje. Velim,
da na svoju nesreću rodjena duša, kad preda nj dodje, sva se ispovijedi, a onaj
poznavalac svih grijeha vidi, koje joj mjesto dolikuje u paklu, te se repom toliko
puta ovije, koliko stepena duboko hoće da bude strovaljena. Svagda pred njim stoje
mnoge, idu na sud redom jedna za drugom, iskažu i čuju a onda se sunovrate. »O ti,
što dolaziš u bolno svratište«, reče Minos meni, kad me opazi, prekinuvši tako velje
uredovanje, »pazi kako ulaziš i kome se povjeravaš. Neka te prostranost ulaza ne
prevari.« A moj vodja njemu: »Što to vičeš? Ne priječi mu sudjena puta: tako hoće
ondje, gdje mogu ono, što hoće. A više ne pitaj.«

25.—45. Sada stadoh razabirati žalosne glasove; sada prispjeh onamo, gdje me
se kosnuo silni plač. Ja dodjoh u kraj, gdje svako svijetlo šuti, a koji riče kao more
za oluje, kad ga biju protivni vjetrovi. Paklena vijavica, koja nikada ne sustane,

51

nosi duše u vrtlogu svome, muči ih motajući i šibajući. Kada stignu provaliji do na
rub: tu kričanje, plač i kukanje, tu proklinju božansku moć. Saznadoh, da su na
takovu muku osudjeni bludnici, koji pohoti razum podvrgavaju. Pa kao što pred
zimu krila nose škvorce u široku, gustu jatu: tako onaj vjetar t& zle duhove; vije
ih amo, tamo, gore, dolje; nikad ih nikakova nada ne krijepi, da će počinuti a kamo
li da će njihova muka jenjati.

46.—72. Pa kao što ždralovi lete pjevajući tužaljke svoje te se redaju zrakom
u dugu povorku: tako vidjeh dolaziti uz bolno vriskanje sjene nošene tom olujom:
zato rekoh: »Učitelju, tko su čeljad ova, koju crni uzduh tako kažnjava?« — »Prva |
od onih, o kojoj hoćeš da čuješ glase«, reče mi nato, »bijaše carica nad mnogim
jezicima. Bijaše tako ogrezla u bludu, da svojim (ženidbenim) zakonom dopusti
svaku pohotu, e bi time sa sebe oprala sramotu, kojom se je okaljala bila. To ti je
Semiramis, o kojoj se čita, da je naslijedila Nina, a bijaše mu suprugom; imadjaše
zemlju (Asiriju), kojom (danas) Sultan vlada. Druga (iza nje) jest ona, što sebe
sama iz ljubavi ubi te krene vjerom Sihejovu pepelu; za njom je. razbludna Kleo-
patra. Vidi Helenu, radi koje toliko potraja doba zala, i vidi velikog Akila, koji se
pred smrt za ljubav borio. Vidi Parisa, Tristana; « — a imenova i pokaza mi prstom
više od tisuću sjena, što ih je ljubav rastavila s našim životom. Kad sam čuo moga
Učitelja, gdje nabraja žene: iz davnine i iso, obuze. me samilost, te sam bio
kao van sebe.

73.—142. Počeh: sPjesniče, rado bih se razgovarao s ono disoše, što idu skupa
a čini se, da ih vjetar tako lako nosi.« A on će meni: »Vidjet ćeš, kad nam budu
bliže; a ti ih onda zamoli u ime one ljubavi, koja ih vodi, i oni će ti prići.« I netom
ih vjetar skrenu k nama, digoh glas: »Oj, izmučene duše, dodjite k nama na raz-
govor, ako vam tko drugi (Bog) ne brani.« Kao što golubovi, kad ih čežnja (za
mladima) zove, lete raširenih stavnih krila k slatkome gnijezdu, kud ih želja nosi,
tako iz družbe, gdje je Dido, izadju: (njih: dvoje) leteći k nama zlosretnim uzduhom.
Tako jak bijaše (moj) usrdni zov!

»O, prijatni i dobrostivi živi stvore, što: kroz rujno-crni: zrak dolaziš u pohode
k nama, koji smo zemlju obojadisali svojom krvlju, da nam je kralj svemira pri-
jatelj, mi bismo ga molili za tvoj mir, jer si se sažalio s naše užasne muke. Sve, što
te volja čuti i o čemu hoćeš govoriti, mi ćemo te slušati i odgovarati vam, dok još
vjetar kao sada šuti. Leži zemlja, u kojoj sam se rodila u primorju, gdje Pad silazi,
da se smiri sa svojim pritocima (u moru). Ljubav, koja srca plemenita brzo svladava,
obuze ovoga radi lijepoga tijela moga, otetoga:1 mi načinom, koji me jošte sada
vrijedja.

Ljubav, koja svakoga ljubljenoga sili, da uzvrati ljubav, obuze i mene tolikom
željom za njim, da, kako vidiš, još me ni sada ne ostavlja. Ljubav k jednoj smrti
nas dovede. Kaina čeka onoga, koji nas liši života.« T& nam oni doglasili riječi. Kad
sam razumio te izmučene duše, klonem licem (sjetivši se svojih grijeha) i ostanem
tako, dok me Pjesnik ne upita: »Što.si se zamislio?« Kad sam opet mogao odgovoriti
započeh: »Jao meni, kolike li slatke misli, kolike li želje dovedoše ove do žalosnoga

52

koraka.« Onda se okrenuh k njima te progovorih; i počeh »Francesko, s tvojih muka
plačem od žalosti i samilosti. No reci mi, u vrijeme slatkih uzdisaja čim i kako vam
je Amor dao, da ste tajne (plahe) želje upoznali?«

A ona meni: »Nema teže boli, no spominjati se sretnih dana u nevolji; a to
znade tvoj učitelj. No kad baš toliko žudiš da upoznaš prvu klicu naše ljubavi,
kazivat ću kao onaj, što suze roni i zbori. Nekoga smo dana od zabave čitali o
Lancelotu, kako ga je ljubav svladala: bijasmo sami, a bez ikoje zle nakane. To
čitanje po višeput nam oči svede i učini te nam problijedi lice, ali samo jedna stavka
bi, koja nas svlada. Kad čitasmo, kako željkovani posmjeh s njenih usna srknu takav
ljubavnik, tad mi ovaj, koji se sada od mene odijeliti ne će, poljubi usta drhćući
sav. Galeotto (svoditelj) bijaše knjiga i onaj, koji ju napisa! Toga dana više ne
čitasmo dalje.«

Dok je jedna duša ovo kazivala, druga je suze ronila tako, da me je samilost
poništila gotovo kao da ću umrijeti; i padoh, kako mrtvo tijelo pada.

53

Uvod u šesto pjevanje.

Sadržaj. U trećem su krugu Pakla proždrljivci i pijanice. Leže u blatu kao svinje a teška ih i hladna

kiša mlati. Čuva ih Kerber, troglavi pas. Užasno laje i kida prokleto sjeme. Ovo je ponešto promijenjen

pas podzemalja iz mitologije starih Grka i Rimljana, kojega je Herakle lancem svezao i donio na gornji
svijet. Dante govori sa Ciaccom, firentinskim čankolizom, koji mu proriče zle doživljaje.

E le g! orija. Kerber je utjelovljena proždrijivost. Na troja usta ždere pohotno mao psi što žderu.

.+ _...

trebao zadovoljiti prostim plodovima zemlje. Kiša i snijeg znače bolesti, koje Pp. proždrljsvost 1 pijan-
stvo, a mrak znači, da te strasti potamnjuju um. o... kojim se sjeme proždrljivacA i pijanica miješa,
znače niskost i prostaštvo toga grijeha.

Razjašnjenja. Pjesnik govori s Firentincem Ciaccom, o kome Boccaccio (u
Dekameronu IX. 8.) kazuje pripovijest, u kojoj se osim Ciacca spominju još dvije
glasovite ličnosti Božanstvene Komedije: Corso Donati i Filip Argenti. Ta pripo-
vijest pokazuje, kako je čankoliz Ciacco bio lukav, a Filip Argenti divlji i surov te
nam riše živ prizor iz tadašnjega firentinskoga života.

Pjesnik pita Ciacca, kuda li će voditi nesloga u Firenzi, a Ciacco ukratko riše
političku borbu firentinskih stranaka (koju je opisao profesor barun Ljubibratić u
Danteovu životopisu na početku ove knjige). Jednu stranku nazivlje »la parte sel-
vaggia«. Taj se izraz svakojako prevodi. Tu se radi o stranci »Bijelih«, koja je došla
iz Pistoje, za koju Dante na drugomu mjestu kaže, da je leglo zločestih, nasilnih i
bezbožnih ljudi, potomaka Catiline. Pjesnik na raznim mjestima Božanstvene Ko-
medije govori, da čeljad, što se sa ladanja u grad doselila, ostaje uvijek neotesana
i surova. Villani o vodjama »Bijelih« kaže, da su »ljudi mekoputni, surovi i neza-
hvalni kao što je obično čeljad, koja je od nedavna u veliku gradu.« Zato sam
preveo izraz »parte selvaggia« sa stranka Divljaka.

Druga stranka, o kojoj Ciacco veli, da će ju ta stranka protjerati, došla: je
takodjer iz Pistoje, isto kao i »Bijeli«,y a nazivala se od inata strankom »Crnih«.
Zapravo bi se dakle moralo uzeti, da je i ona bila »surova« ladanjska stranka, ali
su se »Crni« podredili vodstvu guelfske aristokracije u Firenzi pa su se pokondirili,
dok je obitelj Cerchi s Bijelima stala na čelo firentinskih pučana, i to prostijega
svijeta.

Papa Bonifacije VIII. šarao je, dok su »Bijeli« bili jaki, ali je pogodovao »Crni-
ma«. Ciacco kaže, da su u Firenzi samo dva pravedna. Jedan od tih ie valjda Dante,
drugi je možda njegov prijatelj Guido Cavalcanti ili je Dino Compagni. Ne zna se

Na treće pitanje odgovara sjena prokletoga Firentinca, da su odlični ljudi, za
koje Dante pita, u još dubljemu paklu, jer su gori grješnici. O imenima, koje Dante
tu nabraja, bit će riječ u X., XVI. i XXVIII. pjevanju Pakla.

Na kraju pjevanja mala je rasprava o pitanju, da li će prokleti u paklu trpjeti
još veće muke nego li sad trpe, kad im se na sudnjemu danu povrati tijelo? Virgil
kaže, da hoće.

54

Pjesnici predju poprijeko do nutarnjega ruba, gdje se silazi u četvrti krug.
"Tamo je čuvarom Pluto, bog bogatstva — i on pretvoren u demona — a pod nje-
govom paskom pate rasipnici i škrtice.

Pjevanje šesto.

(1.—33. Lakomi i njihova kazna. 34.—57. Firentinac Ciacco. 58.—76. Političke prilike u Firenzi.
17.—93. Otmjeni Firentinci. 94.—115. Stanje prokletih poslije uskrsnuća piti.)

1.—33. Kad mi se opet vratila svijest, koja se sputala bila od samilosti s obih
rodjaka (Franceske i Pavla) te sam od žalosti bio sasvim smeten, nove muke i nove
mučenike ugledah naokolo, kudgod se maknuh, kudgod se okrenuh, kudgod pogledah.
Kod trećega sam kruga kiše vječne, proklete, hladne i teške: red i način nikad se
tu ne obnavlja. Krupna tuča i tmasta voda i snijeg pada tamnim zrakom: zaudara
zemlja, koja to prima. Kerber, ljuta i čudna zvijer, laje iz tri grla, poput pseta, na
čeljad, što je ovdje utonula. Crvene su mu oči, a brada prljava i crna, velik trbuh,
ruke pandžave; grebe duše, guli ih i na četvero kida. Zavijaju s kiše kao psi, zakla-
njaju sebi jednom stranom (tijela) drugu; okreću se često, jadni bezbožnici. Kad
nas ugleda Kerber, taj grdni crv, otvori širom ralje te iskesi zube, a na njemu nije
bilo uda, koje se nije treslo. Moj vodja raširi dlanove svoje, zagrabi zemlje pune
šake te ju baci u požudna ždrijela. Kao što je ono pseto, koje se s požude razlajalo,
pa se umiri čim u zalogaj zagrize, jer jedino nastoji i napreže se da ga proždre; tako
su izgledale one gnjusne obrazine zloduha Kerbera, koji (svojim lajanjem) zaglušuje
duše tako, te bi voljele biti gluhe.

34.—57. Koračasmo preko sjena, koje teški dažd mlati, i postavljasmo tabane
na taštu njihovu priliku čovječjega tijela. One ležahu po zemlji sve skupa osim
jedne, koja se pridiže, da sjedne, tek što nas vidje prolaziti pred njom. »O ti, koga
kroz ovaj pakao provlače«, reče mi, »prepoznaj me, ako možeš; ti bi stvoren prije
no ja rastvoren.« A ja njemu: »Nevolja, što je patiš, možda te izvuče iz moga pam-
ćenja tako, te mi se čini, kao da te nisam nikad vidio. No reci mi, tko si ti, koga
su vrgli na tako bolno mjesto i tako (udešenu) kaznu, da ako ima veće, nema ni
jedne tako neugodne.« A on meni: »Rodni tvoj grad, koji je pun nenavisti, tako da
već puca vreća, u sebi me držao u vedru životu. Vi gradjani zvali ste me Ciacco.
Radi pogubnoga grijeha proždrljivosti, kako vidiš, sad u kiši ginem. A ja nisam
ovdje jedina nevoljna duša, jer sve ove tare ista kazna radi istoga grijeha.« I dalje
ne reče ni riječi.

58.—76. Ja njoj odgovorim: »Ciacco, tvoja me muka tako tišti, da me na plač
nuka. No reci mi, ako znaš, kamo će dospjeti gradjani zavadjena grada: je li tko
tamo pravedan? I reci, s kojega je razloga tolika nesloga navalila na grad?« A on
meni: »Iza duga trvenja doći će do krvi, stranka će Divljaka protjerati drugu uz
veliku bruku. Onda unutar triju godina treba ova da padne, a druga da se digne

95

snagom onoga, koji sad jošte šara. Ova će se stranka dugo joguniti držeći drugu

pod teškim jarmom, kolikogod ova plakala i sramila se (radi toga). Pravedna su
dva, ali ih ne slušaju. Oholost, nenavist i lakomost tri su iskre, koje su srca zapalile.«
Tu je svršio suzne glasove.

77.—93. A ja njemu: »Hoću, da me još poučiš i da mi udijeliš još više riječi.
Farinata i Tegghiajo, koji su bili tako časni, Jakopo Rusticucci, Arrigo i Mosca i
drugi, koji su nastojali da pošteno rade, kaži, gdje su, i daj, da ih prepoznam; znati
bo žudim jako, da li ih nebo sladi ili ih pakao truje.« A onaj: »Oni su medju crnijim
dušama: drugačiji grijesi njih pritištu dolje na dno, ako sidješ tako duboko, moći
ćeš ih vidjeti. No kad budeš u slatkome svijetu, molim te, sjeti druge na me. Više
ti ne kažem niti više odgovaram.« Ravni pogled zatim (od boli) izvrne, pogleda me
malo, onda sagne glavu i padne njome isto kao i drugi slijepci.

94.—115. Moj vodja mi pako reče: »Taj više ne usta, dok ne zatrubi trublja
andjeoska. Kad dodje vlast neprijateljska (grješnicima), svaki će onda naći svoj
tužni grob, obući će se nanovo u svoju pit i svoje lice, pa će čuti onu (konačnu:
osudu), koja ječi do vijeka vijekov4.« Tako sporim korakom prodjosmo kroz gnjusnu
smjesu dažda i duhova dotičući se (u razgovoru) malo budućega života. S toga
rekoh: »Učitelju, hoće li ove muke narasti nakon velike osude ili će se umanjiti ili
će ostati jednako vrele (kao sada)?« A on meni: »Vrati se k tvojoj znanosti, koja
uči, da stvar koliko je savršenija jače osjeća slast a isto tako i muku. Premda taj
prokleti svijet nikad ne će dostići pravo savršenstvo, ipak očekuje, da će biti savr-
šeniji (poslije konačnoga suda) nego prije (njega).« Prodjosmo okolo naokolo tim
putem razgovarajući se još mnogo više, nego li (ovdje) ponavljam; prispjesmo točki,
gdje se silazi: tu nadjosmo Pluta, veljega dušmanina.

56

bm

Me
ih ,-

Im
l

*
--
==
-
KE.
.-

ti;
iti

rea

4 K x =
.- :

*

La.
dia )

sama ia

ssa ama

damama,

=y

PLUIO

EVANJE VI.

J

P

Uvod u sedmo pjevanje.

Sadržaj. Pluto, stražar četvrtoga kruga, nekoč bog bogatstva, ovdje. bijesan vrag, srdi se kad

ugleda Virgila i Dantea te priziva sotonu nerazumljivim riječima. Virgil ga ušutka i odvede Dantea, da

mu pokaže kaznu škrtic& i rasipnikd, koji prsima valjaju u protivnim smjerovima teške vreće zlata u

pogrdjuju jedni druge, kad se sastanu. Pjesnici se razgovaraju o boginji sreće, a onda silaze u peti krug.

Tu idu duž močvare Stiksa, gdje su utonuti grješnici poradi razne duševne lijenosti. Na površini plivaju
bezumno bijesni, na dnu žalosni.

Alegorija. Bijes i strahota vraga Plutona kaže, kako je bogatstvo opasno za ljudski rod.
Grješnici tu valjaju teški teret svoga blaga, jer u životu valjaju duševne brige za dobitkom: škrtice, da
mogu zgrtati, rasipnici, da što više mogu trošiti. Nikad ne miruju, jer ni u životu nikad nisu mirovali.
Srdite duševne lijenčine u Stiksu gole su, jer takovi grješnici svoj bijes ne mogu sakriti, a žalosne su
lijenčine pod vodom, jer su uvijek potištene tugom i nezadovoljstvom.

Razjašnjenja. Aristotel stavlja u protimbu s umnom darežljivosti dva oprječna
grijeha: škrtost i rasipnost. Rasipnici su dvojaki: jedni samo rasiplju svoj imetak
pa se time lišavaju sredstava za životne potrebe; u drugima se gomilaju raznovrsni
grijesi, na koje ih nagoni rasipnost. Ovi su veći grješnici. Prema tomu Dante smješta
rasipnike u Paklu na dva mjesta: proste rasipnike u četvrti krug, a veće grješnike
t€ vrsti u drugi pojas sedmoga kruga (XIII. Pj.). Škrtice Aristotel drži za veće
grješnike nego li rasipnike; on doduše kaže, da su oni jednostavniji grješnici nego
li rasipnici, ali razlikuje od običnih škrtica one, koji sebi krivo stiču imetak. Dante
ove potonje — lihvare — stavlja u sedmome krugu ponoru na rub, gdje se silazi
medju varalice, dok ih Aristotel broji medju tate i razbojnike.

Dante nije strogo dosljedan kod razredjivanja škrtic4 i rasipnik4. On spominje
osim prostih škrtica i lakome crkvene dostojanstvenike, svećenike, pape i kardinale
svojega doba. Ne imenuje nikoga, jer hoće da kaže, e je to općeniti grijeh svećen-
stva. Pjesnik tu stoji pod utjecajem krivovjeraca svojega doba, imenice Arnaldist4.

Kiječi, koje vrag Pluto dovikuje pjesnicima, raznoliko su tumačili. Tražili su
u njima jevrejske, arapske, grčke, talijanske, pače i franceske riječi.

Iza kako su vidjeli zle posljedice bogatstva, Dante ogorčenim riječima prigo-
vara boginji sreće Fortuni, ali ga Virgil zato kori. Dok je Dante Minosa i Pluta
pretvorio u vragove, pretvara boginju Fortunu u andjela. Na Virgilova usta kaže,
da uzvišene inteligencije, andjeli, ravnaju nebeske zvijezde a preko njih sudbinu
svijeta. Sreća je jedna od tih inteligencija. Nju je Bog postavio za upraviteljicu
zemaljskih dobara zato, da blago ovoga svijeta kola od čovjeka čovjeku, od naroda
narodu, neodvisno od ljudske lukavosti. Pravednost sreće je viša od ljudske. Škrtice:
i rasipnici opiru se toj pravednosti. U ovom pjevanju identificira zato škrtost i
rasipnost. Inače osudjuje na drugim mjestima samo škrtost.

Stihom 98. počinje drugi dan putovanja Danteova. Virgil u Paklu, dakako, ne
vidi zvijezde, ali znade, da upravo zalaze. Osvanuo je 26. ožujka 1300.

Pjesnici su prispjeli na rub četvrtoga kruga. Duž vrijuće rijeke, što teče u niži:
peti krug, silaze do močvare, koja je nastala od te vode. To je Stiks.

51

Pjevanje sedmo.

(1.—15. Pluto čuvar četvrtoga kruga. 16.—66. škrtice i rasipnici. 67.—96. Sreća. 97.—108. Silaženje u peti
krug. 109.—130. Duševno lijeni.)

1.—15. »Papč Satan, Papč Satan aleppe«, počeo Pluto hrapavim glasom a onaj
plemeniti Mudrac, koji je sve znao, reče, da me tješi: »Neka ti ne nahudi strah
tvoj, jer ma kolika bila njegova moć, ne će ti zapriječiti da sidješ niz ovu pećinu.«
Onda se okrenu k onoj (od srdžbe) naduvenoj gubici i reče: »Šuti, prokleti vuče;
sam u sebi se izjedi tvojim bjesnilom. Ne ide (ovaj) bez razloga na dno (Pakla),
to se hoće ondje gore, gdje Mihael osveti oholu (vašu) pobunu.« Kao što vjetrom
naduvena jadra smotana padnu, kad se jarbol sruši, tako lupi o tle okrutna zvijer.

16.—66. Tako sidjosmo u četvrtu lokvu sižući sve dublje žalosnom prljužom,
koja u sebe trpa sve zlo cijeloga svijeta. Ah, pravdo Božja! Tko nagomila tolike
nove muke i (nečuvene) kazne, koliko (tu) vidjeh! Ah, zašto nas grijesi naši tako
kine? Kao što čini val tamo nad Karibdom, gdje se lomi s onim, s kojim se sukobi,
tako se ovdje moraju ljudi u kolu da vrte. Tu sam vidio mnogo više svijeta nego
igdje, kako s jedne i s druge strane uz velik urlik valjaju terete snagom prsiju.
Sukobe se, a onda se odavde svaki opet okrene (valjajući teret) natrag, (jedni)
vičući: »Zašto držiš?« a (drugi): »Zašto (u ludo) sipaš?« Tako se vraćahu tmurnim
krugom s jedne i s druge strane k protivnoj točki jednako vičući svoj uvredljivi
pripjev. Onda se okrene svaki na novi sukob prevalivši iznova svoj polukrug a ja,
komu je srce bilo kao slomljeno (od samilosti), rekoh: »Učitelju moj, sad mi pro-
tumači, kakova je to čeljad, i jesu li bili popovi svi ti ošišanci s lijeva?«.A on meni:
»Svi su ovi bili umom škiljavi u prvome životu tako, da ništa nisu umjereno trošili.
Jasno dosta njihov glas to laje, kad u okrugu prispiju k dvjema točkama, gdje ih
oprečni grijeh razdvaja. Ovi, što nemaju kose na glavi, bijahu popovi i pape i kar-
dinali, u kojima lakomost najjače izbija.« A ja: »Učitelju, medju ovim ovakovima
morao bih ipak prepoznati neke, koji su se okaljali tim zlom.« A on meni: »Ispraznu
misao gojiš; nerazborita njihova prljavština u životu sad ih ovdje potamnjuje, te
ih nitko ne može prepoznati. Do vijeka će tako na dva udara dolaziti; ovi (škrtice)
će iz groba uskrsnuti stisnute šake, a ovi (rasipnici) ostrižene kose. Zlo (krivo)
rasipavanje i zlo gomilanje liši ih lijepoga svijeta i dovede ih do ove kavge. Kakova
je, ne ću da riječima poljepšavam. Sad, moj sinko, možeš vidjeti, kakova je kratka
ispraznost dobara povjerenih Sreći a poradi kojih se ljudski rod jakari. Jer sve
zlato, što je pod mjesecom ili što je ikad (pod njim) bilo, ne bi moglo smiriti nijednu
od ovih izmučenih duša.«

67.—96. »Učitelju«, rekoh mu, »sad mi još kaži: tko je ta Sreća, koju si spo-
menuo, a koja sva dobra ovoga svijeta tako drži u pandžama?« A on meni: »O ludi
stvorovi, koliko li je neznanje, koje vam smeta. Sad hoću da usvojiš moje mnijenje
o tom. Onaj, čija mudrost nadilazi sve, stvori nebesa i dade im vodje tako, da svaki
dio svakome dijelu svijetli dijeleći svjetlost jednako: isto tako i svjetskomu sjaju

58

TIA RfNVAlZT[da

PORIN dEPSS LT HJIL UŽI

i
Ser

ZEA

47)

pitt)

4 ,

=.

—————— —-

odredi opću službenicu i vodilicu, da u zgodan čas isprazna dobra prenosi od jednoga
naroda na drugi, od jedne krvi na drugu, ma kako se mudrost ljudska tome opirala.
Zato jedan narod vlada, a gine drugi, prema njezinoj odluci, koja je sakrivena kao
zmija u travi. Vaše znanje ne može joj se oprijeti; ona predvidja, sudi i provodi
u svome carstvu, kao što i drugi bogovi (vladaju) u svome. Njezine mijene nikad
ne miruju. nužda ju čini da bude brza, jer često dolazi na red, koga mijena snadje.
To je ona, koju toliko na križ propinju nepravedno je psujući i huleći pače i oni,
koji bi ju hvaliti trebali. No ona je u sebi blažena pa sve to ne čuje; s drugim
prastvorovima veselo okreće svoju kruglju te uživa u svome blaženstvu.

97.—108. Sidjimo sad k žešćemu jadu. Silazi već svaka zvijezda, koja je izlazila,
kad (k tebi) krenuh; a zabranjeno nam je predugo ostati.« Prodjosmo krug do druge
obale nad jednim vrelom, koje vrije, a voda mu se lijeva jarkom, što si ga je pro-
rovala. Voda bijaše više tamna nego li crvena, i mi, praćeni ovim tmurnim valovima,
sidjosmo dolje vanredno mučnom stazom. Baru imenom Stiks tvori taj tužni potok
kad stigne podno one grozne sive obale.

109.—130. A ja, koji sam stao i pozorno razmatrao, ugledam u tome glibu blatnu
čeljad svu golu, lica ojadjena. Ovi su se tukli ne samo rukama, nego i glavama 1
prsima i nogama derući se zubima u komade. Dobri Učitelj reče: »Sinko, sad vidiš
duše onih, koje srdžba svlada, a hoću takodjer, da za stalno držiš, te pod (tom)
vodom ima svijeta, koji uzdiše; i čini, da se na površini prave mjehuri, kako ti oči
kažu, kudgod uokolo pogledaš. Utonuli u močvaru govore: »»Bijasmo žalosni u
slatkome zraku, koga sunce vedri, noseći u sebi dim (duševne) lijenosti. Zato sada
patimo u crnom talogu.«« Ovu himnu grgljaju samo u grlu, jer ne mogu reći cijelih
riječi.« Tako obidjosmo daleko naokolo trule kaljužine izmedju suhe obale i sredine,
očima okrenutim prema čeljadi, koja blato guta. Najzad stigosmo k podnožju
jednoga tornja. |

59

Uvod u osmo pjevanje.

Sadržaj. Preko močvare Stiksa prevozi Flegija u svojoj barci oba pjesnika. Sred močvare navali ne

barku bijesna firentinska duša Filippo Argenti. Virgil ga odbije. Izadju napokon na obalu pred kapijom

grada Disa. Vragovi im priječe ulaz. Virgil tješi i hrabri Dantea pa mu kaže, da će pobijediti, jer već
dolazi pomoćnik iz neba.

Alegorija. Močvara Stiksa znači duševnu potištenost; para i dim, što se iz te močvare diže,
duševna je lijenost. Blato močvare jal je i nenavist, jedna od posljedica duševne lijenosti. Sve pojave
duševne lijenosti svedene su u prizor, koji se odigrava u močvari. Tim, što vragovi Danteu brane da udje
u grad Dis, oni hoće da ga sustave na putu k spasu. Zli dusi brane čovjeku spoznaju grijeha, jer ne će,
da ga se ljudi čuvaju. Ljudski razum, Virgil, valja da prizove Božju pomoć, da mu otvori put k dubljoj
spoznaji grijeha.

Razjašnjenja. Kad pjesnici dodju na obalu Stiksa, na tornju netko upali dva
plamena u znak, da dolaze dvije duše, koje valja prevesti. Iz daljine se odgovara
vatrenim znakom na visoku tornju, da vozač Flegija dolazi. Na Akerontu duše
hrpimice lete u Karonovu ladju; ovdje tek moraju vozača prizivati znakom. Prva
paklena vrata širom su za svakoga otvorena; ovdje je dublji pakao opasan zidom,
a mora se u nj ući na kapiju, koju vragovi čuvaju, da ne bi tko nezvan ušao, koji
bi duše oslobodio.

Pjesnici vide grad Dis i njegove tornjeve, obasjane paklenom vatrom, tako da
izgledaju kao da gore. Te zidine ne opasuju kakav posebni grad na petoj stepenici,
nego su ograda oko cijeloga dubokoga pakla. Pod gradom Disom razumijeva se cio
taj duboki pakao, u kome Dis vlada. Rimljanima bio je Pluto Dis (deus) podzemalja,
a Dante to ime prenosi na Lucifera. Ovaj je u svemu opreka i karikatura Boga, nad
kojega se je htio uzvisiti, pa je tako evo Dis t. j. bog pakla te stoluje u paklenome
svome gradu, kao što Bog stoluje u svome nebeskome Jerusalemu — u raju.

Kao što su pred ulazom u gornji pakao duše bojazljivaca, tako su ovdje pred
ulazom u dolnji pakao duševne lijenčine; tek su tamo gore kukavni neutralci pre d
Akerontom, dok su ovdje žalosne lijene duše na dnu Stiksa a oni, kojima je
s duševne lijenosti zastranio um, plivaju na površini.

Iza zidina grada Disa groblje je krivovjeraca. I to su svoje vrsti duševno lijeni,
zato na istoj stepenici pate, ali su od ostalih odijeljeni.

Grijesi, radi kojih proklete duše pate u petome krugu, temelje se na zajedničkoj
podlozi duševne lijenosti (accidia). Taj grijeh ima »mnogo kćeri«, kako Toma
Akvinac kaže. Accidia u prvomu je redu turobnost (tristitia agravans), koja potištuje
ljudsku dušu tako, da joj se ne će ništa raditi. Dok je ta snuždenost tek tjelesno
raspoloženje, nije neoprostiv grijeh; istom kad s privolom i s odobravanjem uma
obuzme dušu, postaje smrtnim grijehom, s kojega u nama utrne ljubav (caritas).
Dok je ona ljubav u našoj duši, dotle je Bog u nama; prestane li ona, nema više
Boga u nama; umiremo duhovno.

Toma Akvinac psihologijski vrlo fino izvodi posljedice pomanjkanja ljubavi u
našoj duši, koje posljedice naziva kćerima accidije, a te su: zloba (malitia), mrka

60

=
Koda ah

)

ILJELE

za

ižavwena sti!
- -

Km

53

HTK
ta

hf

«šta:
Hua

iniznnivi
LEMITTTITL

at

pode

Ta Fo an

“2 pReraara,

"i

E VIHI

PJEVA NJ

PRED -VISOKIM TORNJEM

zagriženost (rancor), malodušnost (pusillanimitas), očajanje (desperatio), tupa ne-
poslušnost gledom na propise i zapovijedi (torpor circa praecepta) i zastranjivanje
uma (mentis evagatio) na ono, što nije dopušteno. Lijenost i pospanost posljedica
su tupe neposlušnosti a nepristojno ponašanje, neobuzdanost, brbljavost posljedica
su zastranjivanja uma. i

Accidija zahvaća kao kakova bolest sve više i sve veće krugove duševnoga
života: počinje s duševnom potištenosti i tromosti te može dotjerati s jedne strane
do potpune tupe benavosti a s druge do zagriženoga bijesa i očito ludoga bjesnila.

Medju dušama, koje se tako ogriješiše, ističe se osobitim bijesom »bizarna
duša« firentinca Filippa Cavicciula iz plemićke obitelji Adimari. Nazivali ga »Argenti«,
jer je svoga konja dao srebrom potkovati. Filippo i cijela njegova obitelj bili su
ljuti protivnici careve vlade, za koju Dante drži, da je Bogom odredjena za spas
uljudbe i napretka svijeta.

Toga Filippa, koji je Danteu ovdje u Paklu predstavnikom svih njegovih pro-
tivnika, karakteriše Boccaccio u onoj noveli, koju smo spomenuli, kad smo (pj. VI.)
govorili o čankolizu Ciaccu.

Filippo Argenti hoće da navali na Dantea, jer ga je prepoznao, a Dante ga psuje
te nema milosrdja s njime. Raduje se Filippovoj muci a Virgil ga zato hvali, pače,
slavi pjesnikovu majku, koja ga je začela, jer se samo plemenite duše ljute na zlo.

Očito je, da se u čitavu prizoru s Filippom Argenti-em odrazuje Danteova
mržnja radi navale firentinskih »crnih« Guelfa na njega te njihovo nastojanje, da
ga moralno i materijalno sasvim upropaste. U Firenzi je stranački bijes bio velik.
Protivnici nazivali su pučanske Guelfe psima. Zato Virgil suzbijajući navalu Filip-
povu kaže, nek ide k drugim psima. I u Raju (XVI. 115.) uporedjuje Dante obitelj
Adimara, iz koje potječe Filippo Argenti, s psima, što grizu onoga, koji bježi.

Pjevanje osmo.

(1.—30. čuvar petoga kruga. 31.—64. Filippo Argenti. 65.—81. Grad Dis. 82.—130. Otpor vragovi.)

1.—30. Nastavljajući kažem: da su se mnogo prije nego što stigosmo pod visoki
toranj, uzdigle naše oči prema vrhu njegovu poradi dva plamečka, koja vidjesmo,
gdje ih meću a treći jedan, gdje se odaziva iz daleka tako, da ga je oko jedva
zamijetiti moglo. A ja okrenut k moru svake mudrosti rekoh: »Što kaže ova, a što
odgovara ona druga vatra? Tko li su oni, koji su je užgali?« A on meni: »Na
gnjusnim valovima već možeš opaziti, što nas čeka tamo (za njima), ako ti to ne
sakriju hlapovi bare.« Nikad tetiva ne odbaci od sebe strijele, koja bi tako brzo
proletjela zrakom, kao što sam ja vidio (letjeti) malenu ladjicu, gdje dolazi vodom
spram nas, pod upravom jednoga jedinoga veslača koji je vikao: »Napokon si došla,
kleta dušol« — »Flegijo, Flegijo, ovaj put isprazno vičeš«, reče moj Gospar; »ovaj
put ćeš nas samo dotle imati, dok prebrodimo blato.« Kao onaj, koji dozna, da je

61

uvelike prevaren, pa se onda jadi; takov se sad učini Flegija u srdžbi, koja ga je
obuzela. Moj Vodja sidje u čamac, onda pusti mene da udjem iza njega; a istom
kad ja bijah u njemu, činio se nakrcan. Čim smo Vodja i ja u čamcu bili; poleti stara
prova sjekući vodu dublje nego što običaje, kad vozi druge.

31.—64. Dok smo letjeli mrtvim jazom, stvori se preda mnom netko pun blata,
i reče: »Iko si ti, koji dolaziš prije reda (amo)?« A ja njemu: »Dodjoh li, ne ću
ostati. No tko si ti, koji si se tako nakazio (blatom)?« Odgovori: »Vidiš, da sam
jedan, koji plače.« A ja njemu: »Ostani u plaču i žalosti, prokleti duše, jer te po-
znam, sve da si sav zamazan.« Nato on pruži obje ruke prema splavi, ali ga iskusni
vodja rine (u blato) govoreći: »Bježi odatle k ostalim psima.« Nato me (Virgil)
zagrli, poljubi me u lice i reče: »Dušo ponosna, blago onoj, koja te začela! Taj je
bio u svijetu oholica, nema dobrih djela, koja bi resila njegovu uspomenu; zato mu
je i ovdje sjena tako bijesna. Koliko ih je, koji se gore drže velikim kraljevima,
a ovdje će stajati kao svinje u kaljuži, ostavivši (za sobom) sramotnu uspomenu.«
A ja: »Učitelju, veoma bih rad bio vidjeti ga, kako se davi u toj čorbi, prije no iz
jezera izadjemo.« A on meni: »Prije no ti se ukaže obala, bit će ti udovoljeno; pravo
je, da uživaš u takovoj želji.« Malo zatim vidjeh, gdje onoga blatni drugi zlostavljaju
tako, da radi toga još Boga slavim i hvalim. Svi vikahu: »Na Filippa Argenti-al«
A firentinska silovita duša okretala je spram same sebe zube svoje.

65.—81. Ovdje ga ostavismo; zato ne ću o njemu više da pripovijedam. Ali mi
uši ošinu takav jauk, da sam napeto zurio naprijed. Dobri vodja reče: »Sada, sinko,
dolazi grad, koji se zove Dis, s teško opterećenim gradjanima u veliku mnoštvu.«
A. ja: »Učitelju, već mu minarete vidim jasno tamo u nutrini, rumene, kao da se iz
vatre dižu.« A on mi reče: »Vječna vatra, što unutri gori, prikazuje ih crvene, kako
vidiš u tome dubokome paklu.« Napokon ipak prispjesmo unutra u duboke jarke,
što beznadni grad opasuju: zidovi mi se činjahu, kao da su od željeza. Ne stigosmo
prije velikog okolišanja do mjesta, gdje prevozač u sav glas viknu: »Izadjite, tu
je ulaz.« na

82.—130. Ugledah nad vratima više od tisuće palih s neba poput kiše, gdje
prkosno rekoše: »Tko je taj, koji bez smrti prolazi kroz carstvo mrtva svijeta?«
A moj mudri Vodja mahnu im, da želi s njima govoriti potajice. Tad malo zapretaše
svoj veliki gnjev i rekoše: »Dodji ti sam, a onaj nek ide, koji tako smiono udje u
ovo carstvo. Sam neka se vrati bezumnim putem (putem, kojim je bezumno pošao)
neka pokuša, ako može; jer ćeš ostati ovdje ti, koji si ga pratio tako tamnim krajem.«
Pomisli štioče, jesam li klonuo na glas prokletih riječi; ta mislio sam, da se nikad
više vratiti ne ću. »O, dragi Vodjo«, rekoh, »koji si me više od sedam puta zaštitio,
pa me izbavio iz velike pogibli, koja mi je prijetila, ne ostavi me tako poništena;
pa ako nam je zabranjeno da podjemo dalje napred, daj da se brže bolje opet za-
jedno vratimo našim tragom.« Ali onaj Gospar, koji me odveo bijaše, reče mi: »Ne
boj se, ne može nam nitko zapriječiti puta, što nam ga Takov (mogućnik — Bog)
dade. No čekaj me tu; duh malaksali krijepi i hrani dobrom nadom, jer te ne ću:
ostaviti u (tome) niskome svijetu.« Tako ode i tu me ostavi blagi Otac, a ja ostadoh

62

TIIA HfNVAgfa

ILN4Đ9WV OddITIH

=
sa“
poe
x
=

Vili
t

TT

u neizvjesnosti, jer mi se u glavi prepirali »hoće« i »ne će« (doći). Čuti ne mogoh,
što im je rekao, ali dugo ne ostade, jer s njima svi poletješe (u grad) kao na
utakmicu. Naši protivnici zatvoriše vrata u lice mojemu Gospodaru, koji osta vani,
ik meni se povrati. Oborenih očiju a obrva lišenih svake odvažnosti reče uzdišući:
»Iko mi je uskratio ulaz u bolne stanove?« A meni reče: »Ti se ne boj, što se
ljutim, jer ću odoljeti kušnji, ma tko unutri (u gradu) ustao na obranu. Taj njihov
prkos nije nov, pokazahui ga (protiv Isusa) pred manje skrivenim vratima (gore na
ulazu u Pakao), koja su i sad bez ključanice (jer ih je Isus razbio). Nad njima si
vidio mrtvi natpis. Već silazi unutar tih vrata niz ponore i prolazi kroz krugove bez
pratioca Jedan Takov, po komu će nam se otvoriti vrata.

63

Uvod u deveto pjevanje.

Sadržaj. Dante živahno riše svoj strah, koji se uvećava time, što i vodja njegov — razum — pred

gradom krivovjerstva počinje predati. Virgil viđeći to suspreže se, da ne bi problijedio pa time iznovice

prouzroči bljedilo straha na Danteovu licu. Vodja ga uvjerava, da pozna put do dna Pakla, jer ga je

tesalska vračara Erikto — kako Lukan pripovijeda — već jedanput poslala na dno Pakla po jednu dušu.

Sad se ukažu navrh tornja paklena grada Srde, Hekatine služavke. Ljute se, što se živ čovjek opet usudio

doći u podzemalje. To ne će da više trpe, dosta da je Herakle i Tezej bio tu; Dantea treba uništitt.
Prizivaju Meduzu, neka ga okameni. Dodje andjeo pa otvara vrata.

Alegorija. Pjesnik u stihu 61. i d. naročito upozoruje na tajinstveni smisao ove alegorije.
Tipovi iz grčkoga bajoslovlja stalni su i poznati, pa se ipak tumačitelji razilaze glede znamenovanja toga
prizora. U tomu se svi slažu, da je Meduza sumnja u vjerske istine; ona okameni srce te čovjek ne može
uznapredovati na putu spasa. Srde su valjda personifikacija očajnoga stanja duše, koja je izgubila vjeru
u Božju milost.

Virgil mu pomaže svojim rukama zatvoriti oči pred tim strahotama; prosvijetljeni ljudski razum
brani čovjeku da gleda u lice nauci, koja budi sumnju. Sam ljudski um (Virgil) ne može da svlada sve

zapreke na putu spasenja: čovjeku mora da dodje pomoć (andjeo) od Boga. Ona tek otvara put
k odredjenu cilju.

Razjašnjenja. Neki povjesničari prikazuju Srednji Vijek dobom jedinstvenoga,
izjednačenoga i mirnoga vjerovanja, ali je baš protivno istina.

U XIII. stoljeću prorovalo je krivovjerstvo sve podloge Crkve. Kraj dogma-
tičkih sumnja diže se etička revolucija protiv nesuglasja crkvenoga morala sa
životom, diže se socijalna buna. Politički razdor dovodi u pogibelj crkvenu organi-
zaciju. Neuspjeh križarskih vojni uzdrmao je pouzdanje u papinski autoritet :
pripremio tlo za skepsu i krivovjerstvo. |

Dante o filozofskim i krivovjerskim naukama svojega doba ne govori opširnije;
čini se, da samo u alegoriji Srda i Meduze hoće da prikaže grozote tih blasfemija.

Andjeo sjeća vragove na to, kako je Herakle svladao Kerbera pa ga iznio iz
pakla tako okovana, da se sad još vide tragovi lanca. Dante tu s klasičnom slobodom
miješa rimsko bajoslovlje s kršćanskom predajom.

Ušavši u grad Dis naidju ponajprije na grobište. Dante ga uporedjuje s gro
bištem u Pulju i Arlesu. U Pulju danas više nema traga mnoštvu rimskih sarkofaga,
što su tamo bili u Danteovo doba. U Arlesu još ima dio staroga groblja. Dante
stavlja granice Italije do granica Kvarnera prema faktičnom stanju u njegovo doba.
Radi ovoga mjesta u Božanstvenoj Komediji služe se Talijani Danteovim imenom
za iredentističku propagandu.

Grobovi na tome paklenome grobištu gore iznutra. U Srednjemu su Vijeku
spaljivali krivovjerce. Dante im zato dosudjuje istu kaznu i poslije smrti. U poje-
dinim grobovima leži po više krivovjeraca. U nekim su grobnicama po cijele sekte
sa svojim glavarima, jer su se i u životu potajice sastajali. Grobovi nisu jednako
vrući, jer sve sekte nisu Bogu jednako mrske. Ima slabijih i jačih zabluda,

64

4

ms Ž

pe 1

GAJE ni

NI

E PRED GRAD DIS

Ž

PJEVANJ

DANTE STI

E VIII

LJ
.
' * > , . ?
a
.
.
.
.
+
.
DI
*
.
,
.
. D
+
.
'
.
.
'
. -
+
.
.
.
*
.
+
*.
*
"
m .
nj
+
bi .
e LI
.
.
.
' +,
.
.
' . +
.
“ -
»
.
.
-
.
.
.
*
Šš .
U
.
KJ
. +
.
.
+ . g
.
.
.
La
+
- ,
. . * a. . ..
: 7 . ,
* ki a
. .. “
.
.. š
e +. . A a
DI
. .
.
E Do

.. .

Pjevanje deveto.
(1.—88. Strah i užas. 34—60. Tri Srde. 61.—103. Poslanik neba. 104.—133. Groblje krivovjeraca.)

1.—33. Ona boja (bljedilo), kojom mi je strah lice oslikao, kad sam vidio, da
se Vodja moj vraća natrag k meni (neopravljena posla), stegne njegovu novu boju
(crvenilo od ljutine). Stade pozorno kao čovjek, koji sluša, jer ga oko nije moglo
daleko da vodi radi tamnoga zraka i guste magle. »Ipak ćemo morati pobijediti u
borbi«, poče on, »ako ne... takav nam se (možni vodja) ponudi... Oh, kako mi
je dugo (čekati), dok (onaj) drugi amo prispije!« Vidjeh doduše, kako je prikrio
početak s onim, što je kasnije došlo, jer bijahu riječi različne od prvih. Ali me ipak
preplaši njegov govor, jer sam u njegovoj prekinutoj riječi tražio gore znameno-
vanje, nego li je u njoj sadržano bilo. »Je li sa prvoga stepena (iz Limba) ikad u
dno ove žalosne udubine sišao itko, komu je beznadje jedina kazna? To sam pitao
ja. A on će: »Rijetko biva«, odvrati, »da od nas itko podje stazom, kojom ja idem.
Istina je, da sam već jedanput bio ovdje dolje, kad me je urekla kruta ona Erikto,
koja je duše prizivala u njihova tjelesa. Tek od nedavna bio sam lišen svoje puti,
kadno me ona prisili, da u taj grad udjem, da izvučem jednu dušu iz Judina kruga.

To je najdublje i najtamnije mjesto i najdalje od neba, koje sve okreće.
Poznam dobro stazu, ohrabri se dakle. Ova močvara, iz koje se veliki smrad ispariva,
opasuje naokolo grad boli, u koji sada ne možemo ući bez srdžbe (onih, koji su u
gradu). I drugo reče, ali sam zaboravio, jer me oči svega privukoše prema visoku
tornju, na zažareni vršak.

34.—60. Gdje su se najednom uspravile tri paklene, krvave Srde (furije) (žen-
skih) uda i držanja; prezelene im zmije pojasi, sljepići i rogatice kosa, ovita oko
groznih sljepočica. On pako, koji je dobro poznavao dvorkinje kraljice vječnoga
plača (Hekate), reče: »Gledaj okrutne Erinije. Ona na lijevoj strani je Megera,
ona, što na desno plače, Alekto je, u sredini je Tesifona.« Rekavši to umukne. Svaka
je sebi prsa kidala noktima, tukla dlanom u dlan i derala se tako iza glasa, da sam
se od užasa privinuo uz Pjesnika. »Neka dodje Meduza, tako ćemo ga pretvoriti u
kamen«, vikahu sve tri gledajući dolje. Teško nama, što Tezejev juriš nismo osve-
tile.« — »Okreni se natrag i zatvori oči, jer ako se Gorgona ukaže, a ti bi je ugledao,
ne bi ti bilo više povratka gore.« Tako reče učitelj te me sam okrene, i ne uzdajući
se u moje ruke, još mi i svojima zatvori (oči).

61.—103. O vi, koji zdravo sudite, motrite nauk, što se skriva pod velom stihova
čudnovitih. |

I već je dolazio mutnim valovima štropot zvuka strahovita, s kojega su obje
obale drhtale. Nije drugačije bilo no kad se vjetar, silno razmahan s oprečnih žega,
baca na šumu te neodoljivo krši grane, kida ih i nosi napolje; napreduje ponosno
vitlajući prašinu i tjera u bijeg stada i pastire. Raskrije mi (vodja moj) oči i reče:
»Sad upravi živac oka onoj staroj pjeni onamo, gdje je dim najoštriji.« Kao što žabe
ispred dušmanske zmije vodom odsmicaju dok se svaka ne pritisne uz tlo, tako

65

vidjeh više od tisuću izgubljenih duša bježati pred nekim, koji je prelazio Stiks.
koračajući suhih tabana. S lica uklanjaše onaj gusti mrak često mašući lijevom rukom
pred (licem); a činilo se, da ga jedino ta briga smeta. Dobro zamijetih, da je bio
poslanik neba te se okrenuh k Učitelju; a taj mi namigne, neka šutim i neka se pred
njime sagnem. Ah, kako mi se činio pun prezirna gnjeva! Pridje k vratima i šipkom
ih otvori, a da nije našao nikakove opreke. »O izagnanici neba, prezreni puče«, začne
on s užasnoga praga, »odakle se u vama gnijezdi toliki prkos? Zašto se opirete onoj
Volji, koju ništa ne može zapriječiti da ne dodje do svoga cilja, te vam se s nje
već više puta bol uvećala? Koja hasna udarati protiv sudbe? Vaš Kerber — sjećate
li se dobro — još nosi stoga oguljen vrat i obradak.« Onda se okrene blatnim putem
a nama ne reče ni riječi, već učini kao čovjek, kojega druga briga mori i podbada,
nego li (briga) za onoga, koji pred njim stoji.

104.—133. A mi upravismo korake prema gradu osigurani (protiv svake pogibli)
poslije ovih svetih riječi. Udjosmo unutra bez ikakove borbe; a ja, željan gledati,
kakove su prilike unutar takova utvrdjena grada, kako sam bio unutri, bacim pogled
svud naokolo, i vidim zdesna i slijeva veliku poljanu punu boli i grdnih muka. Kao
što je u Pulju blizu Kvarnera, koji Italiju zatvara i njezine granice oplakuje, čitavo
polje neravno od grobovi, tako je i ovdje posvuda bilo, samo što je tu gorči bio
način, jer su medju rakama (od kamena) bili razasuti plamenovi, od kojih su (t&
grobnice) bile sasvim usijane tako, da ni jednome zanatu ne treba usijanije željezo.
Svi njihovi poklopci bijahu podignuti a iz njih izlazile tako krute jadikovke, kao da
su doista od nesretnika i mučenika. A ja: »Učitelju, kakovi su to ljudi, koji sahra-
njeni unutar tih grobova bolnim se uzdasima glase?« A on meni: »Tu su poglavari
krivovjerstva sa svojim sljedbenicima svake sekte, a mnogo više nego li misliš te
su rake napunjene. Slični su sa sličnima ovdje pokopani, a rake su manje ili više
vruće.« A kad se zatim okrene na desno, prodjosmo izmedju mučilišta i visokih.
bedema.

66

X HINVAR[d

ISIa nagvao g

=
a

jer
s

sra)
Sh

ž #
1B KB) i 1
; li m! JN) 27)

PA,

<

+ into, OŠ

E > >
< o

s... .

j

Uvod u deseto pjevanje.

Sadržaj. Dante bi želio vidjeti koga mu drago u tim gorućim rakama; čuje, gdje ga netko zove. Farinata

degli Uberti se uspravio, da se s njime razgovara. Dok pjesnik govori s Farinatom, ustaje i Cavalcante.

Cavalcanti, govori nekoliko riječi, onda opet padne natrag u grob. Dante nastavlja razgovarati se s Fari-

natom, koji mu proriče prikriveno, da će biti izagnan. Pita Farinatu, kako to, da duše u paklu znadu, što
će biti a ne znađu, što biva na svijetu? Farinata mu to tumači.

Alegorija. čovjek izvjedljiv hoće da dozna za heretične nauke, ali preza pred njima. U Limbu
duše uzdišu u neizvjesnosti glede svetih istina. Ovdje, u grobovima grada Disa, gore one u vatri hez-
vjerstva, koje uništava dušu. I heretičarima ostavi Bog spoznaju ljudske mudrosti i jaku volju. Njihovi
su grobovi do sudnjega dana otvoreni, jer dotle ima ljudi i ljudske spoznaje. Iza sudnjega dana gledat
će blaženi svu istinu i princip svega što jest, dok će se krivovjercima za uvijek zatvoriti svaka spoznaja.

Razjašnjenja. Krivovjerac, koji priziva Dantea, glasoviti je ghibellinski vojsko-
vodja Farinata degli Uberti. Dante ga ne pozna.

U razgovoru s vojskovodjom orisana je ukratko povijest stranačkih borba u
Firenzi, o kojima se govori u Danteovu životopisu. Dante naglašuje svoje i svoje
obitelji guelfsko stanovište.

Ghibellin Farinata veli, da su mu Danteovi guelfski predji bili ljuti protivnici,
ali da ih je dvaput iz grada protjerao. Dante mu ujedljivo odgovara.

Vlast Ghibellina u Firenzi traje samo šest godina. Kad je Manfred god. 1266.
kod Beneventa izgubio krunu i život, nadvladala je onda jošte skroz demokratska
guelfska stranka pomoću Anžuvinaca te je razbila ghibellinsku stranku. Farinata nije
doživio katastrofu ghibellinstva u Firenzi; umro je god. 1264. Pokopaše ga na groblju
Sv. Reparate. Danas na tomu mjestu stoji stolna crkva S. Maria dei Fiori. Godine
1283. odsudiše mrtvoga Farinatu radi krivovjerstva, te mu spališe kosti.

Mržnja Firentinaca, koja — kako Dante kaže — Farinatu više boli od paklenog
ognja, okrenula se protiv njegove obitelji. Njegovu udovicu Mariju Adelettu i nje-
govu djecu odsudiše radi krivovjerstva, a cijelo njegovo pleme prognaše te pod
kazan smrti zabraniše, da ikoji Uberti stupi na firentinsko zemljište. Ta se kazna
i zbilja izvršila mnogo godina poslije Farinatine smrti na dvojici njegovih potomaka,
koji su stupili na firentinsko zemljište misleći, da je osuda već zastarjela.

Firentinci su svoju mržnju potpirivali dapače molitvama u crkvi dodavajući
litaniji posebnu molbu: ... ut domum Ubertam disperdere et eradicare digneris (da
se udostojiš uništiti i iskorijeniti kuću Uberti).

Palače ove obitelji u predjelu grada, koji se zove Gardigna, razorili su i za-
branili, da se na tomu mjestu ikad više grade kuće. Tu je danas nepravilna Piazza
della Signoria a i tloris gradske palače je nepravilan, jer se graditelj nije smio taknuti
prokletoga zemljišta.

Dante na usta Farinate spočitava Firentincima ovu mržnju pa ih sjeća, da je
taj ghibellinski vojskovodja, iza bitke kod Montaperti-a, na ratnomu vijeću u Empoli-u
bio jedini, koji se protivio zaključku, da se Firenza ima razoriti.

5 ghibellinskim junakom leži u vatrenom grobu njegov zet guelfovac Cavalcanti,

67

otac najboljega Danteova prijatelja, pjesnika Guida Cavalcanti-a. Politički protivnici
u istome su grobu, jer su obojica bili složni u krivovjerstvu. Dante veli, da su bili
Epikurejci, jer krivo shvaća Epikurovu nauku; zapravo hoće da kaže, da su bili
materijaliste, koji misle, da čovjek jednako umire kao i marva.

stari se Cavalcanti čudi, kako to, da nije s Danteom došao i njegov — Caval-
cantijev — sin Guido, budući da su Dante i Guido bili prijatelji. Gledom na Virgila
kaže Dante, da Guido nije njegova djela dovoljno cijenio, pa da mu rimski pjesnik
zato ne može biti vodjom. Moguće, da se taj Danteov odgovor ima alegorično razu-
mjeti: Guido, materijalista, nije mogao tražiti oslobodjenje putem, kojim Virgil
vodi Dantea.

Spomenuto je u Danteovu životopisu, kako mu je prijatelj Guido Cavalcanti
umro. U cijelomu prizoru s Cavalcantijevim ocem izbija Danteova bol za pokojnim
prijateljem, koji je god. 1300. na dan Danteova mističnoga putovanja jošte živio,
ali je bio već mrtav, kad je Dante pisao Božanstvenu Komediju.

Dante uzima, da prokleti vide u budućnost, jer na taj način može dogadjaje
poslije godine 1300. pripovijedati u obliku proročanstva.

Što Dante veli, da se mrtvi onkraj groba još uvijek brinu za sve, što se na
svijetu dogadja i da se svega sjećaju, to se slaže s naukom Tome iz Aquina.

U groblju krivovjeraca leži car Fridrik 1I. Dante dakle uzima, da se na smrtnoj
postelji nije iskreno pokajao; nadalje spominje »kardinala« Ubaldina, koji je rekao:
»Ako ima duša u čovjeka, onda sam ju ja za Ghibelline izgubio.«

U Farinatinu proročanstvu govori se o Hekati, kraljici podzemalja. Uzimalo
se, da je to boginja mjeseca. Dante hoće tim da kaže: »prije no će mjesec pedeset
puta zaći.« Računajući od godine 1300., to su četiri godine, jer Dantea prognaše
godine 1304.

Pjesnika smeta ponovno proročanstvo, ali ga Virgil tješi, da će mu Beatriče
pokazati put njegova pravog života. Ona će mu naime otkriti uzrok svega bivstvo-
vanja. Tako će ga odštetiti za sve patnje progonstva te privesti duševnomu
savršenstvu.

Pjevanje deseto.

(1—21. Pitanje i odgovor. 22—51. Farinata degli Uberti. 52.—72. Cavalcante Cavalcanti. '73.—983. Opet
Farinata. 94.—120. Dalekovid prokletih. 121.—136. Razgovor s Virgilom.)

1.—21. Sada podje moj Učitelj tijesnom stazom izmedju gradskih zidina i mu-

čilišta, a ja tik iza njegovih ledja. »Uzvišena snago«, počnem, »koja me naokolo
vodiš kroz krugove opakih kako je tebe volja, govori mi te udovolji mojim željama.
Bi li se mogao vidjeti narod, koji u (tim) grobovima leži? Svi su poklopci već po-
dignuti a nitko ne straži« A on meni: »Svi će se (grobovi) zatvoriti, kad se iz
Jozafata amo vrate s tjelesima, što su ih gore ostavili. S ove strane imadu svoje
groblje s Epikurom svi njegovi sljedbenici, koji uče, da duša s tijelom umire. Stoga
će ti se ovdje unutri odmah udovoljiti pitanju, koje mi stavljaš a još i želji, koju

68

ro

oj a. m. me
S ERO RAJ keme
" > O
ARARA
“aa

— omeo

I

- Kk ——
neamo»

. č...a .

Vešikia
DIA

7
Kris

išia:

LJ

kiki

:
;

iur. sis
zr bd

PJEVANJE X.

FARINATA

mi prešućuješ.« A ja: »Dobri Vodjo, samo zato krijem pred tobom srce, da malo
govorim, a ti si me, nije tome dugo, na to sklonuo.« | |

22.—51. »Oj. Toskanče, koji živ hodaš, kroz gorući grad tako uljudno govoreći,
izvoli de stati na ovome mjestu. Tvoj mi je govor dokazom jasnim, da si se rodio
u plemenitom onom gradu, komu sam možda preveć dodijavao.« Taj glas iznenada
izidje iz jedne tih rak4. Zato se ja, obuzet strahom, prikučim nešto više svome
Vodji, a on mi reče: »Okreni se; što radiš? Gle tu Farinatu, gdje se uspravio; od
pojasa gore vidjet ćeš ga svega«. Već sam oči svoje upro u njegove; a on se uspravio
prsima i čelom, kao da uvelike prezire čitav Pakao. A brze i smjele ruke Vodje
potisnuše me k njemu izmedju grobovi; i (Vodja) onda reče: »Riječi neka ti budu
birane.« Kako stigoh čelo nogu njegova groba, pogleda me malo a onda me upita
kao preko volje: »Tko bijahu predji tvoji?« Ja, željan da ga poslušam, ne zatajih
mu ništa, nego mu sve očitovah, na što on podiže malo vjedje, zatim reče: »Oštri
protivnici bili su meni, mojim predjima i mojoj stranci, tako da sam ih dvaput
raspršio.« — Sve da su (moji) i bili prognani, oni še vratiše sa svih strana«, odgovorih
mu, »i prvi i drugi put, ali vaši nisu dobro naučili to umijeće.«

52.—72. Uto se diže iz groba duž ove druga sjena, otkrita sve do brade; mislim,
da se podigla na koljena. Gledala je oko mene, kao da je bila željna vidjeti, da li
je još tko drugi sa mnom; ali kad mu utrnu svaka nada, plačući reče: »Ako po ovoj
slijepoj tamnici hodaš snagom veljeg uma: moj sin gdje je? I zašto nije s tobom?«
A ja njemu: »Sam od sebe ne dolazim. Onaj, koji tamo čeka, ovuda me vodi, a koga
je možda vaš Guido prezirao bio.« Njegove riječi i način njegove kazne već mi
odaše ime njegovo; stoga mi je odgovor bio tako potpun. Naglo skoči i vikne: »Kako
reče? prezirao bio? zar on više ne živi? ne gadja li mu više oči slatko svijetlo?«
Kad opazi, da malo zatežem s odgovorom, smjesta pade nauznak opet (u grob) i
više se ne pokaza van.

73.—93. No onaj drugi veledušni, na čiju sam želju stao, ne promijeni lica, ne
krenu vratom, ne sagnu svoga tijela. »Ako«, reče nastavljajući razgovor prijašnji,
»ako li su oni ono umijeće (povratka) zlo naučili, to me više muči nego ova (usijana)
postelja. Ali se ne će pedeset put iznova zažariti lice gospe, koja ovdje vlada (Luna),
i ti ćeš znati, kako je teško to umijeće. Tako ti povratka u slatki svijet, reci mi,
zašto je taj narod (firentinski) tako okrutan protiv moga roda u svakome svome
zakonu?« Nato ja njemu: »Veliki poraz i pokolj, od kojega se Arbija rumenila, vodi
do takovih molitava u našem hramu.« Kad je zatim uzdahnuvši kimnuo glavom reče:
»Tu (kod Arbije) nisam bio sim, a sigurno ne bih bio s drugima ustao (protiv Firenze)
bez uzroka: ali sam bio sam, ondje (u vijeću), gdje je svatko pristao, da se Firenza
razori, (bio sam) onaj, koji sam j& otvorena lica branio.«

94.—120. »Ej! tako vam se smirilo potomstvo«, zamolih ga, »riješite mi onaj
čvor, u koji mi se pamet zaplela. Čini mi se, ako dobro čujem, da vi (tu) vidite
unaprijed, što vrijeme sobom nosi, ali glede sadašnjosti drugi vam je red.« — »Mi
vidimo«, reče, »kao onaj, koji zlo vidi, one stvari, koje su daleko: toliko nam još
ostavlja vida svevišnji Vodja (Bog). Približe li nam se ili su blizu — gubi nam se

69

sva spoznaja, i da nam drugi ne donesu vijesti, ne bismo ništa znali o vašemu ljud-
skomu stanju. Prema tomu možeš razumjeti, da će naša spoznaja sasvim biti mrtva
od onoga časa, kad će se budućnosti zatvoriti vrata.« Zatim, kao da mi se ražalilo
S pogrješke moje (prema starome Cavalcanti-u), rekoh: »No kažite dakle onomu,
koji pade (u grob), da je njegov rodjeni (sin) jošte sjedinjen sa živima. Pa jesam li
prije, nego sam odgovorio bio nijem, priopćite mu, da sam to učinio, jer sam već
razmišljao o zabludi, koje ste me riješili.« I već me učitelj moj zvao natrag, zato sam
brže bolje zamolio dušu, da mi kaže s kim je tu u društvu. Reče mi: »Ležim tu
zajedno s više od hiljade, medju njima je Fridrik Drugi i Kardinal, a o drugima
šutim.«

121.—136. Tad se sakri; a ja skrenem korake prema drevnome pjesniku. raz-
mišljajući o onom razgovoru, koji mi se činjaše neprijateljski. On krene te mi onako
idući rekne: »Zašto si tako smeten?« A ja udovoljih njegovu pitanju: »Vvoja pamet
neka sahrani sve, što si čuo protiv sebe«, zapovjedi mi taj Mudrac, »a sad gledaj
Ovamo«, — i podiže prst — »kad budneš pred blagim trakom one, koje lijepo oko
vidi sve, od nje ćeš saznati put života tvoga.« Zatim okrene korake nalijevo. Osta-
višmo zidine te podjosmo spram sredine stazom, koja vodi k dolini, od: koje se
smrad osjećao do nas gore.

Uvod u jedanaesto pjevanje.

Sadržaj. Na rubu nižega pakla, ali još u krugu krivovjeraca, grob je pape Anastazija, za kojega je
Dante — po krivome mnijenju svojega doba — mislio, da je bio krivovjerac.

Kraj toga groba sjednu oba pjesnika, da se odmore i na pakleni smrad malo nauče. Virgil se služi tom
zgodom, da opiše razredjaj grješnika u Paklu.

Razjašnjenja. Ovo pjevanje nema alegorijskoga znamenovanja, ono je samo
umetnuto za šematično kazalo, koje tumači »gdje je što« u Paklu. Razlikuje se
prema tome u cijelome svome slogu od ostalih pjevanja, te su neki počeli tvrditi,
da to pjevanje nije napisao Dante, nego da ga je umetnuo njegov sin.

U oči udara netočnost u razredjaju. Virgil govori o trim gornjim krugovima
pakla (IL. III. IV.), kroz koji su prošli pa kaže, da im naliče tri daljnja kruga (VII.
VIII. TX.). Uistinu pako po Danteu Pakao ima devet krugova. "e dakle prema
tomu ne broji Limb, a ni V. ni VI. krug. |

S druge se strane kaže, da se Virgil hotice drži samo Avistotelove razdiobe
opačina. U gornjem Paklu se kazne neumjereni, u doljnjem himbeni zlikovci.

U Aristotelevoj etici nema, dakako, mjesta ni »accedia«, duševna lijenost, kako
ju Sv. Toma tumači, niti krivovjerstvo, jer stari Grci ni za jednu vjeru nisu držali,
da je kriva. Virgil, klasičan pretkršćanski pisac, ne treba da spominje ni u Paklu
pojmove čisto kršćanske etike.

Dante je razredio Pakao na način amfiteatra. Na tri prve stepenice kazni se
po jedan grijeh. Na četvrtoj široj stepenici peti je i šesti krug. Na petoj stepenici
je sedmi krug, a taj je razredjen u tri pojasa. U trećem pojasu kazne se grješnici
protiv Boga i prirode istom kaznom.

Izmedju sedmoga i osmoga kruga je unutar dabljega pakla još dublji
ponor. Osmi krug na dnu toga ponora razdijeljen je u deset koncentričnih jaruga,
nasred kojih se silazi u najdublji Pakao nalik zdencu. Tu su u četiri pojasa
IX. kruga uledjeni najveći grješnici.

Prvi se pojas zove Kaina, jer su tu s Kainom zločinci, koji su rodjake ubili;
drugi pojas je Antenora, tu su sa Trojancem Antenorom izdajice domovine; u
trećem pojasu, Tolomeji, izdajice su onih, koji su ih svojim osobitim povjere-
njem odlikovali, a taj se pojas zove po Tolomeju, koji je Simona Makabejca i njegove
sinove kod gozbe ubio; četvrti se pojas zove Giudecca po Judi Iskariotu. Evo pregled:

Pretpakao: Kukavice.

Gornji dio Pakla:
i. krug: Limb. Nekrštena djeca i nekršteni pravednici.
II. krug: Bludnici.
NI. krug: Proždrljivci.
IV. krug: Škrtice i rasipnici.
V. i VI. krug: Duševno lijeni svake vrsti. — Krivovjerci.

T1

Dublji Pakao: VII krug: Bestijalna zloća protiv bližnjega, sebe, Boga,
prirode.
Ponor:
VIII. krug: Zle jaruge. Zločinci i varalice, i to: svoditelji
laskavci, simoniste, vračari, podmitljivci, licemjeri, tati,
lukavi savjetnici, sijači razdora, krivotvorci.

Najdubilji Pakao: IX. krug: a) Kaina: Zločinci protiv roda;
b) Antenora: izdajice domovine:
c) Tolomeja: izdajice prijatelja;
d) Giudecca: zločinci i izdajice dobro-
činitelja.
| Lucifer.

Grješnike protiv prirode, koje vatra bije, označuje Dante u stihu 49. imenom
gradova Sodoma i Cahors. Cahors bijaše grad u Languedocu na zlu glasu radi svojih
lihvara. Dante pita Virgila, ukoliko lihvar griješi protiv prirode, a ovaj mu kaže: .
»Utoliko, što je Bog odredio, da čovjek ima u znoju lica svoga hranu zasluživati,
dok lihvari beru dohotke bez truda i znoja.«

Priroda je, kako Aristotel uči, umjetnina Božja. Ljudsko umijeće mora naslje-
dovati prirodu; lihvar ne mari za ljudsko umijeće, za rad, pa zato griješi protiv
prirode. | | |

Na svršetku pjevanja označuje pjesnik vrijeme. Zvjezdovlje Blizanaca izašlo
je a Veliki Medvjed (Kola) stoji prema sjevero-sjevero zapadu, otkuda je vjetar
»Caurus« duvao. Uzmemo li, da je dan putovanja u Pakao bio 26. ožujak, onda je
bilo malo iza dva sata u jutro, kad su Dante i Virgil završili svoj razgovor o mo-
ralnoj topografiji Pakla. |

Pjevanje jedanaesto.

.(1—B. Raka pape Anastazija. 10.—66. Razdioba dolnjega pakla. 67.—93. Prokleti pred gradom Disom.
so 94.—115. Kako lihva vrijedja Boga.)

1—9. Na najkrajnjem rubu visokoga žala, sastavljenog od pećina uokrug
raspucanih, dospjesmo nad okrutnije (mučene) hrpe. Tu se radi silne premoći
smradne isparine, što je izbacuje duboki jaz, zaklonismo za poklopac velikoga
groba, gdje ugledah natpis, koji govoraše: »Ču vam papu Anastazija, koga
Fotin s pravoga puta svrnu. |

10.—66. »Silaziti nam valja polagano tako, da nam se njuh prije malo privikne
na (to) grdno isparivanje. A zatim da se više ne obaziremo (na nj). Tako Učitelj:
a ja: »Daj de« rekoh, »nadji kakovu naknadu, da nam vrijeme ne prodje badava.«
A on: »Vidiš, da na to mislim.« »Moj sinko, unutar ovih pećina«, poče zatim go-
voriti, »tri su kružića, što silaze postepeno kao i oni, koje si ostavio. Svi su puni

12

A

EGA PAKI

DUBLJ

j

NA RUBU

I.

EVA NJE ;

P

———_————- —

prokletih duša. Nu da ti poslije budne dosta samo gledati, čuj kako su i zašto sapeti.
Cilj svakoj pakosti, koja zaslužuje mržnju neba, jeste nepravda, a svaki takav cilj
bližnjega rastuži ili silom ili prevarom. No jer je prevara rodjeni grijeh ljudstva,
još je mrskija Bogu: i zato su u dubljini varalice, i veća bol ih muči. Prvi je stepen
(nižega Pakla) pun samih nasilnika; no jer se sila nanosi trojici, u tri je pojasa
razdijeljen i sagradjen. Sila se može nanositi Bogu, sebi, bližnjemu, kažem, njima
i njihovu imetku, kako ćeš čuti uz jasni dokaz. Silom se zadaje bližnjemu smrt i
bolne rane a njegovu se imetku škodi rušenjem, paležem i srdobolnim guljenjem;
zato prvi pojas na muke stavlja ubojice i svakoga, koji od zlobe bije, haratelje i
razbojnike, sve u posebnim četama. Čovjek može biti nasilne ruke protiv sebe
i protiv svog imetka; zato mora u drugom pojasu da se bez uspjeha kaje koligod
sebe otme (samoubojstvom) vašemu svijetu, svaki, koji proigra i prospe svoj imetak
te (sada) plače ondje, gdje bi trebao da bude veseo. Može se sila nanijeti Božanstvu
nijekajući ga u srcu i kunući ga te prezirući prirodu i njenu dobrotu. Zato (treći)
najuži pojas pečati svojim pečatom Sodomu i (lihvarski) Cahors i one, koji prezirući
Boga od srca ga hule. Prevarom, koja svačiju savjest truje, može se čovjek služiti
protiv onoga, koji se njemu (izdajici) povjerava i protiv onoga, koji prama njemu
(varalici) ne goji povjerenja. Ovaj potonji način (prevare), čini se, uništuje takodjer
i one (općenite) veze ljubavi, koje priroda stvara, zato se gnijezdi u drugom (osmom)
krugu licemjerstvo, laskanje i vračanje, himba, kradja i simonija, svodnici, varalice
i sličan izmet. Kod onoga prvoga načina (varanja) zaboravlja se ona ljubav, koju |
narav radja, i ona, što se kasnije dodaje a iz koje se posebno povjerenje radja. Zato
na vijeke vijekova ginu izdajice ondje u najmanjem devetom krugu, gdje je središte
svemira i gdje Dis sjedi.«

67.—91. A ja: »Učitelju, vrlo bistro teče tvoje razlaganje i vrlo dobro razlikuješ
ovaj ponor i narod, što ga posjeduje. No reci mi: oni (srditi i duševno lijeni) u
blatnoj močvari, (bludnici), koje vije vjetar, i (oni proždrljivci), koje bije kiša, i (oni
škrtice i rasipnici), koji se susreću onako oštrim jezicima, zašto nisu unutar gorućega
grada pedepsani, ako se Bog na njih srdi? Nie srdi li se, zašto su na taj način kaž-
njeni?« A on meni: »Zašto um tvoj luta, kud inače ne običaje? Ili ti drugamo gleda
pamet? Ne sjećaš li se onih riječi, kojim tvoja (aristotelska) etika raspravlja o tim
nagonima, koje nebo .ne će: neumjerenosti, zloći te ludom zvjerskom bjesnilu? (Zar
ne znaš) kako neumjerenost Boga manje vrijedja i manje se kori? Ako dobro pro-
nikneš ovu nauku pa sebi prizoveš u pamet, tko li su oni, koji tamo gore podnose
kaznu vani (izvan grada Disa), vidjet ćeš dobro, zašto su od ovih zločinaca odijeljeni
i zašto ih Božja pravda manjom srdžbom bije.« — »O sunce«, rekoh, »koje liječiš
svaki poremećeni vid (krivi nazor), tako mi godiš, kad me bistriš, da mi ne manje
od znanja prija sumnja.

94.—115. »Vrati de se još malo natrag na ono, što si kazao o lihvi, da Božju
dobrotu vrijedja, pa mi to još odgonetni.« — »Filozofija«, reče, »onoga tko ju razu-
mije, uči u više od jednoga si dijela, kako priroda izvire iz Božjeg uma te iz njegova
umijeća. Pa čitaš li pažljivo tvoju (aristotelsku) fiziku, naći ćeš odma iza nekoliko

73

stranica, da vaša umjetnost koliko može slijedi onu (Božju), kao što slijedi učitelja |
učenik tako, da je vaša umjetnost nekim načinom unuka Božja. Iz ovih dviju (pri-
rode i umjetnosti), ako se sjećaš početka (knjige) Genese, valja da ljudski rod crpe
svoj život i napredak (u znoju lica svoga). Pa jer se lihvar drugoga puta drži, prezire
narav u njoj samoj i u njezinoj sljedbenici (umjetnosti), budući da se u drugo
pouzdava (u besposlen dohodak od kamata). No podji sad za mnom, jer mi se rači
(dalje) ići, ta Ribe već pliskaju po obzorju, cijela se Kola nagnula prema Kauru, a
tek tamo, dalje odavle, silazi se niz obronak.«

14

Uvod u dvanaesto pjevanje.

Sadržaj. Pjesnici silaze u sedmi krug. Put je strm; stražarom mu je Minotauro. Idu uvalom. Stignu do

rijeke vrijuće krvi, u kojoj se kuhaju nasilnici protiv bližnjega. Duž obale trče Kentauri, što strijeljaju

svakoga, koji se iz vrijuće krvi digne više nego li mu je dopušteno. Virgil govori s nekojima, umiri ih

4 dobije za vodju Nessa, koji na svojim ledjima prenese Dantea na drugu obalu: Putem priča o nekim
prokletima, koji tu kaznu trpe.

Alegorija. Minotauro je slika zvjerskoga divljaštva. Prosvijetljeni razum valja da ga samo
porugljivo pobija pa da prodje kraj njega ostavljajući ga u njegovu bijesu. Da se Danteu izmiče putem
gdjekad kamenje pod nogom znači, da čovjek katked gubi čvrsto tlo, kad razmatra ljudske opačine, pa
se i sam posklizne. Vrijuća krv je učin srdžbe i okrutnosti. U tirana ta dva svojstva izbijaju jače nego
druga, zato su ovdje u vrijućoj krvi prikazani. Kentauri su takodjer simbol zvjerskoga divljaštva. Kiron
je medju Kentaurima ono, što plemenite pasmine konj medju običnim prostim konjima.

Razjašnjenja. Općenito se uzima, da su »Slavini di S. Marco« kod Tridenta
ono mjesto, o kojem Dante u početku ovoga pjevanja govori. — Minotauro je plod
protunaravnoga grijeha Pasifeje, Minosove supruge. Ona ga u drvenoj kravi, što ju
Dedal u tu svrhu načini, od bika zače te rodi tu neman. Minos ju sakri u Labirintu,
a za hranu joj davaše u ratu zarobljenu čeljad. Atena morala je slati za Minotaura
mladih ljudi. Medju njima bijaše Tezej, koji pomoću Minosove kćeri Arijadne ubi
Minotaura. Dante zove Tezeja »duca d'Atene«. Ovaj naslov postao je u latinskom
carstvu, što ga Mlečani i križari utemeljiše u XIII. vijeku na razvalinama bizantskoga
carstva. Uistinu bio je Minotauro nekakvi fenički kip od bronce, kojemu su žrtvovali
ljude. U takovim bogovima simbolizovala se tvorna i uništavajuća snaga prirode.

Brdo kod Tridenta, priča Dante, srušilo se od potresa, koji uzdrma u čas
Isusove smrti cijelu zemaljsku kruglju do središta. I neki su se mostovi nad zlim
jarugama u osmome krugu onda razorili. Malo zatim razbio je Isus paklena vrata, ušao |
u Limb te oslobodio pravednike Staroga Zavjeta.

Virgil kaže, da je potres bio tako silan, kao da je svemir osjetio ljubav, sa koje
se, kako Empedokle uči, češće svijet u kaos pretvorio. Po toj nauci svijetom kreće
protivština temeljnih snaga: ljubavi i mržnje. Pokrene li elemente mržnja, onda se
jedinstveno rastvori u mnoštvo; pokrene li je ljubav, onda se mnoštvo stopi u
jedinstvo. U jedinstvu sve se smiri, počiva, dok taj mirni, mrtvi kaos opet ne po-
.- krene druga temeljna snaga svemira, pa ga privede kretnji, borbi, a to je: životu.
| Sedmi je krug razdijeljen u tri pojasa. U prvome su nasilnici protiv bližnjega.
Taj pojas čuvaju Kentauri. Imenuje trojicu: F ola, velikoga divljaka, N esa, koji
je vlastitom krvi otrovao Herakla, i Kirona, iznimno plemenitoga Kentaura i
umjetnika, koji je odgojio Akila. Ogroman je; Virgil mu siže samo do pojasa, gdje
je Kentauru ljudsko tijelo srašteno s konjskim. Medju nasilnicima spominje Dante
ponajprije Aleksandra. Stari komentatori kažu, da je to veliki macedonski kralj,
noviji pako, da je Aleksander iz Fireje, okrutni tiran. Drugi je Ezzelino (Azzo-
lino) da Roman o, zet cara Fridrika II. i brat Cunizze, o kojoj je riječ u Raju. Ona
svoga brata nazivlje zubljom, koja je harala na mnogo mjesta. Pišu, da je bio sred-

/8

njega stasa, crnomanjast i rutav, a nad nosom na čelu da mu je bila crna dlaka,
koja se uspravila, kad bi se rasrdio. Ni na smrtnoj se postelji nije htio pokajati
rekavši, da su mu jedini grijesi: »što se nije dovoljno osvetio neprijateljima, što je
vojsku zlo vodio i što se je dao prevariti.«

Treći je okrutni, zloglasni sicilski tiran Dioniz a četvrti Obizzo IL., markez od
Este. Taj gospodovaše Modenom i Reggiom neograničenom vlasti. Savremeni pisac
kaže, da je imao više vlasti nego li sam Bog, jer da ovaj ne može i nepravo
činiti. Ne zna se, da li je Obizzo kad komu nepravo činio i zašto ga Dante meće
medju nasilnike. Danteovi suvremenici kroničari pripovijedaju, da je Obizza ubio
sin mu Azzo; Dante hoće da tu krivu vijest ispravi pa kaže, da ga jeuistinu ubio
»nesin«, t. j. pastorak.

Virgil prepušta Kentauru Nesu, da u prvom redu tumači što putem vidi.

Prokleti su prema težini zločina manje ili više umočeni u vrijuću krv. Onaj,
što je »u krilu Božjem probo srce, koje se na Temsi štuje«, Guido je di Monteforte,
sin onoga Simona di Monteforte, koji se pobunio bio protiv Henrika III., engleskoga
kralja. Ubili su ga u bitci, a mrtvo su mu tijelo vukli kroz blato. Sin Guido osveti
oca na tako grozan način, da je zato do brade umočen u paklenom jezeru. Kad se
je naime Henrikov nećak vraćao sa sedme križarske vojne, navrati se u Viterbo, a
tu ga u crkvi probode pod misom Guido di Monteforte. Sjetivši se, da su mu oca
kroz blato vukli, vrati se u crkvu te mrtvo tijelo engleskoga princa izvuče za kosu
na trg. To se je dogodilo godine 1271. U Londonu na najvećem mostu podigoše
pokojniku kip s posudom, u koju su metnuli njegovo probodeno srce.

= U vreloj krvi stoji nadalje poznati epirski kralj Pirho i Seksto, Pompejev sin,
koji se gusareći borio protiv Julija Cezara.

Kraj ovih lica iz klasične prošlosti spominje Dante i zloglasnoga talijanskoga
razbojnika Riniera Pazza, koji na zapovijed Fridrika II. oplijeni prelate rimske Crkve.

Pjevanje dvanaesto.
(1.—30. Minotauro. 31.——45. Pakleni krš. 46.—99. Flegeton i Kentauri. 100.—139. Nasilnici protiv bližnjega.)

1.—30. Bijaše mjesto, kamo dodjosmo, da sidjemo niz obalu, vrletno, a rad
onoga, što je tu još bilo, takovo, da bi se svakomu pogled odvrnuo. Kao što je onaj
odron, koji ovkraj Trenta sa strane u Adidžu udari — bilo radi potresa, bilo radi
preslaba uporišta — gdje je od vrška brijega, otkale se otkinu, pa do ravnice strma
pećina tako razrovana, da nikomu, tko bi gore bio, ne bi dala sići, tako bijaše pristup
u taj ponor; a na vrhu raskidana proloma prostrla se KrećanA sramota, koja bi začeta
u patvorenoj kravi. A kad nas ugleda, stade sama sebe gristi kao onaj, koga srdžba
iznutra kida. Moj Mudrac doviknu njemu: »Misliš li možda, da je tu vojvoda atinski,
koji tebi gore na svijetu smrt zadade? Nosi se, beštijo, jer taj ne dolazi poučen
tvojom sestrom, nego dolazi gledati muke vaše. Kao što bik, koji se otrgne od užeta,

16

MINOTAURO
PJEVANJE XII

-.-.

čim je primio smrtni udarac, ne zna više hodati, nego amo tamo skakuće, tako ja
vidjeh raditi Minotaura. A oprezni onaj (Virgil) viknu: »Bježi k prolazu, dobro je
da sidješ dok bijesni.« Tako podjosmo niza stovar toga kamenja, koje se često
micalo pod mojim nogama radi novoga tereta.

31.—45. Išao sam razmišljajući a onaj reče: »Razmišljaš valjda o tome kršu,
što ga čuva ona zvjerska srdžba, koju sam eto ugasio. Sada hoću da znaš, da kad
se spustih po prvi put ovamo, dolje u duboki Pakao, ta se pećina još nije survala
bila. Ali se sigurno malo prije — sjećam li se dobro — nego li je došao Onaj, koji
Disu ote veliki plijen iz gornjega kruga, sa svih strana uzdrmala ova duboka i
smradna dol tako, da sam pomislio, e je svemir oćutio ljubav, koja je, kako neki
misle, po više puta svijet u kaos povratila. A u čas onaj odronila se tako stara ova
pećina tu i drugdje.

46.—99. »No sad upri oči na dolinu; jer se približuje rijeka krvi, u kojoj se
kuha tkogod nasiljem drugima škodi.« O slijepa požudo, o luda srdžbo, koja nas u
kratkome životu tako jako podbadaš, a u vječnome tako strašno kvasiš! Ugledah
širok jarak u okrug tako savinut, da je čitavu površinu kruga obuhvatio prema
onomu, što moj Vodja reče. A medju podnožjem pećine i njim (jarkom) trčali su
jedan za drugim Kentauri, oboružani strjelicama, kako su običavali na svijetu ići
u lov. Vidjevši nas gdje silazimo, stade svaki, a tri se od hrpe odijeliše (napetim)
lukom (u ruci) i prije već odabranim strjelicama. 1 jedan viknu iz daljine: »Na koju
muku dolazite vi, što silazite niz obalu? Recite odmah, ako ne ćete, odapet ću luk.«
Moj učitelj reče: »Odgovorit ćemo Kironu, čim stignemo blizu k njemu. Pogubna ti
je bila tvoja uvijek tako nagla volja.« Onda me taknu i reče: »Ono je Nesso, koji
umre poradi lijepe Dejaneire te se osveti sam iz sebe. Onaj u sredini, što se u prsa
gleda, veliki je Kiron, koji odgoji Akila, a onaj treći je Folo, koji bijaše tako pun
srdžbe. Na hiljade i hiljade obilaze taj jarak te strijeljaju one duše, koje se iz
(vrijuće) krvi dignu više nego im je njihova krivnja dosudila.« Približismo se hitrim
onim zvijerima; Kiron uze strjelicu pa rijezom odrine bradu na čeljusti, i otkrivši
velika si usta reče drugovima: »Opaziste li, da onaj otraga miče čega se dotakne?
Tako ne običavaju činiti noge pokojnih«. Ali moj dobri Vodja, koji se (licem) već
primaknuo grudima (Kentaura), gdje se dvije naravi (konjska i ljudska) spajaju.
odgovori: »Doista je živ, te ovako samomu moram mu pokazati tamnu dolinu. Nužda
ga ovamo dovodi, a ne zabava. Sa pjevanja Aleluje iz Raja dodje netko (Beatriče)
te mi povjeri tu novu službu; niti je on zločinac niti sam ja lupeška duša. No tako
ti one moći, koja vodi moje korake ovim divljim putem, daj nam jednoga od tvojih,
koji će nas pratiti, da nam pokaže, gdje se može (rijeka krvi) pregaziti, i koji će
ovoga na ledjima ponijeti, jer on nije duh da hoda zrakom.« Kiron se okrene na
desno i reče Nessu: »Povrati se pa ih tako vodi, i ukloni ih, sretnete li drugu četu
(KentaurA).«

100.—139. Sad krenusmo s vjernom pratnjom duž obale crvene kipućine, gdje
su vareni iza glasa vriskali. Vidjeh svijeta utonula do obrva, a veliki Kentaur reče:
»To su tirani, koji su krv i imanje grabili. Ovdje se oplakuju bezdušno počinjene

11

štete; tu je Aleksander, tu Dioniz okrutni, s kojega je Sicilija provodila bolne godine.
Ono čelo, s tako crnim vlasima, to je Azzolino, a onaj drugi plave kose, Obizzo je
iz Este, kojega je uistinu nesin njegov gore u svijetu ubio.« Onda se okrenuh k Pjes-
niku; a ovaj reče: »Sad neka ti ovaj (Nesso) bude prvi, a ja drugi«. Malo dalje Kentaur
se zaustavi nad ljudima, koji su se, regbi, do grla digli iz te kipućine. Pokaza nam
sjenu, što je po strani nasamo stajala, govoreći: »Taj probode u krilu Boga (u crkvi)
srce, što ga još i sada na Temsi štuju«. Onda vidjeh ljude, što su držali glavu izvan
rijeke, i čitava prsa, a od ovih mnoge sam ja prepoznao. Tako je sve plića i plića
bivala krv, dok. je napokon pekla samo još noge, a tu je bio naš prelaz preko jarka.
»Kako vidiš, da na Ovoj strani kipućina biva veća«, reče Kentaur, »tako hoću, da
vjeruješ, e na drugoj sve dublje i dublje spušta svoje dno, dok ne stigne dubljinu,
gdje tirani moraju uzdisati. Tamo Božja pravda kazni onoga Atilu, koji bijaše bič:
na zemlji, i Pirha i Seksta; i na vijeke muze iz njih suze, koje kipućinom cijedi iz
Kiniera Cornetanca i Riniera Pazza, koji su hbili neprijatelji svih putnika.«
Onda se okrene i pregazi brod. |

18

TIXX HINvArfda

IJIN1TISVN

Uvod u trinaesto pjevanje. |

Sadržaj. U drugom su pojasu sedmoga kruga kažnjeni nasilnici protiv samih sebe t. j. samoubojice.

Oni su pretvoreni u ružna stabla, na kojima živu Arpije. Pjesnici udju u šumu tih stabala. Dante se

razgovara s Pierom delle Vigne, koji mu pripovijeda uzrok svoje nesreće. Onda vidi kaznu Stenežana

Lana i Padovanca Jacopa da Sant Andrea, nasilnika protiv svog imetka. Još čuje od samoubojice Firen-
tinca uzrok nesreće svoje domovine.

Alegorija. čovjek je biće racionalno, razumno; senzitivno, ćutilno; vegetativno, bilinsko. Kađ
se čovjek ubije, odijeli se od njega racijonalna i senzitivna duša, te ostaje samo netaknuta vegetativna
duša, koja sebi ne može drugačiju no vegetabilnu sjenu stvoriti na drugom svijetu. Arpije su utjelovljeni
očaj. Te su ptice gnjusne, pa gnoje stabla, na kojima gnijezda viju, a ta stabla zato imađu mnogo trnja,
kvrga i lišća. Očaj se u duši samoubojice razgranjuje te izbija na mnogo načina. Rasipnici su se lišili
svog imetka, pa onda svoga života. Crne ih kuje siromaštva kidaju. O alegoriji, koja se možda krije u
pripovijesti firentinske samoubojice, govorim na kraju razjašnjenja k ovomu pjevanju.

Razjašnjenja. Dante uporedjuje kraj, gdje su kažnjene samoubojice, sa zlo-
slasnom Maremmom. Pod Maremmom u širem smislu riječi razumijevamo cijelu
zapadnu stranu Italije od Spezie do Paestuma. U prastaro je doba bila sva obala
obradjena, plodna i bogata, ali je već propadala za vrijeme rimskih careva, kad su
ju veleposjednici zanemarivali. Time, što su šume u planini posjekli, zamuljila se
obala, a neprestane borbe u Srednjemu Vijeku do kraja su uništile kulturu, te je po
cijelomu kraju sve više zavladala groznica. Imenice toskanska Maremma, izmedju
rijeke Cecine blizu Siene i grada Corneta nedaleko Viterba, bila je najvećim dijelom
pusta i nezdrava; tek na brežuljcima dizali su se pojedini utvrdjeni gradovi i kasteli
razbojničkih vitezova. U ravnici bilo je gustoga šikarja i šumaA punih divljači, oso-
bito divljih svinja, i močvara punih zmija.

U novije doba mnogo se činilo za kulturu Maremme, ali je krajeva ostalo, na
koje još i danas pristaju stihovi ovoga pjevanja.

Dante veli, da u toj šumi svoje gnijezdo viju grozne one Arpije o kojima Virgil
govori u Enejidi. One su na Strofadama Trojancima ručak zablatile, te im proricale
u Italiji glad i nevolju. I živa stabla, iz kojih krv teče, kad se otkine grana, uzeta su
iz Enejide. U takova stabla su pretvorene samoubojice.

Dante govori s glasovitim kancelarom Fridrika IL, Petrom de Vineis. U velikoj
borbi državne vlasti protiv papinske svevlasti podupirao je Petar delle Vigne cara
velikim svojim talentom i znanjem. Izvrstan govornik i fin stilista, branio je cara
i sastavljao njegove manitfeste. Taj je carev kancelar udario temelje modernoj
državi. Izdao je zbirke starih i novih zakona: odredio granice svjetskomu i kanon-
skomu pravu; proglasio ravnopravnost kršćana, židova i moslima; zabranio sudbeni
dvoboj; zabranio nečinovnicima nositi oružje, ma bili i najveći veleposjednici i
plemići; utemeljio sveučilište u Napulju; uredio ljekarništvo i normirao liječničke
takse. Kancelar Petar bio je prvi kameralista. On je naime uredio poreze, carine
i ostale državne dohotke, oporezovao sve državljane bez razlike i postavio time
državne financije na sigurne temelje.

79

Tolik uspješan rad i neograničeno povjerenje carevo — »držao je oba ključa
od srca Fridrikova« — moralo je uroditi nenavišću i mržnjom. Ocrnili su ga pred
carem, komu se sreća iznevjerila bila, te je stao tražiti uzroke svojoj nedaći. Vladari
su u takovu raspoloženju pristupačni doušnicima i klevetnicima, te ne razlikuju
prijatelja od neprijatelja; oni tad znadu žrtvovati najvjernije svoje pristaše i surad-
nike. Fridrik II. dao je svoga kancelara zatvoriti pa je zapovjedio, da njemu, tobož-
njemu urotniku — kako neki kažu — izvade oči. Genijalni je kancelar sebi razbio
glavu o zidu svoje tamnice.

Njegova duša u pojasu samoubojica moli pjesnike, neka mu očiste uspomenu
medju ljudima, vrati li se koji od njih na svijet.

Zatim kancelarova duša razloži Danteu, kakova će biti sudbina samoubojica
poslije sudnjega dana.

Crne kuje u tome krugu kidaju druge proklete. To su još gori rasipnici od onih
U IV. krugu; oni su bili upravo bestijalno rasipni, tako, da su svojim imetkom ubili
i svoje sopstvo. Jedan je od tih Lano iz Siene. God. 1287. pošli su sieneški i firen-
tinski Guelfi s velikom vojskom protiv aretinskih Ghibellina. Nepovoljno vrijeme
prisililo ih, da uzmaknu. Tašti Sienežani nisu htjeli ići s Firentincima, nego su pošli
sami prijekim putem kroz dolinu Chiana. Kod Pieve al Toppo dočekali su ih Aretinci
u zasjedi te ih razbili. U toj bitci tražio je Lano smrt, pa ju je i našao.

Dante porugljivo zove tu bitku »obduljom«, jer su Sienežani na svom »Campu«
rado priredjivali viteške igre i utrke, koje se još i danas godimice priredjuju.

Drugi bjegunac, kojega kuje tjeraju, Messer je Jacomo della capella da Sant"
Andrea, della citta di Padova da Monselice. Bio je ludo rasipan. Kad se s mladim
plemićima na Brenti vozio, svirali su Oni, a on je od zabave po taktu muzike bacao
u rijeku dukate. Drugi puta je, željan vidjeti vatru, upalio svoju vilu.

Ubio se u velikoj nevolji.

Zato se sad bježeći pred psima baca u grm pa ga ošteti. Iz toga grma jadikuje
duša nekoga Firentinca, koji se na svoja kućna vrata objesio, jer je osiromašio
poradi stranačkih borba. TA duša obilježuje Firenzu posredno spominjući, da je iz
grada, na koji se bog Mars srdi, jer se njegov stari kip kraj mosta srušio u Arno
a Firentinci su ga nadomjestili kipom novoga patrona, Sv. Ivana Krstitelja. Zato je
u gradu vječna nesloga a bilo bi još i gore, da nije barem podnožje Marsova kipa
ostalo na svome mjestu. Taj ostatak stajao je uistinu još godine 1333. kraj staroga
mosta preko Arna, a smatrali su ga gradskim paladijem.

Spominjući tu staru gradsku priču, Dante možda hoće da izrazi alegorično neku
drugu temeljnu misao. Firentinci su počeli kovati svoj vlastiti novac — fiorentine,
fiorine — pa su svoje cekine uresili s jedne strane cvijetom — fiore — svoga grba,
s druge strane slikom svoga zaštitnika, Sv. Ivana Krstitelja.

Kad Dante kaže, da su Firentinci uzeli mjesto staroga zaštitnika Marsa novoga,
i to Sv. Ivana Krstitelja, onda možda hoće da kaže, e u Firenzi sada vlada bogatstvo,
zlatni cekini Sv. Ivana, dok je prije bio život jednostavan, ali ratoboran.

80

i

RH
iki
GS kih ui ITE

\. Mad
jd

%
žaj

k_ '

Kr
..

W

he

VJ

Ma 1

id

M

WA s

Pa

SUMA SAMOUBOJICA

w

PJEVANJE XIII,

Vrlo pouzdani stari komentator L'Ottimo ne vidi u pripovijedanju firentinskoga
samoubojice na kraju pjevanja nikakovu alegoriju, nego samo govornički nakit.
Ipak mi se vidi navedena alegorija tako zgodna, da ju spominjem.

Pjevanje trinaesto.

(1.—21. Bolna šuma. 22.—78. Pier delle Vigne. 79.—108. Kakova je kazna samoubojica. 109.—129. Nasilnici
protiv sebe gledom na svoj imetak. Lano da Siena i Jacomo da SaintAndrea. 1380.—151. Firentinac
samoubojica.)

1.—21. Nesso ne stiže još preko, kadno se nadjosmo u nekom lugu, gdje ne bijaše
ni traga kakovoj stazi. Tu ne bijaše zelenoga lišća, nego tmaste boje; ne glatkih
grana, nego čvorastih i zamršenih; ne jabuka, nego otrovna trnja. Tako jalova i gusta
šikarja nema (za stan) ni ona divlja zvjerad, koja mrzi mjesta obradjena, izmedju
Cecine i Corneta. Tu gnijezdo svoje viju ružne Arpije, koje su sa Strofada stjerale
Trojance tužnim proročanstvom budućega stradanja. Krila imadu široka a vratove
i lica ljudska, noge pandžave a veliki trbuh pernat: jadikuju na čudnovitim stablima.
A dobri Učitelj mi stade govoriti: »Prije no dublje udješ, znaj da si u drugom
pojasu, i bit ćeš u njemu dok ne stigneš na užasnu pješčaru. Zato gledaj dobro, pa
ćeš tako vidjeti stvari, koje će ti potvrditi moje riječi (u Enejidi)«. |

22.—78. Sa svih strana čuo sam jauk, ali nisam vidio nikoga, koji bi jaukao,
zato se sasma zbunjen zaustavih. Mislim, da je on (Virgil) mislio, da ja mislim,
e su toliki glasovi medju granama dolazili od ljudi, koji se pred nama kriju. Stoga
reče Učitelj: »Ako otkineš koju grančicu s jednog od ovih grmova, bit će Opro-
vrgnute sve misli, koje (sada) misliš«. Onda ruku malo pružih te ubrah grančicu sa
velikoga trna, a njegov stabar viknu: »Zašto me lomiš?« Kad zatim potamni od krvi,
ponovno stade vikati: »Zašto me trgaš? Zar nemaš ma ni daška samilosti? Bijasmo
ljudi, sad smo u grmlje pretvoreni. Tvoja bi ruka trebala biti milosrdnija, sve da
smo bili zmijinske duše«. Kao kad sirova cjepanica s jedne strane gori a s druge
uzdiše i pišti poradi zraka, što izlazi: tako su iz okrnjena stabla izlazile zajedno krv
i riječi; stoga mi ispade (iz ruke otrgnuti) vršak (grančica), te stadoh, kao čovjek,
koji se boji. Moj mudrac odgovori: »Uvrijedjena dušo, da je ovaj mogao prije
vjerovati samo po mojim stihovima ono, što je (sada) vidio, ne bi položio bio ruku
na tebe, ali stvar nevjerojatna učini te ga navedoh na djelo, koje i mene boli. Nego
reci mu tko si bio, tako da ti uime ma kakove naknade (za tvoju bol) obnovi spomen
gore na svijetu, kamo mu je dopušteno da se povrati.« A stablo: »Slatkim govorom
tako me vabiš, da ne mogu šutjeti; a i vama ne budi žao, ako malo zastanem Tazg0-
varati. Ja sam onaj, koji sam ima oba ključa od srca Fridrikova, a tako sam ih
otvarajući i zatvarajući blago okretao, da sam isključio iz njegovih tajni malo ne
sve ljude. Visoko dostojanstvo tako sam vjerno vršio, da sam stoga san i zdravlje
izgubio. Bludnica (zavist), što pohotne oči nikad ne odvraćaše sa konaka Cezarova,
svega (svijeta) smrt a dvorova porok, raspali protiv mene sve duhove a raspaljeni

81

raspališe Veličanstvo tako, da mi se izvrgnu vedra čast u sinju tugu. Moja duša,
obuzeta gnjevnom mrzovoljom misleći, da će smrću uteći preziru, učini me nepra-
vedna spram sebe pravednoga. Kunem vam se čudnovitim žiljem ovoga stabla, da
nikad nisam krenuo vjerom svomu gospodaru, koji bijaše tako dostojan štovanja.
A vrati li se koji od vas na svijet, nek uspostavi moj spomen, koji je jošte satrven
od udarca, što mu ga nenavist zada.«

79.—108. Pjesnik malo počeka, a onda mi: »Budući da onaj šuti« reče, »ne gubi
časa, no govori i pitaj ga, ako više hoćeš da saznaš«. Našto ja njemu: »Pitaj ga ti
još ono, što misliš, da će mene udovoljiti, jer ja ne bih mogao; tako mi samilost
obuze srce«. Zato on iznova poče: »Hoćeš li, da ti (taj) čovjek dragovoljno ispuni,
što tvoje riječi mole, o zasužnjeni duše, onda izvoli nam još kazati, kako se duša
veže s ovim kvrgama pa nam reci, ako možeš, da li se ikad ikoja riješi takovih
(drvenih) uda?« Tada trupina jako zaduhne a onda se taj vjetar pretvori u ovakov
glas: »Ukratko će vam se odgovoriti. Kad gnjevna duša izidje iz tijela, iz kojega se
sama istrgnula, Minos ju pošalje u sedmi ponor. Padne u šumu, ali joj nije odredjeno
mjesto: nu ondje, kamo jč& slučaj baci, klija, kao zrno pirovine. Izraste brst i divlje
stablo. Arpije hraneći se zatim njegovim lišćem uzroče mu boli a za boli prave (otva-
raju) okna. Kao druge (duše), doći ćemo i mi po naše ostanke, ali ne zato, da ih mai
jedna obuče, jer nije pravo, da čovjek ima ono, što je sebi oteo. Dovući ćemo ih amo
te će naša tjelesa tužnom šumom biti povješana, svako na trnovu stablu svoje sjene
(duše) koja ga nije trpjela.

109.—129. Jošte smo pozorno slušali panj misleći da nam što drugo hoće da
kaže, kadno nas iznenadi buka; kao što se iznenadi onaj (lovac), koji sluša na svome
stajalištu, gdje dolazi vepar i hajka te čuje štropot zvijeri i (lomot) granja. I eto
s lijeva dvojica goli te izgrebeni, gdje bjegaju tako brzo, da lome svaku zapreku u
šumi. Onaj će prvi: »Priteci, priteci sad, o smrti«, a drugi, komu se činilo, da mnogo
zaostaje, vikaše: »Lano, nisu te tako brzo nosile noge u obdulji kod Toppa«. A jer
mu je valjda uzmanjkalo sape, splete u jedno sebe i jedan grm. Iza njih se šuma
napunila crnih kuja, što su žudno hrlile kao hrtovi spušteni s lanca. U onoga, koji
se zgurio (u trnov grm) zagrizoše zubima i rastrgaše ga u komade, zatim raznesoše
ona bolna uda: |

130.—151. Tad me vodja moj uze za ruku i odvede me do (rastrganoga) grma,
koji je uzalud cvilio kroz krvave ozlede. »O Jakobe od Svetog Andrije«, reče, »koja
ti bijaše hasna, da si od mene sebi štit načinio? Što sam ja kriv tvome razuzdanom
Životu?« Kad se Učitelj nad njim zaustavi, reče: »Tko si bio, što bolne riječi izdah-
njivaš krvlju iz tolikih rana?« A on nama: »O duše, koje ste došle da vidite sramotno
zlostavljanje, što s mene lišće moje tako očupa, saberite ga podno žalosna grma.
Bio sam iz grada, što prvoga zaštitnika (Marsa) zamijeni Krstiteljem, poradi česa
će ga onaj do vijeka rastuživati svojim umijećem (ratom). A da nije ostalo nad
prolazom (Ponte Vecchio) preko Arna još neki trag od njegova kipa: bez uspjeha
bi radili bili oni gradjani, koji su je (Firenzu) na pepelu, što ga je Atila ostavio,
nanovo sagradili. Ja sam načinio sebi vješala od svoje kuće.«

82

Uvod u četrnaesto pjevanje.

Sadržaj. Pjesnici ulaze u pojas treći stepena sedmoga. To je pjeskovit kraj, gdje padaju ognjene pahu-
ljice. Tu su kažnjeni nasilnici protiv Boga, protiv prirode i protiv ljudskoga umijeća. Medju prvima je
Kapanej. Idući.putem izmedju šume samoubojica i goruće pješčare, dodju Virgil i Danie do krvave rijeke.

Alegorija. Vatrenu kišu spominju i u Svetom Pismu kaznom grijeha protiv Boga i prirode.
Vatrena kiša uništila je gradove Sodomu i Gomoru. Vatra uništuje sve, dakle je dostojna kazna on'ma,
koji huleći Boga uništuju poštivanje najvišega pa tim i svakoga drugog autoriteta. Njihove riječi
padaju kao ognjene pahulj:ce, dok ne upale i samo pješčano tlo, to jest najšire mnoštvo. Tim uništuju
socijalni red, koji je osnovan na Bogu i prirodi. — Kapanej je uosobljena surova materijalna snaga. —
Grješnici trče, sjede ili leže u vatrenoj kiši, prema težini njihova grijeha. Kapanej leži, a njegovo
divljaštvo najteža mu je kazna, jer mu uvijek nanovo predočuje njegovu nemoć. Sodomite, grješnici
protiv prirode, un:štuju obnavljanje ljudskoga roda; Hiromi uništuju gradjanski Život svojih žrtava:
zato sve te jadnike =a. vaira.

Virgil kaže, da ia rijeke izviru iz. m nekakova starca. Ta alegorija se raznoliko tumači.
Jedni misle, da je to alegorija monarkije; drugi — a tih je većina — da su razna doba razvoja
čovječanstva. Ljudski rod odvratio se od poganstva (od Damietta), pa vjeruje u božansko očitovanje
(gleda u Rim). Iz kipa teku suze proplakane radi ljudskih grijeha, od kojih nastaju paklene rijeke. Glava
je starčeva od zlata, to će reći, da je prvo doba čovječanstva bilo doba sreće i čstoće: zato iz glave ne
teku suze. Ostala uda su što niže to lošije kovi. Noge su jedna od željeza, druga od pečene zemlje. To je
političko stanje ljudstva u Danteovo doba.: Ono stoji na zemljenoj nozi jače nego na željeznoj. Propast
je dakle blizu.

Ovaj alegorijski :starać je po uzoru sna proroka | Danila k. 81).
| . Razjašnjenja. Dante se služi dvjema poredbama, da predoči strahote toga
snjesta. Jednui drugu uzeo je iz starih pisaca. Lukan (Pharsalia knj. IX. st. 587. —90.)
pripovijeda, kako je Katonova vojska morala hodati u libijskoj pustinji po gorućem
pijesku, a u patvorenu listu tobože Aleksander Veliki Aristotelu piše, da je na
njegovu vojsku u Indiji padala vatra nalik sniježnim“ pahuljicama. Dante krivo
shvaća riječi: quas ipse militibus calcare pračcepit, pa uzima, da su vojnici nogama
gazili goruće pahuljice, e se ne bi pijesak upalio. Dante poljepšava vijest poredbom,
da su pahuljice padale tiho, kao snijeg u planini, kad nema vjetra.

Kapanej, jedan je od sedam kraljeva, koji su se borili protiv Teba. Stacije u
»Tebaidi« priča, da je uspevši se na zidine Teb4, prizivao Sudbinu, jaču od svih
bogova. On se pače rugao Zevsu i drugim bogovima. To ruglo u Paklu izbija iz
Kapanejevih riječi, kojima podsjeća posprdno, kako je Zevs u bitci s Gigantima
bojazljivo prizivao »dobroga« Vulkana riječima: »pomozi, pomozi!«

Dante kršćanskoga Boga nazivlje Zevsom, a staro ime Etna nadomješta novim
imenom »Mongibello«.

Farinata i heretići vrijedjaju Boga svojim krivim naucima, ali su njihovi grijesi
manji od onih, kojima se Bog javno vrijedja time, da ga ne samo niječu, nego da
ga pače i hule. Kapanej zastupa ove teže, nasilne grješnike. Hulitelje Boga su u
Srednjem Vijeku strogo kažnjavali. Kapanej govori i viče na Boga, kao nekoć na
zidinama. Teba.

83

Tri pojasa sedmoga kruga jesu: rijeka od vrijuće krvi, šuma od trnja i goruća

kiša na usijanu pijesku. ka, | |

- Vrijuća krv se prolijeva kroz šumu samoubojica i kroz goruću pješčaru, no
tuda teče medju dva kamena nasipa te preko ruba pješčare pada.u ponor osmoga
kruga. Pjesnici koračaju po jednom od tih nasipa, jer ih tu ne dosiže vatrena kiša,
koju gasi isparivanje iz rijeke. | a

Dante uporedjuje ovu rijeku i nasipe, medju kojima teče, s vrijućim izvorom
(Bulicame) u Viterbu. Tu naime izvire vruća voda na pustome brežuljku, gdje tvori
baru od neka tri metra promjera. Odatle teku potočići na sve strane a ti su potočići
zarubljeni metar širokim nasipima, koji su se sami načinili od naslage kreča, što je
u vodi. Ove bijele obale potočića visoke su, a kadikad se potoci sasvim zatvore, pa
im se mora novo korito iskopati. Nije teško prokopati naslage, pa zato te potočiće
prave prema potrebi. Danas ih ima pet.

I u Srednjem Vijeku bilo je u kupalištima bludnica. U Viterbu su navraćale
toplu vodu vrijućega vrela u svoje kuće, koje su često služile i za kupanje. Kako
su raskošne bile takove kuće vidi se iz Boccaccieve pripovijesti u Decameronu
(VIII 10.).

Pjevanje četrnaesto.

(1.—42. Vatrena kiša. 43.—72. Kapanej. 73.—93, Flegeton. 94.—1%0. Starac na Kreti.
121.—142. Paklene rijeke.)

1.—42. Pošto mi ljubav k rodjenoj grudi stegnu srce, sabrah razasuto lišće i
vratih ga onomu (hreku), koji bijaše već promukao (od jadikovanja).

Onda dodjosmo do medje, gdje se dijeli drugi pojas od trećega i gdje se vidi
strahovito umijeće pravde. | :
| Da protumačim dobro nove (izvanredne) stvari, kažem, da smo prispjeli na
ravnicu, koja ne trpi biljke na svojoj površini. Bolnom je šumom odasvud ovjenčana,
kao što (dalje) ovu (opasuje) žalosni jarak (vrijuće krvi). Tu zaustavismo korake
tik do stubA. Tlo ravnice bijaše od pijeska suha i zbijena, ne inako od onoga tla
(Libijske pustare), koje su nekad gazile noge Karonove. Oh, osveto Božja, kako te
se mora svatko bojati, tkogod bude čitao, što su moje oči ugledale! Vidio sam mnoge
čete golih duša, koje su sve veoma jadno plakale, a činilo se, da za svaku (četu)
vrijedi drugi zakon (kazne). Neke ležahu nauznak, druge sjedjahu sasvim šćućurene,
treće idjahu neprestance. Najviše je bilo onih, koje su hodale uokrug, a manje onih,
koje su na muci ležale, ali ovima jezik bijaše razvezan za jadikovanje. Na cijelu su
pržinu padale polagano široke ognjene pahulje, kao bez vjetra snijeg u Alpama.

Kakove je plamenove neugašene sve do zemlje vidio padati Aleksander nad
svojom vojskom u onim vrućim krajevima Indije — radi čega je odredio, da mu
vojska stopama udara o tle, jer se plamen dao laglje ugasiti dok je bio sam (dok
još nije upalio tla) — tako se (ovdje) spuštao vječni žar (na tle), a od njega se

84

DEE

LTA FI 4 Praia
PLA No

ti
\4 AR
o

OTMJENI FIRENTINCI GOVORE S DANTEOM

PJEVANJE XVI.

upalio pijesak kao guba pod kresalom, da podvostruči muku. Bez ikad ikakva odmora
bijaše igra bijednih ruku stresavajući sa sebe sad ovdje, sad ondje novi oganj.
43.—72. Ja počeh: »Učitelju, ti, koji si svladao sve protivštine, osim krute
demone, koji su pred nas izašli, kad smo htjeli ući na kapiju (grada Disa), tko je
onaj veliki, što — čini se — ne mari za vatru: (izvrnut) leži te (gleda postrance) pun
prezira, kao da ga ognjena kiša ne umekšava?« A onaj isti opazivši, da sam o njemu
pitao svoga Vodju, viknu: »Kakov sam bio živ, takov sam mrtav. Sve da Jupiter
izmori svoga kovača, od kojega: srdit uzme britku strijelu, kojom je pogodio po-
sljednjega dana (moga života).i sve da izmori i druge (svoje kovače) redom u crnoj
kovačnici Mongibella (u Etni) vičući: »Dobri Vulkane, pomozi, pomozi!« — kao što
učini u Flegrijskoj bitci — i sve.da na me saspe strijele svom snagom svojom, ipak
se ne bi domogao radosne osvete«. Na to moj Vodja odgovori tako gromko, kako
ga nikad prije čuo nisam: »O Kapaneje, time, što ti ne utrnu oholost, uvećana ti je
kazna. Nema muke do jarosti tvoje, koja bi bila primjerena bol tvojemu bjesnilu«.
Zatim se okrene k meni, blažim licem govoreći: »To je bio jedan od sedam kraljeva,
koji su opsjedali (grad) Tebe; on je prezirao Boga a čini se, da ga još prezire i malo
cijeni; no kao što mu rekoh, njegov prezir zasluženi je nakit njegovim prsima.

13.—93. »Sad podji za mnom, ali pazi, da ne stupiš na sprženi pijesak, nego
se drži uvijek luga«. Šutke dodjosmo onamo, gdje iz dubrave brizga malena rječica
— s koje rumenila jošte se zgražam. Kao što iz vrulje (kod Viterba) izvire potočić,
što ga po tom grješnice medju sobom dijele; tako je ona tekla niz pijesak. Njezino
dno, obronci joj i obje obale bijahu od kamena po čemu sam razabrao, da ovuda
vodi put. »Od svega onoga, što ti pokazah, otkako smo ušli na kapiju, kroz koju
svatko smije ući, tvoje oči ne opaziše tako znamenite stvari kao što je potok ovaj,
Koji nad sobom usmrćuje (gasi) svaki plamičak«. To su bile riječi moga Vodje, zato
ga zamolih, neka mi udijeli hranu, za kojom mi bijaše udijelio (obilnu) želju.

94.—120. »Sred mora leži opustjela zemlja«, reče on tada, »koja se zove Kreta,
pod čijim je kraljem (Saturnom) nekad svijet bio nevin. Tamo je gora, koja je negda
bila kićena vodama i zelenilom, koja se zvala Ida; sad je napuštena kao (stara) stvar.

Rea ju negda izabra za sigurnu kolijevku svome sinčiću, a da ga bolje sakrije
odredila je, da se diže vika, kad je plakao. Unutra u brijegu stoji uspravno velik
starac, kome su ledja okrenuta prema Damiettu, a u Rim gleda kao u svoje ogledalo.
. Glava mu je načinjena od fina zlata, a od čista srebra ruke i prsa, dalje pak je od
bakra sve donde, gdje se gnjatovi dijele. Ondale dolje sve je od birana željeza, samo
što mu je desna noga od pečene gline, a na nju se jače upire nego na drugu. Svaki
dio, osim onoga od zlata, raspuknut je, a iz pukotine kaplju suze, koje skupljene
ruju onu pećinu (na kojoj stoji starac).

Tok im pada na ovu dolinu; tvore Akeron, Stiks i Flegeton; onda se spuštaju
dolje ovim tijesnim žlijebom sve donle (u središte zemlje), sdje se dublje ne silazi.
Tvore (tamo) Kocit; a kakova je to mlaka, to ćeš vidjeti; zato ti ovdje (o tom) ne
gOVOrTIM«.

85

| A ja njemu: »Ako taj potočić izvire tako (kako ti kažeš) iz našega svijeta,
zašto se nam ukazuje tek na ovom rubu?« A on meni: »Ti znaš, da je (ovo) mjesto
okruglo, pa sve ako si daleko došao, silazeći u ponor, vazda samo nalijevo, još nisi
obašao bio krug; stoga se ne smiješ od čuda zapanjiti, ako nam se što novo prikaže«.

A ja opet: »Učitelju, gdje je Flegeton i Lete? jer o jednoj (rijeci) šutiš, a o
drugoj kažeš, da je tvori ovaj dažd (suza)?« — »U svim tvojim pitanjima zaista mi
se ne svidjaš«, odvrati on, »no vrijenje crvene vode moglo ti je odgovoriti na jedno
od dva (pitanja), koja si stavio, (»vrijem« znači grčki: flego). Letu ćeš vidjeti, no
izvan ove jame, ondje, kuda se duše idu prati, kad su se riješile okajana grijeha«.
Zatim reče: »Sada je vrijeme, da se udaljimo od šume; drži se ravno iza mene. Put
vodi obalama, koje nisu užarene, a nad njim trne svaki plamen«.

86

Uvod u petnaesto pjevanje.

Sadržaj. Idući po rubu pješčane ravnice, sretnu pjesnici hrpu grješnika protiv naravi... Medju njima
je učenjak Brunetto Latini. Govori Danteu, te ga moli, neka malo ide kraj njega. Razgovaraju o Firenzi.
Brunetto mu prorekne zlu kob. Zatim otrči, da stigne svoju hrpu.

Alegorija. Dante jedva može da prepozna Brunetta. To znači, da grijeh protiv naravi sasvim
izobliči čovječju dušu. Dante je štovao svog učitelja, ali ne smije k njemu sići, jer bi i njega vatra
spržila. Kad se naime čovjek ponizi do iste moralne niskosti, snadje ga ista kazna. Brunetto zuri kao
da je mrak, a pješčana poljana od vatrene kiše mora da je rasvijetljena. To će reći: grjevnie te vrsti
mora da je duševno malne slijep.

Razjašnjenja. Dante uporedjuje obale Flegetona s nasipima na flandrijskoj
obali izmedju Guizzante (Vissant blizu Calaisa) i Briigge-a te s nasipima duž Brente
kod Padove.

Ako i uzmemo, da ti nasipi u ono doba nisu još visoki bili, ipak se ta poredba
ne slaže pravo s poredbom u 14. pjevanju, gdje Dante nasipe duž Flegetona upo-
redjuje s mnogo manjim obalama potočića iz vrijućega vrela kod Viterba.

Flandrijski nasipi štite zemlju od morske poplave, jer je obala preniska, dok
ovi drugi štite padovanska polja od poplave druždevice, koja nabuja kad se snijeg
rastopi u planini »Chriarentane«. O znamenovanju te riječi mnogo se raspravljalo.
Bit će brijeg Canzana ili Carenzana u Trentinu izmedju Valvignole i Valfronte.

Dolazi hrpa duša, koja zuri naporno, da vidi tko tu po nasipu ide. Jedna od
njih prepozna Dantea te ga uhvati za rub njegova dugog odijela.

To jeBrunetto Latini (1220.—1294.), kroz jedno četrdeset godina gradski
bilježnik a kraj toga filozof i učitelj govorništva. Brunetto je sudjelovao u javnom
životu Firenze. Bio je poslanikom i prognanikom, ali dok je bio političar, nije ubrao
lovorike, jer su ga drugi natkrilili. Glavnu je zaslugu stekao na literarnom polju;
a slavu uzgojitelja zastire mu za uvijeke grijeh, radi kojega sa sodomitima pati. Od
svojih djela on sam Danteu preporuča osobito svoj »Tesoro«, neku vrst enciklopedije.
Najzanimljivije poglavlje toga djela sadržaje političke upute a tu ima i etičkih načela.

Izgleda, kao da je Dante sam baš u znanosti morala bio njegovim učenikom.
To jači je kontrast, što svog uglednog učitelja, kojega još u paklu poštiva i ljubi,
javno žigoše kao sodomitu. Valjda je taj njegov grijeh bio svemu svijetu poznat
a moguće je, da pjesnik hoće šibati radi toga grijeha sve učenjake svojega doba.
Neki pače misle, da se tu radi o nekoj tajni iz Danteova života.

I Brunetto mu, isto kao i Ciacco i Farinata, proriče kobnu budućnost. Osudjuje
oštro Firentince. Danteovu plemenitost tumači njegovim od starine rimskim podri-
jetlom. Brunetto zove Firentince beštijama i govori o njihovu divljaštvu. Naglašuje,
da će se jedna i druga stranka dići protiv Dantea, ali ne će dosegnuti plemenitu
biljku svojim gubicama. Neka se žderu jedna drugu; ta je slama dostojna hrana
za nje.

Prema proročanstvu Brunettovu Dante će morati da bježi iz Firenze. U pro-

87

gonstvu će se namjeriti na loše drugove, koji će, ne pazeći na njegove savjete, kušati
ući opet u Firenzu. Suzbijeni ostat će krvavih glava i osramoćeni.

- Virgil pohvali Dantea, kad na to proročanstvo odgovori, da mu je do okretanja
kola sreće baš onoliko stalo, koliko za to, što seljak lopatom zemlje okrene, samo
kad mu je savjest čista. | | : |
| Dante želi doznati nekoja imena iz čete, iz koje je Brunetto izašao. Ovaj mu
kaže, da su svi bili klerici i literati. Zatim imenuje glasovitoga gramatičara Priscina
iz Cezareje, koji je živio u VI. stoljeću. Možda ga Dante zamjenjuje s heretičnim

biskupom Priscilijanom iz IV. stoljeća. O njegovim se sljedbenicima govorilo, da
subili grješnici te vrsti. Spominje i Accursija, velikoga bolonješkoga juristu (# 1294.).
Njegov i njegova sina grob još je sačuvan na trgu iza apside crkve Sv. Franje u
Bologni. |
, Konačno imenuje Andreja de Mozzi, nevaljaloga, raskalašenoga biskupa. Dante
hotice ironično svečano govori o njegovu premještenju s obale Arna (iz Firenze)
na obalu rijeke Bacchigliona (u Vicenzu). Papu Bonifacija VIIL, kojega inače kudi
radi velike oholosti, spominje tu ironično pod običajnim službenim imenom »sluge
sluga Božjih«. I način smrti perverznoga biskupa posprdno bilježi riječima, da je
u Vicenzi ostavio »zlo protegnuta t. j. prenadražena uda«.
U posljednjoj tercini spominje Dante pučku svečanost u Veroni, gdje su se
utrkivali prve korizmene nedjelje goli muževi. Prvi na meti dobio je komad zelena
sukna, a onaj, koji je došao posljednji, dobio je pijetla, kojega je uz opću sprdnju
morao nositi u grad. | | "a.

Pjevanje petnaesto.

(1—21. Dolazi hrpa grješnika. 22.—54. Brunetto Latini. 99.—99. Dante i političke stranke.
100.—124. Književnici sodomite.)

. 1—21. Sad nas nosi jedna od tvrdih obala a para rijeke zasjenjiva sa visine
tako, da od vatre štiti rijeku i nasipe. Kao što Flamanci izmedju Genta i Bruggea
strepeći pred bijesnim morskim talasima, koji hoće da ih zaliju, grade nasipe, da
potisnu more u bijeg; i kao što Padovanci duž Brente (grade nasipe), da obrane
svoja ljetovališta i svoje kastele, prije no Chiarentana osjeti vrućinu (te se snijeg
počne topiti), po tom uzoru bijahu ovi (nasipi) načinjeni, šve ako ih i nije ni tako
visoke ni tako jake napravio graditelj, tko mu drago bio. Bili smo već tako daleko
od šume, da ne bih više vidio bio, gdje je, sve da sam se i ogledao za njom, kadno
sastadosmo četu duša, što je dolazila duž nasipa a svaka nas je gledala, kako se
običavaju ljudi gledati pod večer, kad je mlad mjesec; i tako su zurili u naš kao
star krojač u iglene uši. | |

22.—54. Tako ogledana od takove obitelji prepozna me jedan, koji me uhvati
za rub skuta i viknu: »Gle čuda? A ja, dok on ruku prema meni pruži, uprem oči
u njegovo spečeno lice, tako da sažgane crte obraza nisu mogle priječiti, da ga moj:

88

ia

ife

il

Pos: 2)

yi

x

bI

) x

“>= # Au man o. nage po

A
oke

mana

s.
.

M

—-
—--.

o

— —.oašee

BRUNETTO LATINI

PJEVANJE XV.

-——----

.-

duh ne prepozna. Priklonivši ruku k licu njegovu odgovorih: »Zar vi tu, gosparu
Brunetto?« A onaj: »O moj sinko, ne budi ti žao, ako se Brunetto Latini malo s tobom
natrag vrati te pusti povorku da ide.« Rekoh mu: »Molim vas zato kolikogod mogu,
pa ako hoćete, da s vama sjednem, učinit ću to, svidi li se onomu, jer s njim idem.
»Oj, sinko«, odgovori, »koji od ove čete stane samo na čas, mora zatim ležati sto
godina a da se ne obrani, kad ga vatra ožeže. Zato idi dalje; ja ću uz tvoje skute,
a zatim ću stići moju družbu, koja ide oplakujući svoj vječni gubitak.« Nisam se
usudio sići s puta, da idem uporedo s njime, ali sam glavu sagnuo k njemu, kao
čovjek smjerno stupajući. On poče: »Koja sreća ili koja sudbina vodi te amo dolje
prije poslednjega ti dana? A tko je taj, što ti put kazuje?« — »Tamo gore u vedru
životu«, odgovorih mu, »zabasah u nekoj dolini prije napona dobe moje; tek jučer
u jutro okrenuh joj pleća; ovaj mi se ukaza, kad se tamo (u dolinu) vraćah, te me
ovim putem vodi kući (k spasu).«

55.—99. A on meni: »Ako slijediš svoju zvijezdu, ne fali ti slavna luka — jesam
li dobro motrio (zvijezde) u lijepome životu. A da nisam tako rano umro, bio bih
te poticao na djelo videći, da ti je nebo tako milostivo. No onaj nezahvalni, zlobni
puk, što je u davnini sišao sa Fiesola, pa ima još (na sebi) od gore i pećine (još je
surov kao gora i neotesan kao pećina), mrzit će te poradi tvojih dobrih
djela. A ima pravo; jer ne dolikuje slatkoj smokvi, da rodi medju trpkim trnulama.
Ov “tarine slove u svijetu, da su slijepci; lakoma čeljad, jalna i ohola: gledaj da se
očistiš od tih nijhovih (zlih) običaja. Tvoja ti sreća čuva toliku čast, da će jedna
i druga stranka gladovati za tobom, ali im kljun ne će doseći biljke. Neka fiesolanske
beštije same sebe zgaze kao slamu, ali neka ne diraju u biljku — ako još koja nikne
na njihovu smetištu — u kojoj oživi sveto sjeme onih Rimljana, koji tamo ostadoše,
kad bi sagradjeno gnijezdo tolike pakosti.« »Kad bi se ispunila bila svaka moja želja«,
odgovorih mu, »ne biste bili jošte lišeni ljudske naravi. Jer mi je u pameti urezana,
a i sad me tužno dira mila i dobra vaša očinska slika, kad me je neprestance ondje
na svijetu podučavala, kako se čovjek ovjekovječuje. Koliko ja to cijenim neka se,
dok sam živ, u mome govoru izražava. Što pripovijedate o tečaju moga života, pišem
i čuvam, da mi to rastumači uz druge izreke gospa, koja se u to razumije, ako se do
nje uspnem. Toliko hoću da vam je znano, da sam spreman na svaku sudbinu, bila
kakova joj drago, samo kad me savjest ne kara. Nije nova mojim ušima takova
kapara (navještenje), ele, sreća neka kreće točak svoj kako j& volja a seljak svoju
kuku.« Moj se učitelj okrene natrag nadesno te me pogleda, onda reče: »Dobro
sluša, tko pamti.«

ae ..«4

89

vidjeti onoga, kojega je Sluga Sluga premjestio s Arna na Bacchiglione, gdje ostavi
sramotno ponadražena uda. Rekao bih više; ali te ne smijem dalje pratiti niti govoriti,
jer vidim gdje se diže nov dim na pješčanu polju. Dolaze ljudi, s kojima ne smijem
biti. Preporučam ti moj »Tesoro«, u kome jošte živim. A više ne zahtijevam.« Onda
se okrene i pričini, da je jedan od onih, koji se u Veroni poljem utrkuju za zeleno
sukno; a izgledalo je, da je od onih, koji pobjedjuju, a ne koji gube.

90

Uvod u šesnacsto pjevanje.

za.

Sadržaj. Pjesnici idu prema mjestu, gdje Flegeton pada u ponor donjega pakla. Iz daljine se čuje

štropot vodopada. Iz druge jedne hrpe prokletih, koji prolaze, odijele se tri duše i pristupe pjesnicime

okrećući se u kolu i ogledavajući se na nje. Ne smiju stati, a hoće da se s Danteom razgovaraju, zato

moraju tako plesati. U prvoj hrpi nenaravnih grješnika bili su sami učenjaci i glasoviti spisatelji, a evo

u drugoj su vojnički i politički vodje i uglednici iz Toskane. Razgovaraju o javnim prilikama u Firenzi.

Kad vjesnici izadju do na rub ponora, u kojem je duboki pakao težih grješnika, Virgil pozove znakom
neman, koja će ih odnijeti u dubljinu.

Alegorija. U prvom većem dijelu ovoga pjevanja izbija poglavito historijsko razmatranje,
dok je konac posve alegoričan.

Dante priča, da je i on mjesto pojasa nosio uže, kako to čine trećorednici sv. Franje, nadajući se,
da će time svladat panteru putenosti ali se je prevario. Virgil zahtijeva, neka mu to uže dade, smota
ga i baci u ponor.

Dante tu udara na one Franjevce, koji su se odalečili od nauke svoga serafijskog oca. Kaže, da
zavaravaju svijet, kad nose uže poniznosti, a ipak se bogate. Neman prijevare ispliva iz ponora, kad
Virgil u nj baci to uže.

Razjašnjenja. Prvi je od trojice, koji hoće da govore s Danteom, Guido Guerra
iz obitelji Conti Guidi. Narod ih je zvao ukratko »i Conti«.

Stara i ugledna ta obitelj mnogo je utjecala na povjesne dogadjaje onoga doba.
U Casentinu veliki kasteli i razvaline sjećaju još danas na ugledne te plemiće. Ova
su mjesta prepletena uspomenama i na samoga Dantea, koji je našao kod njih i
gostoljublja i utočišta. Obitelj Conti njemačkoga je podrijetla, ali se stopila s ugled-
nom firentinskom obitelji de' Ravignani, kad se djed Guide Guerre oženio »čestitom
Valdradom«, kćeri »uzvišenoga« Bellinciona de' Ravignani.

Guido Guerra, s kojim Dante govori, bio je vatren Guelf, dok su drugi njegovi
rodjaci djelomice uz Ghibelline pristajali. |

Savjetovao je Firentincima, neka ne idu protiv Siene. Ispostavilo se, da ih je
dobro svjetovao, jer da su ga slušali, ne bi došlo bilo do bitke kod Arbije i pro-
gonstva Guelfa iz Firenze. Guido Guerra ostao je vodja svoje stranke i u progonstvu.
On je sakupio i organizovao Guelfe u Romagni tako dobro i snažno, da je sa svojom
sjajnom četom pomogao do pobjede Karlu Anžuvincu u bitci kod Beneventa. Kad
je Manfred ugledao sjajno opremljene konjanike Guida Guerre uskliknuo je: »A
gdje su moji Ghibellini, za koje sam toliko žrtvovao!«

Javna savjest mijenja se i razvija prema kulturnim prilikama. U Italiji Danteova
doba ovakove grješnike osudjuje svjetski i crkveni zakon, ali socijalno još nisu
nemogući. Oni su bili ljubljeni i štovani, s njihovim se grijesima šale noveliste, a te
pripovijesti slušale su i pripovijedale i otmjene gospodjice. Dante bi skočio, da nije
bilo vatrene kiše, medju nje, da ih ogrli, te pretpostavlja, da bi to Virgil, prosvijet-
ljeni ljudski um, odobrio. On im oduševljeno govori, koliko ih ljubi i štuje, te im
kaže, da on ostavlja čemer grijeha i da ide po slasne jabuke kreposti. Jedan od tih
prokletih sodomita pita Dantea, ima li još junaštva i uljudbe u Firenzi. Dante spo-
minje pokvarenost Firenze otkako se tamo naselila nova čeljad sa ladanja. Po

91

njegovim pojmovima nije dakle bilo pokvarenosti, dok su učenjaci, biskup, vojsko-
vodje, političari i drugi uglednici javno protiv naravi griješili.

Dante. prema tome u teoriji sudi posve ispravno slijedeći učitelja »onih koji
znadu«, Aristotela, kad te veleštovane sodomite meće u krug bestijalnih grijeha,
ali osobno sa svojim simpatijama stoji uz njih valjda zato jer su mu bili politički
prijatelji. |

Drugi grješnik u tom kolu je Tegghiaio Aldobrandini degli Adimari, ugledan
Firentinac, Guelf. I on je savjetovao, isto kao i Guerra, neka firentinski Guelfi ne
idu protiv Siene. | |

Jacomo Rusticucci bijaše vidjen Firentinac, ali niska roda. Bio je — kraj svih
ogavnih dogadjaja u njegovoj obitelji — vrlo uplivan i popularan. Stari ga komen-
tatori hvale radi njegove mudrosti, darežljivosti, bogatstva i prijatnoga ponašanja.
Uplivnu političaru, povjeriše mu zadaću, da ugovara savez Firenze s toskanskim
gradovima. Pripovijeda se o njemu, da je imao jako zločestu ženu, koja ga je nagnala
u grijeh, radi kojega je proklet. |
| Patnicima u trećem pojasu sedmoga kruga donio je pred malo vremena glase
iz Firenze Vilim Borsiere, koji je radi istoga grijeha odsudjen. Boccaccio (I. 8.)
pripovijeda o njem dosjetku, a pri tom ga silno hvali DA ga svojim savremenicima
suprotstavlja uzorom plemića, premda vrlo dobro znade, koje mjesto mu je Dante
dosudio. |

Čini se, da su Danteu i njegovu komentatoru Boccacciu političke prilike bile na
umu kad su se tužili na sadašnja vremena pa hvalili prošasta. Dante je potomak
staroga plemićkoga roda, pa kao učenjak i pjesnik, drži sebe daleko boljim od drugih
sugradjana. On se po više puta tuži na nove doseljenike. Ne gleda rado demokrati-
zovanje Firenze, prem i pod novim ustavom sudjeluje u javnim poslovima, pa više
puta pristaje uz pučane. Giano della Bella, demagoški plemić, ali plemenit značaj,
uveo je »Ordinamenti della Giustizia«, kojim su plemići isključeni sasvim iz priorata,
dapače se protiv njih postupa strogo i preoštro, jer za optužbu nije trebalo dokaza,
dovoljno je bilo, ako se općenito govorilo, da su krivi. Dante prema tomu ne bi smio:
bio u Firenzi tako iskreno govoriti kao što je u paklu govorio. Prokleti Firentinci
mu zato ironično čestitaju na tom, da smije tek u paklu slobodno svoje mnijenje
izreći.
| Pjesnici na rubu ponora čuju i vide vodopad, koji Dante prispodablja s padom
rijeke Aquachete. . .

Od svih rijeka, što izviru istočno od Monte Vesa u Kotijskim Alpama iz
Apenina, prva je Aquacheta, koja ravno u more teče. Ona je u Danteovo doba kod
Forlia svoje ime izgubila, pa se zvala samo »Rijeka«. U 14. stoljeću dobila je tu ime
Montone. Sjedinjena s drugim rijekama izlijeva se kod Ravenne u more.

Ta rijeka pada kod manastira San Benedetto u dolinu, te onda u dubljem koritu
teče prema Dovadoli, kastelu Danteova prijatelja, grofa dei Conti, i dalje prema
Forliu. Tu u dolini ta rijeka istom zaslužuje ime Aquacheta, mirna voda. Pećina kođ

92

manastira San Benedetto naslaga je od velikih ploča, tako da voda preko njih pada
kao preko vrlo strmih stepenica. Ova se kaskada zove danas »Caduta di Dante«.

Ljeti sada prilično malo vode pada niz tu pećinu. U Danteovo doba, gdje je
u planini bilo još više šuma, valjda je onako jako brujila, kako on to na početku
šesnaestoga pjevanja opisuje.

Grofovi Conti, imenice Guido Salvatico, Danteov prijatelj, htjeli su utemeljiti
koloniju duž Aquachete, ali su poslije od toga odustali. Dante je možda htio sina
svojega pokojnoga prijatelja sjetiti na očevu zamisao, kad kaže, da bi tu moglo
stanovati tisuću ljudi.

Pjevanje šesnaesto.

(1-—27. Druga hrpa sodomita. 28.—45. Tri ugledna Firentinca. 46.—90. Pokvarenost u Firenzi.
91.—136. Danteovo uže, znak Gerionu.)

1.—27. Dospio sam već do mjesta, gdje se čula buka vode, koja padaše u dublji
krug, slično brujanju pčela u košnici, kadno se tri sjene zajedno trčeći odijeliše od
jedne hrpe, što je prolazila pod kišom gorke muke. Pridjoše k nama, i svaka vikaše:
»Stani, ti, koji si, sudeći po odijelu, netko iz našega opakoga grada.« Ajme meni,
kolike li vidjeh stare i nove rane užežene od plamena u njihova uda! Još me boli,
kad se toga samo sjetim. Na njihovu viku moj Mudrac prisluhne, okrene lice k meni:
»Sada čekaj!« reče: »s ovima treba da smo uljudni. A da nije vatre, koju narav ovoga
mjesta sipa, rekao bih, da bi tebi bolje pristajalo nego njima da se požuriš.« Oni
opet prihvatiše, čim smo stali, staru pjesmu (jadikovku), a kad k nama prispješe,
u kolo se sva trojica uhvatiše. Kao što borioci goli i uljem namazani običavaju činiti,
kad traže, kako će se najzgodnije postaviti ili zgrabiti protivnika prije nego jedan
na drugog udari te ga gurne, tako vrteći se svaki okretaše licem k meni, te vrat
neprestance bijaše na protivnu putu nogama.

28.—45. »Sve ako radi bijede ovoga pješčanoga mjesta i radi našeg obličja
čadjava i spržena prezireš nas i naše molbe«, poče jedan, »neka sklone dušu tvoju
naša slava (što j& prije uživasmo), te nam reci tko si ti, koji živim nogama tako
sigurno paklom obilaziš? Ovaj, čijim tragom vidiš da gazim, bio je nekoč velikan,
veći nego li misliš, prem (sad) hoda gol i oguljen. Bio je unuk dobre Valdrade, Guido
Guerra bijaše mu ime, a za života svoga učini mnogo mudrošću i mačem. Drugi, što
iza mene pijesak drobi, Tegghiajo Aldobrandi je, čiji bi glas gore u svijetu trebao
biti mio. A ja, koji sam s njima na mukama, bijah Jacomo Rusticucci, i zaista, moja
mi kruta žena više naškodila, nego išta drugo.«

45.—90. Da sam bio štićen od plamena, bacio bih se bio dolje iedja nje, a
mislim, da bi to Učitelj trpio bio. Nu jer bi se opalio i opekao bio, svlada mi strah
dobru nakanu, koja u meni probudi žudnju da ih ogrlim. Zatim počnem: »Ne prezir
nego samilost utisnu mi (u dušu) vaše stanje tako, da će me kasno sasvim ostaviti,
tek što mi je moj Gospodar (Virgil) rekao riječi, prema kojima sam sudio, da dolazi

93

čeljad, kakva ste vi. Iz vašega sam zavičaja, i od vajkada sam vaša djela i slavna
vaša imena s ljubavlju spominjao i spominjati čuo. Ostavljam čemer pa idem po
slasne jabuke, što mi ih obeća istinski moj Vodja, ali treba prije da se spustim do
središta (pakla).« Nato odgovori onaj: »Tako ti duša još dugo vodila uda tvoja,
a poslije tebe zasjalo ti ime, reci de, je li još ima plemenštine i valjanosti u našemu
gradu onako, kako je bivalo ili je sasvim nestala iz njega? Jer Guglielmo Borsiere,
koji tek od nedavna s nama pati, te ondje ide sa svojim drugovima, jako nas muči
svojim riječima.« — »Novi narod i brzi dobitak rodiše u tebi, o Firenzo, oholost
i neobuzdanost, te stoga već plačeš.« Tako viknuh uzdignuta lica; a trojica, koja
razumješe da im je to odgovor, stadoše gledati jedan drugoga, kao što se gleda,
kad se čuje istina. Onda sva trojica uskliknuše: »Ako će te drugi puta tako malo
(kao sada) stajati da udovoljiš druge (tako iskrenim odgovorom), sretan si, što
govoriš, kako te volja! Zato, kad se izbaviš ovih tamnih mjesta pa se vratiš, da
ugledaš opet lijepe zvijezde, pa kad ti bude godilo kazati: »Ja sam tu (u paklu)
bio«, razgovaraj se s ljudima i o nama.« Onda razbiše kolo, pa kad stadoše bježati,
brze im noge bijahu krilima nalik. Ne hi čovjek mogao tako brzo »Amen« reći,
kako su (brzo) nestali; zato se Vodji svidjelo poći dalje. | |

91.—136. Podjoh za njim, a malo bijasmo išli, kad nam šum vode bijaše tako
blizu, da bi se naš govor jedva čuo bio. Kao što ona rijeka — što ponajprije sa
Montevesa prema istoku samostalno teče na lijevo Apeninu, a zove se Aquacheta,
tamo gore, prije no se spusti u (svoje) doljnje korito, zato kod Forlia gubi ovo ime
— buči, padajući više Alpinskoga San Benedetta u dol onamo, gdje bi trebalo da
bude boravište za tisuću ljudi; takav čusmo štropot krvave rijeke odjekivati sa
strme hridi, tolikom silom, da bi čovjek doskora oglušiti mogao. Bijah opasan užetom
i njime mišljah katkad sapeti panteru šarene dlake.

Iza kako sam to (uže) sasvim sa sebe skinuo. kako mi Vodja zapovijedi, dadoh
mu ga smotano u klupko. On se nato okrene prema desnoj strani, pa ga baci u onaj
duboki ponor, stojeći podalje od njegova ruba. Rekoh sam sebi: »Doista, nešto novo
treba da uslijedi na novi znak (užetom), što ga Učitelj svojim očima tako prati.«
Ah, kako čovjek mora biti oprezan spram onih, koji ne vide samo djela, nego svojim
umom ulaze i u misao! On mi reče: »Skoro će doći gore ono, što čekam, a ono, što
sad misao tvoja sanja, treba da se skoro otkrije vidu tvojemu.« Vazda mora čovjek
istini, koja nalikuje laži zatvoriti usne kolikogod može, jer će ga nekriva osramotiti:
no tu jć (takovu istinu) ne mogu prešutjeti, a kunem ti se, štioče, slovima ove ko-
medije — tako joj dugo još poslije (kod potomaka) ne uzmanjkalo blagonaklonosti
— da sam vidio, gdje onim teškim i tamnim zrakom uzlazi plivajući neman, s kojega
bi čudovišta i najhrabrije srce prezalo, isto kako se vraća onaj, koji pogdjekad uroni,
da odriješi sidro, što je zapelo o pećinu ili o što drugo sakrito na dnu mora, pa se
sagiba, dok noge priteže.

94

Uvod u sedamnaesto pjevanje.

Sadržaj. Neman, što je iz dubine izašla, Gerion je, čuvar dubokoga pakla. Virgil se pogadja s njim e

bi pjesnika ponio na ledjima na dno ponora; medjutim ide Dante da vidi, kako je lihvarima, grješnicima

protiv ljudskoga rada i umijeća, koji sjede na rubu ponora. Poznaje nekoje po grbu, što im visi oko

vrata na prsima. Razgovara se s njima; onda se vrati k Virgilu, koji se već uspeo bio na ledja nemani.

Kad je i Dante, svladavši svoj strah, sjeo kraj Virgila, krenu Gerion plivajući zrakom polagano u velikim
krugovima.

Alegorija. Gerion je slika prijevare. Ima lice poštena čovjeka, jer se lopovi pretvaraju, pa su
na izliku pošteni. Rutave ruke znače, da su im djela skrivena; a pandže, da su varalice u istinu opasni
grabežljivci. Od zemlje ima Gerion rep, jer varalice plaze tajno i tiho. Ures i šarenilo znači, da se
varalice nakite lijepim riječima i lijepim ponašanjem, pod kojima skrivaju svoju zlobu. Rep je na kraju
šiljast i otrovan: zlodjelo varalice vidi se i osjeća istom na kraju njegova djela. Prijevara probija i
najjače štitove i zidine, jer se njome mogu dobiti i bitke i svladati tvrdje. Prijevara skriva svoj otrovni
rep kao dabar kad lovi ribe. :

Razjašnjenja. Gerio bijaše kralj, koji je svoje goste dao ubiti za hranu svojim
bikovima, slično kao što je Minos žrtvovao ljude svome Minotauru. Herakle, pred-
stavnik grčke civilizacije, koji tamani barbarstvo, ubi Geriona. Dante iz njega načini
čuvara dubokoga pakla, gdje su prokleti radi prevare svake vrsti, isto kao što je
Kerbera proždrljivcima, Pluta škrticama, Flegiju srditima, a Minotaura nasilnicima
stavio za čuvara.

Prije no Gerionu sjednu za ledja, posla Virgil Dantea rubom ponora, kud više
ne pada kiša od vatre, do lihvar4, koji su ponoru najbliži, jer je lihva najbliža pre-
vari. Svakomu patniku visi oko vrata vreća, na kojoj je naslikan grb njegove obitelji.
Dok se Virgil s Gerionom pogadja, Dante gleda, tko li su ti lihvari. Ne kaže im
imena, ali opisuje njihove grbove, počem se vidi, da su to većinom firentinski ple-
mići, i Guelfi i Ghibellini. Tim hoće da obilježi, kako je lihvarstvo zavladalo medju
najotmenijim obiteljima u Firenzi, bez razlike stranaka. Govori i s Padovancem
Scrovignijem, zloglasnim lihvarom. Nije se on kajao ni na smrtnoj postelji, što je
na taj način ogroman imetak stekao. Svomu je sinu Enriku preporučio, neka čuva
i množi imetak, jer da je novac vlast, snaga i zdravlje. Umro je vičući: »Dajte mi
ključeve moga sanduka, da nitko moje novce ne nadje«.

Njegov sin Enriko sagradio je u Padovi u razvalinama rimskoga amfiteatra
crkvu, u kojoj je i pokopan (f 1328.). Giovanni Pisano izradio je grobni spomenik
i kip Enrikov u sakristiji. Tu se vidi i grb, koji Dante spominje. Cijelu crkvu uresio
je Giotto svojim slikama, te je ona tim i danas jedna od najvažnijih spomenika
umjetnosti u Italiji.

Nad glavnim je vratima velika slika posljednjega suda. Pakao nalijevo Isusu
sjeća na Danteovo grozno opisivanje. Sred slike nad vratima naslikan je Scrovigni
sa svojom obitelji, gdje Bogu prikazuje ovu crkvu, koju je sagradio valjda kao zavjet,
da mu ne naškodi na drugom svijetu prokletstvo, što je ležalo na očevu novcu.

Lijepa je izreka: »da je Enriko na Danteove tercine o njegovu ocu odgovorio

95

Giottovim slikama«, a nagadjalo se i to, da je Dante izravno utjecao na ovu Giottovu
sliku posljednjega suda. | |

Padovanski lihvar i njegovi drugovi iz Firenze, sjedeći na rubu trećega pojasa
u sedmome krugu pakla, očekuju još gore lihvare, koji će doskora stići u pakao.
Scrovigni čeka nekoga Vitalijana, a Firentinci Bojamontia de' Bicci »kneza svih
(lihvarskih) vitezova«. Dante na taj način i na ovomu mjestu, šiba neke svoje jošte
žive savremenike odredjujući im njihova buduća mjesta u paklu.

Zanimljivo je, te Dante ne spominje nijednoga židova ili drugoga lihvara po
zanatu, nego samo plemiće. U istinu su Toskanci, Lombardi i lihvari iz Cahorsa bili
u Srednjem Vijeku na gorem glasu, nego danas židovi. Medju njima najgori su bili
plemići, koji su, isto kao nekoć rimski patriciji, bili najopasniji lihvari, jer su se
i silom mogli obraniti od osvete svojih žrtava.

Vrijedno je primijetiti, kako Dante točno opisuje svoja opažanja, dok ga
Gerion na ledjima nosi spušajući se zrakom u duboki pakao. Plastična njegova mašta
opisuje točno osjećaje, što ih dandanas imadu zrakoplovci kad silaze zrakom. .

U Božanstvenoj Komediji ima dva puta toliko poredaba, koliko ih ima u Ilijadi,
a tri puta toliko, koliko ih ima u Enejidi. U ovome pjevanju ih ima trinaest, samo
da izmišljeni dogadjaji budu što vjerojatniji.

Iz mitologije spominje Dante Faetona i Ikara. Prvi je Apolonov sin, koji je htio
sunčana kola voziti, ali su se konji poplašili, te su ih povukli iz kolotečine tako, da
se upalilo i nebo i zemlja. Pitagorovci su govorili da je »Kumovska slama« trag
toga požara. X

Ikar je sin kipara Dedala. Ikar se na umjetnim krilima uzdigao preblizu suncu,
vosak, kojim su krila prilijepljena bila, rastopi se, a Ikar pade u more. |

Geriona poredjuje Dante s dabrom. U Srednjem su Vijeku mislili, da dabar
repom ribu hvata. Primjedbom, da je dabar u zemlji proždrljivih Nijemaca, šiba
hohenstaufovske vojnike, koji su se umjerenim Talijanima činili osobito proždrljivi.

Pjevanje sedamnaesto.

(1.—33. Gerion. 34.—T5. Lihvari. 76.—136. Pjesnici silaze u osmi krug.)

1.—33. »Evo zvijeri šiljasta repa, koji prelazi brda te lomi zidove i oružje, evo
onoga, što sav svijet usmrdi.« Tako mi poče govoriti moj Vodja, te joj mahne, neka
dodje bliže rubu, blizu kraju mramorna puta (kojim smo došli). I gnjusna ona slika
himbe dodje i prista glavom i prsima, ali ne izvuče repa na obalu. Lice joj bijaše
lice poštena čovjeka, tako joj izvana bila koža blaga, sav ostali trup bio je od zmije.
Imala je dvije pandže rutave do pazuha; ledja, prsa i obje strane bile su našarane
uzlovima i okruglim pločicama. Šarenijim osnovama i poučicama nisu nikad tkanine
tkali ni Tatari ni Turci niti je ikad Arahne tako na platnu vezla. — Kao što katkad
na obali stoje čamci dijelom u vodi, dijelom na zemlji; ili kako se tamo kod pro-

96

1

m

e laos

.*

Va

4

BRLIHIU
Lii

Niti
mRa-ozS
»kuugaista

ako.

—. .-.- vao —

GERION

PJEVANJE XVII.

ždrljivih Nijemaca dabar sprema da lovi plijen, tako je preopako zvijere stajalo uz
rub, koji kamenom zaokružuje pješčaru. Po zraku je kretao cio svoj rep vijući ui vis
otrovne rašlje, kojima je vrh repa bio oboružan kao u jakrepa. Vodja reče: »Sada
treba da nas put malo skrene prema onoj zlobnoj beštiji, što se ondje uvalila.«

Zato sidjosmo nadesno dolje te podjosmo deset koračaja uz rub žalu, da se
kako treba uklonimo i (gorućemu) pijesku i plamenčićima.

34.—75. A kad bijasmo dospjeli do nje, uočim nešto dalje čeljad gdje na pijesku
sjedi blizu bezdna. Ovdje reče Učitelj: »Da taj okrug vlastitim iskustvom potpuno
upoznaš, idi pa vidi, kako im je. Tvoji razgovori tamo neka budu kratki, medjutim.
dok se vratiš govorit ću s ovom (nemani), neka nam ustupi jaka svoja ledja.« Tako.
sam opet sam samcat pošao skrajnim rubom toga sedmoga kruga, onuda, gdje je,
sjedila žalosna čeljad. Na oči im izbijala bol; amo, tamo priticali sebi u pomoć rukama,
sad protiv plamena, sad protiv usijana tla. Drugačije ne rade psi ljeti sad njuškom,
sad šapom, kad ih bodu ili buhe ili muhe ili obadi. Kad sam u lice pogledao nekima,
na koje padaše ljuti oganj, nisam prepoznao ni jednoga, ali sam opazio, da je sva-
komu oko vrata visjela vrećica stanovite boje i stanovito obilježena, a izgledalo je,
kao da im se oko na njoj pase. A kad sam gledajući došao medju nje, opazim na
jednoj žutoj kesi nešto modro, što je imalo lik i držanje lava. Kad mi pogled nastavi
tok, ugledah drugu kesu crveniju od krvi, na kojoj se vidjela guska, bjelija od ma-
slaca. A jedan, komu je bijela kesa bila obilježena modrom skotnom krmačom, reče
mi: »Što radiš u toj jaruzi? Idi sada; pa jer si jošte živ, znaj, da će moj susjed
Vitaliano sjedjeti ovdje meni na lijevo. Padovanac sam jedini ovdje u društvu s ovim
Firentincima. Često mi vrijedjaju uši svojom vikom: »»Neka pridje vitez nad vite-
zovima, koji će donijeti torbu sa tri jarca««. Zatim iskrivi usta te isplazi jezik poput
vola, kad sebi liže nos.

76.—136. A ja, bojeći se, da se ne bi s moga duljega zaostajanja srdio onaj,
koji me opomenu, da (samo) malo ostanem, vratih se od (tih) izmučenih duša.
Nadjoh svoga Vodju, gdje se već uspeo bio na ledja groznoj zvijeri i reče mi: »Sad
budi jak i smion. Ovakovim se ljestvama sad silazi. Uzjaši preda me, hoću da budem
u sredini tako, da ti rep ne može nahuditi.« Kao onaj, kojemu je zebnja groznice
četvrtače tako blizu, da su mu već nokti blijedi te sav drhće, samo kad gleda hlad,
takav postadoh na izrečene riječi; ali me s njegovih prijetnja obuze stid, koji hrabri
slugu pred dobrim gospodarom. Namjestih se na onim grdnim ramenima: htjedoh,
istina, reći: »Daj me ogrli«, ali mi (od straha) ne dodje glas, kako sam mislio. No
onaj, koji mi je već u drugim teškim zgodama pomogao, obuhvati me rukama, tek
što sam uzjahao, pa me privine i reče: »Gerione, kreni sada! U širokim se krugovima
i pomalo spuštaj; misli na novo breme, koje nosiš«. Kao što ladjica izlazi iz (uskoga)
mjesta unatrag, unatrag, tako se (neman) otisnula odanle, a kad osjeti, da je sasvim
slobodna u prostoru, okrene rep onamo, gdje su prsa bila i pruživši ga kretala se
kao jegulja, dok je pandžama zrak skupljala k sebi. Nije Faetona, mislim, jače bilo
strah, kad je ispustio uzde, s čega se nebo, kako se još vidi, užgalo; niti siromaha
Ikara, kad je osjetio, da mu spada perje poradi rastopljena voska, dok mu je otac

97

vikao: »»Zla se puta držiš««, nego li je bilo mene, kad sam vidio, da sam odasvud
u zraku, gdje ne vidjeh ništa osim (pod sobom) neman. Ona se otisnula plivajući
lagano, lagano, kružila i spuštala se, ali toga nisam zamijetio, tek mi je duhao zrak
u lice odozdol. Već sam zdesna čuo vrtlog, što je pod nama užasno štropotao, zato.
sam nagnuo glavu dolje i oči. Uplaših se tada pada (u ponor), jer sam ugledao vatre
i čuo jadikovke, radi čega se drhćući sav zgurim. Vidjeh zatim, što prije ne vidjeh,
kako silazimo i kružimo po velikim jadima, što su dopirali do nas sa raznih strana.
Kao što sokol — koji je dugo letio, a.da nije vidio ni vapca ni ptice, te mu sokolar
mora da dovikne: »Ajme meni, spuštaš se« — u sto krugova umoran silazi, otkale
se naglo podigao bio, onda sjedne ljutito i zlovoljno daleko od svoga gospodara:
tako nas Gerion spusti na dno tik podnožja okomite klisure, a tek što nas je stovario
odmagli kao strjelica sa tetive.

98

Uvod u osamnaesto pjevanje.

Sadržoj. Pjesnici su dospjeli u osmi krug Pakla, u kojem ima deset zlih jaruga zvanih »Malebolge«.

Te su jaruge koncentrično poredane oko dubokoga zdenca, koši je u sredini okrugle poljane. Od ruba

poljane do zdenca vode preko svih jaruga mostovi. U svakom zlom jarku kažnjeni su zajedno varalice

jedne vrsti. U prvoj su jaruzi svoditelji i zavoditelji žena. Medju njima Venedico Caccianimico i Jason.

Pjesnici predju mostom nad drugu jarugu. Tu su u govnu umočeni laskavci. Medju njima Alessio
Interminelli i Tais.

Alegorija. Caccianimico skriva lice pred Danteom. Tim se označuje, kako je sramotan zanat
svoditelja, dok Jason ide uzdignute glave kao da je njegov grijeh nešto viteško. Kazna je bičevanja bolna,
ali nije strašna. Kažnjeni dobivaju samo po jedan udarac, ali ne dočekuju drugi. Laskavci umočeni su u
najgnjusniju izmet'nu, jer je laskanje ogavan grijeh. Bludnica Tais, koja je za novce laskala neljubljenima,
stavljena je uz laskavca Interminelli-a a tim se kaže, da je svako laskanje nalik postupku bludnice.

Razjašnjenja. Riječ Malebolge sastavljena je od riječi »male« = zle, žalosne,
i »bolge«, plural od »bolgia« == kovčeg, vreća, kesa, torba.

Naziv »Malebolge« ne odgovara stvari. Prokleti osmoga kruga nisu smješteni
ni u kakove vreće ni kovčege, nego su u vrlo dubokim jarugama, koje i sam Dante
poredjuje: dubokim jarugama oko utvrdjena grada.

Pitamo li se, kako je Dante došao na taj izraz, koji ne odgovara vlastitu njegovu
opisivanju, to ćemo odgovor na to pitanje naći u slikama onoga doba.

U knjizi »Hortus deliciarum« opatice Herrad von Landsperg (12. stoljeće), ima
minijatura, na kojoj je prikazan pakao. Taj je pakao razdijeljen u četiri sprata, a
u najnižem je posebni odjel za Lucifera. Tako su od prilike bile razdijeljene pozor-
nice, na kojima se prikazivalo življenje poslije smrti. Sva ta prikazivanja i slike
predočuju pakao u prosjeku, pa su prema tome pojedini spratovi izgledali zbilja kao
nekakvi kovčezi. Na spomenutoj minijaturi iz 12. stoljeća vidi se oko glavne slike
okvir, u kojemu su naslikane prave vreće iz kojim plamsa pakleni plamen, a u
svakoj je vreći po jedna ljudska slika do vrata ili do pojasa.

Ovako su kasnije i u 13. i 14. stoljeću slikari prikazivali pakao, a ta je razdioba
u »kovčege« postala tradicionalnim tipom u bizantskoj umjetnosti.

Danteu su dakle »kovčezi« na slikama i pozornicama bili ishodištem, ali su se
ti kovčezi u njegovoj veličanstvenoj mašti razvili u velike jaruge, pače u silne po-
nore, kao što su oni blizu Feltra i Belluna. Može se upravo motriti kako mu raste
predmet pod perom. Dok u prvu jarugu gleda sa ruba te prepoznaje pojedina lica,
u osmoj su jaruzi u plamen uvijene duše tako duboko, da mu se čine sa ruba malene
kao krijesnice, koje gleda seljak s brda dolje u dolini.

U prvoj su zloj jaruzi svoditelji i zavoditelji djevojakA4.i žena. Ima tih grješnika
mnoštvo. Prvi, svoditelji, dolaze prema pjesnicima, a drugi, zavoditelji, na drugoj
strani jaruge idu protivnim smjerom.

Kad je Dante godine 1300. za vrijeme jubileja bio u Rimu, vidio je, da su na
taj način preko Andjeoskoga Mosta prelazili hodočasnici. Jedni prema Andjeoskoj

99

tvrdji, drugi prema brijegu Janikulu; oni idući u crkvu Sv. :Petra, ovi vraćajući se.
S ovim povorkama ljudi na rimskomu mostu sravnjiva Dante povorku prokletih
duša u prvoj zloj jaruzi. | km | | . os,

Valja primijeniti, da u tim zlim nupama zapravo ; počinje Tielokeao sragovi.
Oni su čuvari kapije grada Disa, čiji bedemi opasuju cio šesti krug, te je kroz nje
ulaz u pravi duboki Pakao, ali tek u zlim jarugama oni su izvršitelji kazna i muka.

Medju prokletima prve zle jaruge prepoznaje Dante Venedica Caccianimica,
pristašu bolonjskih Guelfa, koji je za volju političkih aloga svoju lijepu sestru
Gisolu sklonuo, da se poda Azzu VIII. d'Este. |

O toj zgodi svašta se pripovijedalo, ali je Dante mogao znati pravu istinu, jer
se je Gisolabella udala bila za nekoga pjesnikova rodjaka.

Pjesnik pita prokletoga, kako je dospio u tako oštre slanice (salse pungenti).
Već je stari tumačitelj Benvenuto iz Imole. istaknuo, da se u riječi »Salse« krije još
i drugo znamenovanje. Iza crkve S. Maria i in Monte: u Bologni leži izvan Srada jaruga,
u koju su bacali tjelesa samoubojica, lihvari. i drugih nepoštenjaka. Djeca su se
grdila medju sobom dovikujući jedno drugomu: »Tvoga su. oca bacili u Salsu«.
Benvenuto je godine 1375. predavao na sveučilištu u Bologni O Božanstvenoj Ko-
mediji; njegovo se mnijenje mora uvažiti to više, što se još i dandanas znade, da
je kraj one jaruge bilo bolonjsko stratište. Zapravo je dakle smisao riječi »salse
pungenti« dvojaki. Doslovno znamenovanje sjeća na to, da s se riječju »zasoliti komu«
misli na šibanje, jer su nekada šibe znali — da bolje služe — u soljenoj vodi močiti,
a gledom na jarugu kraj bolonjskoga stratišta mogao Bi se ad sla prevesti i i ovako:
»Ma što te je dovelo u tu soljenu: (zlu) jamu«. : |

Okolinu Bologne pjesnik označuje geografski veleći, da leži izmedju Savene
i Rena. Ove su dvije rijeke sjedinjene S trećorn, te se s nekoliko pritoka: izlijevaju
više Ravenne u more. :

Narod, koji u ovom dijelu Italije sari, kadi riječ »da«, imenice u selima,
joši danas sa »sipa«. Dante kaže, da u Paklu ima više svoditelja iz Bologne, no što
je u ono doba bilo živoga svijeta u Bologni i okolini. I Boccaccio Sudi slično O
Bolonjcima. :

Kad pomislimo, da je u Danteovo doba bilo u Bologni deset hiljada djaka, i to
većinom imućnih tudjinaca, tad ćemo razumjeti, da. je >. istinito orisao u x stihu
58.—63. socijalne prilike sredovječne Bologne. | |

Benvenuto iz Imole drži, da jetui Dante što to doživio, pa da se prokleta duša
na to poziva.

Druga je prokleta duša Jasonova. On tu pati, jer je zaveo Medeju i Ipsipilu.
Na putu u Kolkidu svratio se na otok Lemnos, gdje su žene poubijale sve što je
muško, samo je Ipsipila svoga oca, kralja Taosa spasila. Ipak su primile gostoljubivo
Jasona i Argonaute, koji su ih zaveli; Jason kraljicu Ipsipilu, ostali Argonauti druge.

Kad je Jason dospio u Kolkidu, zaveo je tamo kraljevu kćer Medeu, koja mu
je pomogla zadobiti zlatno runo, te je s njim utekla. Jason je .i nju kasnije ostavio.

100

Dante je imao - dosta prilike da oriše kojega zavodnika svojega doba, ali mu je
stalo bilo do toga, da uresi svoj velespjev tipovima. iz klasične prošlosti.

Tako i u drugoj zloj jaruzi ističe medju laskavcima osim Firentinca Ghibellina
Aleksu Interminelli-a i heteru 'Tais. Posljednja tercina-.toga pjevanja sjeća na prizor
iz Terencove komedije »Eutiuch«; gdje Traso pita posrednika, po kojem je Taidi
poslao krasnu robinju, je li mu Se hetera uvelike zahvaljuje? Odgovori: »neizmjerno«.
U pretjeranom izrazu leži laskanje. “< "< | |

Lica u Božanstvenoj: Komediji izradjena su nalik visokom relijefu. Nekoje su
osobe tako plastično izdjelane; da se kao kipovi malne sasvim zasebice ističu, druge
su napola izdignute iz površine, a druge opet samo malo ubilježene tako, da se jedva
kontuža Kida. 2. og ga daat ado o 3 .

Tais je ličnost ove treće vrsti, tek malo obilježena, ali dovoljno živa za onoga,
tko pozna Terencijevu komediju i tko u njoj vidi gore istaknuto znamenovanje.
<. < Pjevanje osamnaesto.
(1—21. Zle jaruke. 22.—39. Svoditelji. 40.—66. Venedico Caccianimico, 67.—81. Zavoditelji. 82.—99. Jason.
S o200.—f14. Laskavci. 115.—126. Alessio Interminelli iz Luce. 127.—136.: Tais.) |
(1.—21. Ima u Paklu mjesto, nazvano Malebolge (Zle jaruge); sve od kamena
a željezne boje kao što je i (zidani) krug, što ga opasuje. Usred srijede te zle po-
ljane zja bunar vrlo širok: i dubok;:kazat ću na svome mjestu, kako je uredjen.
“Onaj pojas; koji ostaje izmedju:bunara i podnožja visoke tvrde pećine, okrugao
je dakle, a tlo 'mu jč' razdijeljeno u deset: jaruga. Kao što 'izgleda tlo ondje, gdje
jarak za: jarkom okružuje tvrdjave, da 'brani zidine, tako su izgledale one (jaruge)
tamo. Pa kao što sa pragova takovih tvrdjava vođe inostići do vanjskoga ruba, tako
su izlazile sa podnožja pećine, koja okružuje svu dolinu, hridi prosijecajući nasipe
i jaruge sve do bunara,:kpji.ih prekida i sjedinjuje. N a tom se mjestu nadjosmo
stovareni s ledja, Gerionovih. I Pjesnik. krene lijevo, a ja podjoh za njim.

: 22.—39. Zdesna. sam vidio riove: jade; nove muke i nove dželate, kojih prva
jaruga bijaše puna. Na dnu su bili goli grješnići. Ovkraj sredine dolazili su nama pre-
ma licu, onkraj su išli.s nama (usporedo), samo većim koracima: kao što su i Rimljani,
radi mnogoga naroda u godini jubileja, odabrali taj način, kako bi mnoštvo preveli
preko mosta, te su s jedne strane (mosta) svi gledali čelom prema kastelu (S. Angelo),
da idu (u crkvu) Sv. Petra, a s druge su strane prolazili (licem) prema brijegu (Jani-
kulu). S jedne i s druge strane ugledah na tamnoj pećini rogate vragove, s velikim
bičevima, koji su ih nesmiljeno: otraga tukli. Ah, kako su im prvim udarcima brzo
dizali noge! Već ni jedan ne bi čekao ni druge ni treće. |

40.—66. Dok sam išao, moje su oči pale na jednoga te odmah rekoh: »Nije prvi
puta, što vidim ovoga«. Zato sustavih noge, da ga promotrim; a (moj) blagi Vodja
stade sa mnom te prista (na to), da se malo vratim; a onaj bičevani mislio je, da

101

će se sakriti sagnuvši lice, ali malo mu hasnilo, jer ja rekoh: »Ti, koji si oči k zemlji
oborio, ne varaju li me potezi tvoga lica, Venedico si Caccianimico, no što te je
dovelo u tu soljenu dolinu?« A on meni: »Nerado ti kažem, ali me sili tvoj jasni
govor, koji me sjeća na stari svijet. Ja bijah onaj te lijepu Gisolu sklonuh, da se
poda volji Markeza; (tako bijaše) ma kako se pripovijedala (ta) sramotna pripo-
vijest. Ali ne plačem ovdje samo ja iz Bologne, pače, ovo ih je mjesto tako puno,
da nije danas naučilo toliko svijeta govoriti »sipa« izmedju Savene i Rena; hoćeš li
zato svjedočanstvo ili potvrdu, a ti se sjeti naše (bolonjske) lakome ćudi«. Dok je
tako govorio, udari ga jedan vrag svojim korbačem i reče: »Otale, svodniče, tu nema
žena na prodaju«.

67.—81. Ja se opet pridružih svome Vodji, onda za malo koračaja stigosme (na
mjesto), sdje jedna hrid iz pećine strši. Dosta se lako popesmo na nju, pa nadesno
okrenuti preko grebena joj odosmo od onoga vječnoga kruga (kamo nas je Gerion
donio bio). Kad bijasmo tamo, gdje je hrid probijena odozdo, da mogu proći biče-
vani, reče Vodja: »Stani i gledaj, da te pogodi pogled ovih drugih nesretnika, koje
još nisi vidio u lice, jer su s nama istim smjerom išli«. Sa staroga mosta gledasmo
povorku, koja je dolazila prema nama s druge strane, a koju bič isto tako goni.

82.—99. Dobri mi Učitelj i nepitan reče: »Gle onoga velikoga, što dolazi, a
izgleda kao da ne lije suze iako je njegova bol velika. Koliko li je još u njemu
kraljevskoga dostojanstva. To je Jason, koji srčanošću i mudrošću Kolkanima ote
(zlatno) runo. On je prošao otokom Lemnom iza kako su smjele, nesmiljene žene
sve muškarce svoje poubijale. Ondje milovanjem i kićenim riječima prevari Ipsipilu
djevojčicu, koja je prije sve druge (Lemnjanke) prevarila bila. Ostavi je tu noseću
i sramotnu; radi toga grijeha na tu je muku odsudjen, pak i Medeja se (tako) osve-
ćuje. S njime ide tko na takav način vara. I to neka ti je dosta znati o prvoj jaruzi
i o svijetu, koji je u sebi drži (svojim) zubima.

. 100.—114. Već smo bili tamo, gdje se križa uska staza (mosta) s drugim bede-
mom (koji dijeli jarugu od jaruge), pa ga čini uporištem drugoga mosta (nad slije-
dećom jarugom). Odanle (sa mosta) čusmo (u drugoj jaruzi), ljude, koji su stenjali
i gubicom puhali te sami sebe dlanom lupali. Obale su bile presvučene plijesni, koja
je nastala od pare iz dubljine, što se tamo zgusne te vrijedja nos i oči. Dno je tako
izdubeno (u stijene), da nema zgodna mjesta, s kojega bi se moglo pregledati, osim
sa vrha lika, gdje se greben najviše uzdiže. Onamo dodjosmo; a odanle dolje u jami
ugledah ljude umočene u govno, što je izgledalo kao da je izvadjeno iz ljudskih
zahoda.

115.—126. Dok sam dolje očima tražio, ugledam jednoga tako govnom okaljane
glave, da se nije vidjelo je li pop ili svjetovnjak. Taj mi doviknu: »Što tako žudiš
gledati baš mene više nego druge gnjusnike?« A ja njemu: » Jere sam te, sjećam li
se dobro, već vidio suhe kose; ti si Alessio Interminelli iz Lucce, zato tebe više
motrim nego li sve druge«. A on će na to udarajući se po lubanji: »Ovamo dolje
umočila su me laskanja, s kojih mi se jezik nikada ne zasiti«.

102

“IIAX afnvaaifda

SIVI

h

\ i \
ha \
hE \hi

127.—136. Nato će. Vodja: »Turi pogled naprijed, e da očima bolje dirneš onu
zamazanu, kuštravu deklu, koja se blatnim noktima grebe, te sada čučne, sad opet
na noge ustane; to je Tais, kurva, koja je svom milosniku na pitanje: »Jesam li ti u
velikoj milosti« odgovorila: »U neizmjernoj«. I time neka su oči naše site.

103

Uvod u devetnacsto pjevanje.

| Sadržaj. U trećoj su zloj jaruzi simoniste, koji trguju crkvenim dobrom i službama. Pjesnici stoje nad

jarugom na mostu, pa gledaju kako su prokleti strmoglavce zataknuti u male bunare tako, da im samo

noge iz njih vire i gore. Dante vidi, da jedan od prokletih trza nogama jače no drugi. Želi s njime govo-

Titi; Virgil ga zato odnese dolje u jarugu. Čuvši Dante, da je onaj, što se tako jako miče, papa Nikola III.
iz kuće Orsini, oštro ga kori. Zatim ga Virgil opet iznese iz jaruge. Vrate se na most.

Alegorija. Čovjek je stvoren, da uspravno iđe, a svećenik, da diže pogled uvijek na uzvišene
nebeske stvari. Simoniste naopako rade. Zato su i naopako zataknuti u jame, đa u tim vrećama budu
zatrpani onako, kako su novac u svoje džepove trpali. Svecima se sja obruč nad glavom: ovim prokletima
na nogama plamen. Zauzeti za zemaljska dobra, sasvim će u zemlju propasti.

Razjašnjenja. Odnošaj svećenika spram njegova crkvenoga dostojanstva mnogo
puta se sravnjivao s brakom. Simoniste su nalik ocu, koji svoju kćer za novce prodaje
sramoti. |

U prvom dijelu (St. 1.—30.) pjesnik psuje Simona vrača, koji je htio od apostola
kupiti za novce čudotvornu moć. Prema njegovu imenu zovu se svi, koji na ma kakov
način, posredno ili neposredno, za novce stiču crkvena dostojanstva: simoniste.
Dante poredjuje jame, u koje su simoniste zataknuti, s jamama oko krstionice u
Firenzi. |

U ono doba krstili su djecu samo na dva dana u godini, i to na veliku subotu
i na subotu u oči Duhova. U baptisteriju Sv. Ivana bila je dakle na te dane velika
vreva i stiska, te je svjetina sprečavala svećenike, koji su djecu umakali u vodu sred
baptisterija. Zato su oko središnjega bazena bile jame, u kojima su svećenici stajali.
Čini se, da se pod godinom s nehaja i u tim jamama znala skupiti voda, jer Dante
pripovijeda, da je neki dječak pao u takovu jamu pa da bi se bio utopio, da nije
Dante razbio ogradu te spasio dijete. Bit će, da su Danteovi protivnici taj čin pro-
glasili svetogrdjem, zato on i naglašuje, da je sve tako bilo, kako on kaže, a ne
drugačije. |

Dante veli, da simoniste »plaču nogama«; oni naime koprcanjem nogu izražuju
svoju bol.

U svakoj su jami zajedno grješnici istoga čina. U jami pred kojom Dante stoji,
pape su. U nekima su kardinali, a u drugima biskupi; u ostalima ini simoniste. Boli
su prema veličini zločina: veće ili manje.

Kad nova grješna duša dodje na to mjesto, onda onaj, koji je do tad bio samo
zataknut u jamu, propadne sasvim u dubljinu. Sličnu ideju izrekao je već Hildebrand,
Grgur VII., kad je u Arezzu pred papom Nikolom II. propovijedao.

Papa, s kojim Dante ovdje govori, Nikola je III. (1277.—1280.) iz obitelji Orsini.
Orso znači medvjed, zato papa kaže, da je sin Medvjedice i da se brinuo za Medvje-
diće, svoje sinovce.

Time, što Dante kaže, da u jami pod Nikolom III. ima još i drugih papa, protu-
slovi kroničaru Villaniu, koji kaže, da se taj papa prvi ogriješio simonijom.

104

Povijest.nam kaže, da su obojica Nikolu III. preoštro sudili; on je bio znamenit
papa i pobožan.

U ono doba ukapali su ubojice žive. Dogadjalo se valjda, da su ti zločinci, već
utaknuti u jamu tražili ispovjednike, ne bi li sebi time život još za koji čas produžili.
Dante kaže, da se k Nikoli III. sagnuo kao svećenik, koji takova zločinca ispovijeda.

Prokleti u tim jamama ne vide što se oko njih dogadja, ali vide, kao i drugi
dusi, u budućnost. Zato papa Nikola III. ne vidi tko s njime govori pa misli, da je
Bonifacije VIII. (1294.—1303.), za koga zna, da će doći u jamu simonist4. Čudi se,
da ga je »pismo« prevarilo. Time valjda hoće da kaže »astrološko proročanstvo«,
koje se pismeno mora izračunati po stanju zvijezda. Onda proriče, da će iza Boni-
facija VIIL doći u tu jamu još gori pastir, a to je Klement V: (1305.—1314.). Taj
pastir dolazi »sa zapada«, jer je bio rodom Francez. Bonifacije ne će morati tako
dugo čekati na svoga zamjenika, jer za njim dolazi neposredni nasljednik njegov,
koji će samo dvije godine vladati. Nikola III. morao je čekati na Bonifacija VIII.
dvadeset i četiri godine, jer je po redu bio peti papa pred njim.

= Klementa V. uporedjuje s Jasonom (Josuom), o kojemu se u knjizi Makabejaca
veli, da je židovsko veliko svećeništvo kupio od kralja Antioka. Klementa je naime
digao na papinsku stolicu franceski Zmali Filip Lijepi, a papa je bio od njega sasvim
odvisan.
| “Dante kori Nikolu III. što je podupirao novcem sicilijansku revoluciju protiv
Karla Anžuvinca i kaže, da bi ga još oštrije korio, da ga ne bi priječilo štovanje
pred papinskim dostojanstvom. To je govornička finta, da pojača dojam svojih
riječi, koje su tako oštre, da i ne mogu oštrije biti. Nadovezujući na Vidjenje Sv.
Ivana evandjeliste poredjuje Crkvu s apokaliptičkim zmajem, na kojemu jaše blud-
nica t. j. papinstvo u njegovo doba. Dante preinačuje apokaliptičku sliku pa kaže,
da nije u zmaja bilo 7 glava sa 10 rogova, nego u žene, što na njemu sjedi. To je
sedam sakramenata i deset zapovijedi Božjih, kojima je papinstvo bilo oboružano,
dok. su pape bili kreposni.

Pjesnik se ovom poredbom služi još i na kraju »Čistilišta«, pa i tamo traži uzrok
propadanju Crkve u tom, što je prema predaji Konstantin prebogato obdario papu
Silvestra, »prvoga bogatog oca«.

Pjevanje devetnaesto.

(1.—80. Zla jaruga simonista. 31.—78. Papa Nikola III. 79.—87. Papa Klement V. 88.—117. Oštar prikor.
118.—133. Povratak iz zle jaruge.)

1.—30. O Simone vraču, o jadni nasljednici, koji Božje stvari, što bi morale
biti udate za dobrotu, razbojnički sramotite za zlato i za srebro, sada treba da vam
zaori trublja, jer u trećoj zloj jaruzi stanujete. Bijasmo se već uspeli na slijedeći
grob, i to na onaj dio pećine (na most), koji pada točno na sredinu jaruge. Oj sve-

105

višnja Mudrosti, koliko li je tvoje umijeće, koje ističeš na nebu, na zemlji i u zlome
svijetu (paklu) a kako pravedno tvoja svemoć dijeli (kazne i nagrade). Vidjeh po
strani i na dnu sivo kamenito tlo, puno jama sve jednake širine, a svaka bijaše
okrugla. Nisu mi se činile ni šire ni veće nego li su one, što su u mojem lijepom .
San Giovannu priredjene krstiteljima za stajalište. Jednu od tih, nema tome mnogo
godina4, razbio sam radi jednoga (djeteta), koje se unutri utapalo — a to (što evo
kažem) neka bude potvrda, da svakoga izvede iz zablude. Iz svakoga zjala (jame)
virile su noge po jednoga grješnika sve do listova; a sve ostalo bilo je unutra. U
svakoga bijahu obadva stopala upaljena, poradi čega su tako jako gležnjevima trzali,
da bi raskinuli bili užeta od vrbova šiblja i žutilovke. Kao što plamsanje, kad masne
stvari gore, običaje igrati po vanjskoj koži, tako bijaše ondje od pete do vrška prstiju.

31.—78. »Tko li je onaj, Učitelju«, rekoh, »koji se muči trzajući nogama više
od ostalih svojih drugova, a crveniji ga plamen liže?« A on meni: »Ako hoćeš, da
te odnesem niz onu obalu, koja je položitija dolje (u jamu), saznat ćeš od njega
samoga, tko je i što je skrivio«. A ja: »Toliko mi je milo, koliko je tebi drago; ti si
gospodar i znaš, da se ja ne dijelim od volje tvoje, a znaš i ono, o čem se šuti«.
Tada dodjosmo na četvrti bedem; krenusmo lijevo nizbrdice dolje na isprebušeno
i tijesno dno. Dobri me Učitelj ne stovari prije sa svoga bedra, dok me ne donese:
do jame onoga, koji tako (jako) plakaše nogama. »Tko si, da si, žalosna dušo, što si
strmoglavce zabijena kao kolac«, stadoh govoriti, »glasi se, ako možeš«. Stajah kao
fratar, što ispovijeda zlobnog ubojicu, koji ga priziva, kad je već zasut, da smrt
odgodi. A on viknu: »Zar si se već uštapio tu? Zar si se već uštapio tu, Bonifacije?
Za nekoliko me godina prevari pismo. Tako li se brzo zasiti imovine, koje radi nisi
se žacao na prevaru oteti lijepu gospu (Crkvu), pak ju obružiti?« Bio sam, kao što
su oni, koji ne razumjevši, što im se odgovorilo, stoje gotovo osramoćeni, i ne znadu
što bi odvratili. Onda reče Virgil: »Kaži mu odmah: »»Nisam onaj, nisam onaj, koga
misliš.«« I ja odgovorih, kako mi bješe naloženo. Našto duh sasvim skvrči noge, a
onda mi uzdišući te plačnim glasom reče: »Što dakle želiš od mene? Kad ti je toliko
stalo da saznaš, tko sam, te si radi toga sišao niz obalu, znaj, da sam bio zaodjeven
velikim (papinskim) plaštem. I doista sam bio sin Medvjedice, tako požudan una-
prediti Medvjediće, da sam gore imetak, a ovdje sebe u torbu strpao. Pod mojom
su glavom zavučeni drugi, koji su prije mene sa svetim stvarima trgovali, splošteni
pukotinama stijene. Onamo ću dolje i ja jednoć pasti, kadno dodje onaj, za koga
držah tebe, kad sam te naglo zapitao bio.«

79.—87. No više ima već tome vremena otkako mi noge peku i otkako stojim
ovako uzaglavce nego li će on biti usadjen crvenih nogu, jer će iza njega doći sa
zapada pastir, okaljan puno gorim djelima i bezakonjem, takov, da je dostojan
pokriti i njega i mene. Bit će novi Jason (Josua), o kome se čita u knjizi Makabeja.
Pa kao što onomu bijaše blag njegov kralj, tako će ovomu biti onaj, koji Franceskom
vlada«. ' mr
88.—117. Ne znam, nisam li bio suviše drzak, kad sam mu odgovorio na ova)
način: »Ded reci mi sada, koliko je blaga zahtijevao naš Gospod od svetoga Petra

106

WES
hhiznasEm?

s

PI

A

m
POZA

PKI

Poke

sa

šainni s

gir:

aa aNiće a o

cd
Vaš

“
J

ra

Nie

FI TI
“nana

ZLA JARUGA SIMONIST

PJEVANJE XIX.

prije no predade ključeve njegovoj vlasti? Zaista nije drugo zahtijevao no: »Slijedi
me«. Niti Petar niti drugi ne zahtijevaše od Matije ni zlata ili srebra, kad ga izabraše
na mjesto, koje izgubi griješna duša (Iškarijotova). Zato ostani gdje si, jer si dobro
kažnjen. Pa dobro čuvaj zlo stečeni novac, koji te učini smionim protiv Karla (1.
Anžuvinca). A da mi još (i sada) ne brani poštivanje napram previšnjim ključevima,
koje si držao u berićetnu svijetu, služio bih se još oštrijim riječima, jer vaša lakomost
truje (sav) svijet gazeći dobre, a uzdižući opake. Vas, pastire, ugleda Evandjelista
(Ivan), kadno vidje onu, što sjedi na vodi, gdje se kurva s kraljevima; onu, koja se
rodi sa sedam glava, i u deset rogova imaše svoj oslon, dok se njenu suprugu (papi)
krepost (još) milila. Napravili ste si boga od srebra i zlata; a koja je razlika izmedju
vas i pogani van ta, da se oni jednome (krivom bogu) mole, a vi stotinama (svakomu
dukatu)? O Konstantine, koliko se zala rodilo ne s tvoga preobraćenja, nego s onoga
miraza, što od tebe primi prvi bogati otac (papa)«.

118.—183. I dok sam pjevao takovu popijevku, lomatao je on strašno objema
nogama; bilo, da ga je grizla srdžba, bilo savjest. Mislim doista, da su se riječi moje
milile mome Vodji; tako je zadovoljnih usnica slušao neprestance glas istinitoga mi
govora. Onda me obuhvati objema rukama i pridigavši me svega na svoja prsa uspne
se natrag putem, kojim je sišao; niti se umori držeći me pritisnuta uza se, i tako
me odnese na vrh lika, kojim se prelazi sa četvrtoga na peti bedem. Ovdje nježno
sprti nježni teret, jer je greben bio strm i hrapav tako, da bi i kozama bio mučan
put; odatle mi se otkri druga dolina.

107

Uvod u dvadeseto pjevanje.

Sadržaj. Pjesnici dolaze do četvrte zle jaruge. Dante opisuje muku vračarđ i proroka, koji su izobličeni,

jer im je glava okrenuta tako, da im je lice nad ledjima, Virgil pokazuje Danteu Amfiaraja, Tireziju,

Arunsa, Mantu, Evripila, Mihajla Scotia, Guida Bonatti-a, Asdenta. Pripovijeda, kako je Manto utemeljila
Mantovu.

Alegorija. Grijeh je vidjeti ono, što Bog ne će, da ljudi vide; a jer su ti proroci i vračari
hijeli vidjeti predaleko unaprijed, moraju sad gledati unatrag, te su za uvijek odvraćeni od cilja, za
Kojim su težili.

Razjašnjenja. Dante veli, da počinje dvadeseto pjevanje prve pjesme, a tim
hoče da kaže: prvoga dijela cijele Božanstvene Komedije — Pakla.

Vračare i proroke broji medju varalice osmoga kruga. Za vračare je djelo-
mice istina, da su varalice, ali su mnogi od njih sami vjerovali u svoje umijeće.
Glede proroka, imenice klasične prošlosti, ne može se: reći, da su oni najstariji bili
nepošteni. Stari Grci i Rimljani t& su svoje proroke doista smatrali jednako svetima
i uzvišenima kao i Jevreji svoje. Glede sredovječnih astrologa, o kojima govori, prije
bi se moglo reći, da su bili varalice, ali nema sumnje, da je i medju njima bilo
poštenih ljudi, koji su sami vjerovali ono, što su vidjali i govorili. |

Kad je Dante vidio kako su svi izobličeni i kako plaču, i sam je proplakao, ali
ga Virgil zato ukori. m. | '

Ljubav, koja sažaljuje, mora se podrediti ljubavi, kojom 'se Bogu pokoravamo.
U gornjem Paklu Virgil još nije progovorio, što je Dante sažaljivao proklete, jer su
tamo manji krivci; ali u dubokom Paklu, mora da utrne ljubav, a u najdubljem se
paklenom zdencu pače pretvara u protivno, u mržnju i zadovoljstvo, što prokleti pate.

Neki pisac u Srednjem Vijeku tvrdio je, da se blaženstvo blaženih povisuje,
kad vide kakove muke prokleti pate. Dante zato veli, da je živa ljubav prema Bogu,
kad je mrtva samilost prema ljudima. Pjesnik hoće, da se riječ »pieta« u jednoj te
istoj izreci 28. stiha dvojako razumije.

U ovoj su zloj jaruzi mučeni:

Amfiaraj. Bijaše to jedan od sedam kraljeva, koji su vojevali protiv Teba.
Bijaše prorok. Znajući prema tomu, da će poginuti, nije htio ići u taj rat. U bitci
ga progutala zemlja te je ravno pred Minosa pao. Tako pripovijeda Stacije u svojoj
Tebaidi. |

Tirezija Tebanac. Udario štapom dvije zmije, koje su se parile. Zato se
pretvori u ženu. Poslije sedam godina nadje iste zmije gdje se pare, udari ih opet
štapom i pretvori se natrag u muškarca. Kad se je Zeus sa svojom ženom Herom
prepirao, tko u ljubavi više uživa: muž ili žena, odlučiše pitati Tireziju, koji je bio
jedno i drugo. On reče: žena. Zato mu Hera uze vid, a Zeus mu podijeli za naknadu
proročanski dar. |

Aruns bijaše etrurski vračar i prorok. Lukan kaže, da su mu stanom bile
»deserta moenia Lucae« ili, kako nekoji čitaju, »Lunae«. |

Dante čita »Lunae« pa uzimlje, da je to grad Luni nedaleko ušća Magre, po

108

kojem se gradu cio kraj duž te rijeke zove Lunigiana. Na jugu toga kraja diže se
Kararska planina neposredno iz ravnice. Tu su već stari Lunežani lomili mramor.
U toj mramornoj planini bila špilja, gdje je stanovao etrurski prorok. Odanle mu
je doista bio otvoren vidik na more i na zvijezde.

Manto, kći Tirezijina, utemeljila je, kako Dante veli, Mantovu, dok Virgil
piše, da ju je utemeljio njezin sin. To je jedna od onih priča, koja su izmišljene, da
se kojemu gradu dade slavni utemeljitelj. Manto, kaže priča, iselila se iz Teba, kad
su »Bakov grad« — Semela, Bakova mati, bijaše tebanska princeza — podjarmili.

Dante plastično opisuje mjesto, gdje je »okrutna djevica« — okrutna radi kletih
običaja kod prizivanja duhova — utemeljila Mantovu. Taj je grad, veli Dante,
prije bio napučeniji, ali se grof Casalodi dade zavesti od prevejanoga demagoga
Pinamonta, te mnoge uplivne obitelji progna iz Mantove, našto vlast dospje u ruke
Pinamontine. Sad on mačem i progonstvom istrijebi sve plemstvo u gradu, koji
osta pust. |

Evripil je navijestio Grcima, kako se u Enejidi pripovijeda, da će ih odlazak
i povratak stajati krvi, a za vrijeme trojanskoga rata bio im je savjetnikom. Dante
smatra rat Grka protiv Troje zločinačkim, jer su Rimljani bili potomci Trojanaca,
a Rim je Danteu svet i radi rimske države i radi papinstva.

Mihajlo Scott iz Balwearya bijaše liječnikom i astrologom cara Fridrika.
II. Bio je vrlo učen te je pisao komentar Aristotelu, ali i neke knjige o tajnim zna-
nostima. Tim je svojim savremenicima tako imponovao, da su ga držali za vračara
i čarobnjaka. Bojali su se pače njegove knjige otvoriti, da ne bi zli dusi iz njih izašli.
U Škotskoj se još danas pripovijedaju o njemu grozne priče. Sad na vragu dojaši
u Paris, sad vraga sili, da gradi nasipe, sad mu mora raskoliti bregove; tek ženskoj
varci vračar nije dorasao, prevaren od žene umre.

Guido Bonatti iz Forli-a bio je astrologom glasovitoga Guide di Monte-
feltro, o komu Dante opširno pripovijeda u XXVII. pjevanju Pakla. Astrolog Bonatti
bio ljubimac i prijatelj svoga gospodara. U sienskom arkivu ima isprava iz knjige
de la Bicchierna, gdje je ubilježena svota isplaćena tomu astrologu. Ne zna se za
kakove usluge. Bit će, da su bile političke naravi. |

Asdente bio je postolar i glasovit vračar u Parmi. Za njega su držali, da
zna proricati. Dante ga spominje u Convitu za primjer kako se popularnost i ple-
menitost ne sjedinjuju vazda u jednoj osobi.

Na koncu pjevanja ustanovljuje Dante vrijeme. Mjesec, koji izlazi kod Seville,
označuje prema pučkoj priči riječima: Kain s grmom. Sjenu na mjesecu, što
mnogima izgleda kao lice, držali su neki za čovjeka s grmom veleći, da je to Kain.

Dante hoće da kaže: Bilo je jutro drugoga dana, otkako smo Pošli u Pakao.

109

Pjevanje dvadeseto.

(1—830, Kazna vračara. 31.—39. Amfiaraj. 40.—45. Tirezija. 46.—51. Aruns. 52.—57. Manto. 58.—99, Kako
je Mantova postala. 100.—114. Evripil. 115.—123. Sredovječni vračari. 124.—130. Polazak.)

1.—30. O novoj mi je kazni tvoriti stihove te dati gradju za pjevanje dvadeseto
prvoga dijela (Komedije), koji govori o utonutima (u Paklu). Bio sam već posve
spreman da pogledam dolje u otvoreno dno, što se kvasilo suzama (smrtne) muke.
I ugledam okruglom dolinom, gdje dolaze ljudi, šuteći i plačući, korakom, kojim se
na ovome svijetu kod litije hoda. Kako mi se pogled spusti dublje do njih, prikaže
mi se svaki čudnovato obrnut od brade do početka trupa, jer svakome lice prema
bubrezima okrenuto bilo, te su natraške morali hodati, pošto im bijaše spriječen
pogled preda se. Možda se je već koji uzeti tako sasvim iskrivio, no ja toga ne vidjeh
niti vjerujem, da toga ima. Tako ti Bog dao, štioče, da od tvoga čitanja ubereš ploda,
pomisli sam, kako li su mi oči mogle ostati suhe, kad izbliza ugledah našu (ljudsku)
sliku i priliku tako iskrivljenu, da su suze kvasile guzove po žlijebu. Doista sam
plakao, naslonjen na jednu od hridi tvrde pećine, tako da mi Pratilac moj reče:
»Zar si i ti jedna od onih bena? Ovdje je živa ljubav (prema Bogu), kad je (samilost
prema ljudima) sasma mrtva. Tko je bezbožniji od onoga, koji se smiluje osudjenim
od Boga?

31.—39. Uzdigni glavu, uzdigni i gledaj onoga, pred kojim se otvori zemlja na
očigled Tebanaca, zaradi čega svi kliknuše: »»Kamo se rušiš, Amfiarao, zašto ostav-
ljaš bitku?«« Al on ne presta rušiti se nizbrdice do Minosa, koji svakoga grabi. Gle,
kako je sebi napravio od ledja prsa; jer je htio vidjeti previše unaprijed, gleda
unatrag i nazadice hoda.

40.—45. Gle Tireziju, koji promijeni lik svoj, kad se iz muškarca pretvori u
ženu, promijenivši sva svoja uda; moraše iznova ošinuti šipkom one dvije spletene
zmije pak da opet zadobije muško perje (muška uda).

46.—51. Aruns je onaj, koji mu se svojim trbuhom približava ledjima, onaj, koji
u lunijskim brdinama — na podnožju kojih Carrarac prebiva i plijevi (svoje vrtove)
— imadjaše sred bijela mramora špilju sebi za stan, otkale mu ne bijaše spriječen
vidik na zvijezde i more. |

52.—57. A ona, koja raspuštenom kosom pokriva dojke, što ih ne možeš vidjeti,
te joj je s one strane sva rutava koža. Manto bijaše, koja je tražila po mnogim
zemljama (pristanište), pa se napokon ondje nastanila, gdje se ja rodih; za to mi
se hoće, da me malo slušaš.

58.—99. Pošto se njen otac (Tirezija) sa životom rastavi, a (Tebe) sad Bakov
posta robom, ova je dugo po svijetu obilazila. Gore u lijepoj Italiji, na podnožju
Alpa jezero leži imenom Benaco (Lago di Garda), što zatvara (put) u Njemačku
nad Tirolom. Tisućama vrel4, mislim, i više, pere se Apenin izmedju Garde i Val
di Monice vodom, koja se zaustavila u spomenutom jezeru. Po srijedi (jezera) je
mjesto, gdje bi trentinski biskup i onaj iz Brescije i Verone mogao (svaki svoju

110

biskupiju) blagosivljati, da onamo podju. Gdje obala ponajniže leži, tamo (na jugu)
sjedi Peschiera, lijepa i jaka tvrdja, da prijeti Brescijancima i Bergamaskima. Tu
treba da pada sva voda, koja ne može stati u krilu Besaca te da tvori rijeku dolje:
kroz livade zelene. Čim voda stane teći, nije više Benaco, nego se zove Mincio sve:
do Governa, gdje se izlijeva u Pad. Nije dugo tekao, kad nailazi (Mincio) na ravnicu,
kojom se razlijeva, te ju pretvara u močvaru, a ljeti običaje biti nezdrava. Polazeći
ovuda okrutna djevica (Manto) opazi sred močvare suho mjesto, nit orano niti
nastavano. Da se ukloni svakome ljudskome društvu, osta ondje sa svojom družinom
i stade tjerati svoj zanat. Tu je živjela, tu svoje isprazno tijelo ostavila. Ljudi raštr-
kani po obližnjim zemljama na tom se mjestu zatim naseliše, jer je bilo osigurano:
močvarom, koja bijaše svuda naokolo. Nad onim mrtvim kostima podigoše grad
i nazvaše ga Mantova po onoj, koja je mjesto odabrala, ne pitajući dalje nikakovo
proročište. Nekad u njemu bijaše više svijeta (nego danas), prije no je glupost
Casaldi-eva nasjela varci Pinamontinoj. Zato te (ovako) podučavam, da čuješ li ikada
drugačije pripovijedati o postanku mojega zavičaja — laž ne povrijedi istine«.

100.—114. A ja: »Učitelju, tvoje razlaganje tako mi je jasno i tako me jako
uvjerava, da bi mi svako drugo bilo utrnuti ugljen. No reci de, ne vidiš li medj (onim)
svijetom, što prolazi, još koga spomena vrijedna, jer tek na to svraćam pažnju
svoju«. Tad on meni: »Taj, komu se s obraza spustila brada niza smedja pleća,
bijaše gatalac u Grčkoj, kadno (ta zemlja) osta bez muškaraca, tako te ih jedva u
kolijevkama ostalo. On s Kalkantom u Aulidi označi čas, kad je valjalo (po stanju
zvijezda) prosjeći prvo uže. Evripil bijaše mu ime, i tako pjeva uzvišena moja tra-
gedija na nekome mjestu; ti, zaista znaš, jer ju (Enejidu) znadeš skroz na skroz.

115.—123. Onaj drugi, komu su bokovi tako mršavi, bijaše Michele Scotto, koji
se uistinu razumio u igru vračarskih varki. Gle Guida Bonatti-a; gle Asdenta, koji
bi sada volio, da se (vazda samo) bavio kožom i dretvom, ali se prekasno kaje. Gle
žalosne, koje ostaviše iglu, svičku i preslicu te postadoše vračare; počiniše mnoge
uroke biljkama i slikama. |

124.—130. No sada dodji, već Kain s trnjem (Mjesec) stoji na medji dviju:
polutaka te se tiče mora pod Sevillom. Ta sinoć je već bio pun mjesec; mora da se
dobro sjećaš, jer ti nekoliko puta nije bio na štetu u dubokoj šumi«. Ovako mi:
govoraše, a medjutim idjasmo (dalje).

lil

Uvod u dvadeset i prvo pjevanje.

Sadržaj. U petoj zloj jaruzi jezero je od vrijuće pakline. U njoj su utaknuti podmitljivci, koji su trgo-

vali službama, uplivom i javnim interesima. Oko toga jezera obilazi mnoštvo vragova oboružanih kukama,

da ščape svakoga, koji se pomoli iz pakline. Pjesnici vide, kako vrag donese nekoga Lukanca te ga

s mosta baci u paklinu. Vragovi navale na pjesnike, al ih Virgil umiri. Oni pače prate pjesnike komad
puta, al ih onda prevare.

Alegorija. Crna vrijuća paklina označuje, kakove su crne duše takovih varalica, koje javno
dobro sebi prisvajaju. Utopljeni su u paklinu, jer svoj crni posao obavljaju u najvećoj tajnosti. Čuvari
te zle jaruge nesmiljeni su, neumorni vragovi, prostački, neobuzdani dusi, koji lažu i varaju. Podmitljivi
izrabljivači javnih uredaba isto su takovi.

Način, kako vragovi lažu, osobito je značajan. Oni spajaju ponešto istine s lažju, da bude opasnija.

Razjašnjenja. Stari su Grci iza svojih tragedija dali odigrati komediju, da slu-
šaocima odlane od prevelike napetosti živaca. U tim su se parodističkim komedijama
Satiri zbijali najkrupnije šale, kako vidimo i na slikama po starim grčkim posudama.
I u sredovječnim prikazivanjima paklenih muka vragovi su karikature strašne, al i
smiješne. Na pozornicama su prikazivali sred najvećih strahota paklenih prizora,
kako koji surovi, bedasti vrag strada ili ga koji lukavac, uz grohotan smijeh gleda-
laca, prevari. Takovi su šaljivi prizori prešli i u pučko pripovijedanje.

Dante je ovakovu sredovječnu satirsku igru umetnuo u svojoj Božanstvenoj
Komediji u XXI., XXII. i u početak XXIII. pjevanja. Imena vragova uzeo sam prema
Buzolićevu prevodu.

Poredjuje vrijuće jezero katrana i smole na dnu pete zle jaruge s velikim
kotlovima vrijuće pakline:. u mletačkom arsenalu te vrlo plastično opisuje posao
tamošnjih radnika. Uto pjesnici opaze, kako leti crni vrag, pa na ledjima nosi jednoga
starješinu Lukanca. Grad Luccu naziva Dante gradom svete Zite zato, jer su tamo
uvelike štovali ovu svetu služavku. Njeno se tijelo čuva u crkvi Sv. Frediane. Kraj
Lucce teče rijeka Serchio, gdje se Lukanci kupaju, a u stolnoj se crkvi štuje propelo
pod imenom »Sv. Lice«. Vrag spominje jedno i drugo rugajući se prokletoj duši te
veli, da su u Lucci svi podmitljivi osim Bontura. To je ironija, jer se iz starih kronika
vidi, da je taj bio baš najgori.

Kakovi su Lukanci bili varalice sidi se iz natpisa na kamenoj ploči u pridvorju
stolne crkve. K »Svetome Licu« dolazili su mnogi hodočasnici. Lukanci nisu htjeli
primati tudji novac pa su tako sve tudjince prisilili, da mijenjaju svoj novac. Kod
te zgode tako su ih varali, da je gradska oblast morala u tornju blizu crkve urediti
službenu mjenjačnicu, pa je na spomenutoj kamenoj ploči dala uklesati naredbu,
kojom tu gradsku mjenjačnicu otvara a sasvim iskreno kaže i zašto. Prema Danteovu
pripovijedanju čini se, da su i tu varali tudjince.

Virgil s s vragovima pogodio, a Dante se boji, da se vragovi ne će ugovora
držati. Spominje dogadjaj, koji je sam vidio. Toskanski Guelfi, a medju njima i naš
pjesnik, opsjedali su s prognanicima Capronu. Posada se predala uz uvjet, da iznese
živu glavu. Kad je kroz neprijateljski tabor prolazila vikalo se sa svih strana: »vje-

112

ixxX ginvaAqzfa

TNISNI ZI VNISSI VIE

DIA -. por 7. \
hf KI ip ZLE runa

Marat

lorda =
BALI ZLE
; GJ,

S

a bia
+
ra

tw

+,

hf
4
LI

'
LA
,
f

Hi
s.

AJ
ia

hat

šajte ih!« Ipak su sretno izašli. Kasnije su, dakako, u Pisi zlo prošli. Zamjerilo im
se, što su predali Capronu, pa su morali seliti u Luccu. Dante opet opredjeljuje
vrijeme posredno. Danas te njegove podatke raznoliko tumače.

Djavao govori o potresu, koji je srušio pećinu u sedmome krugu i nekoliko
mostova nad zlim jarugama, te računa ovako: ako je Isus u svojoj 34. godini umro
dne 25. ožujka u 3 sata popodne, onda je godine 1300. dne 26. ožujka u 10 sati prije
podne prošlo upravo 1266 godina, manje pet sati. |

Vrag je uostalom, kako će se vidjeti u XXIII. pjevanju rekao pol istine — da
ima razorenih mostova, a pola laži, da je slijedeći most čitav. Pustio je pjesnike
poći same nadajući se, da će ih tamo uhvatiti, gdje misle, da je sačuvan most.

Prostačkim znakovima izrazuju vragovi svome vodji, a vodja njima, da su
razumjeli varku i da ju odobravaju.

Pjevanje dvadeset i prvo.

G=ži J aruga podmitljivaca. 22.—57. Lukanski starješina. 98.—75. Virgil i Zlopandže. '76.—87. Virgil i :
Zlorepina. 88.—105. Dante se boji. 106.—114. Vražje laži. 115.—139, Vražja pratnja.)

1.—21. Tako dodjosmo s mosta na most razgovarajući se o čem Komedija moja
ne mari pjevati, te dospjesmo na vrh, kad stadosmo, da vidimo drugu pukotinu tih
jaruga i druge uzalud prolivene suze; a ukazuje se čudno tamna. Kao što u arsenalu
Mlečana vrije zimi gusta smola, da s nova kalavate svoje raspucane ladje, što već
ne mogu broditi; za toga pako jedan pravi novu si ladju, drugi opet krpa rebra
svojoj, koja je mnogo putovala: taj ispravlja provu, onaj krmu, jedan pravi vesla, |
drugi plete užeta, a taj ispravlja malo i veliko jadro — tako vrijaše tu dolje ne.
s ognja, nego s Božjega umijeća, gusta paklina, koja je posvuda obalu lijepila. Smolu
vidjeh, ali ne vidjeh u njoj ništa, neso samo mjehure, što su od ključanja izbijali,
i kako se sva (smola) nadimlje i zgušćena (opet) slegne.

22.—57. Dok ja oči u dno upirah, moj me Vodja k sebi privuče sa mjesta, gdje
sam stajao, govoreći: »Pazi, pazi«. Nato se okrenem nalik onomu, koji se žuri vidjeti
ono, pred čim valja da bježi a nagli ga strah svlada, tako da poradi gledanja ne
odgadja bježanje, te ugledam iza nas jednoga Crnog vraga, gdje trčeći uz greben
dolazi prema nama. Ah, kako je okrutan izgledao! i kako mi se činio goropadan u
svojim kretnjama, raširenih krila i na lakim nogama! Rame mu — šiljasto i gordo —
teretio grješnik jedan obim si gnjatovima (jašući na njemu), a.on (djavao) ga držao
Za nožne žile. S našega mosta: »O, Zlopandže«, reče, »evo jednoga od starješina iz
(grada) Svete Zite (iz Lucce). Zegnjavite ga (u smoli), jer ja se opet vraćam po još
druge u zemlju onu (u grad), koji ih silu ima: svi su tamo varalice osim Bontura;
Za novce se tu pretvara ne u da«. Dolje ga zbaci, pa tvrdom hridi krene natrag;
a nikad nije samsov pušten (s lanca) pojurio tako žurno da progoni lopova. Onaj
(Lukanac) potone pa se onda pomoli izvrnut; ali djavoli sakriveni pod mostom

113

viknuše: »Tu ne pomaže Sveto Lice (koje bi te štitilo); tu se drugačije pliva, nego
u Serchiu, zato se ne diži iz smole, ako ti se ne će naših ogrebina. Zatim ga pograbiše
s više od stotine račava te rekoše: »Tude valja da sakriven plešeš tako, da potajice
(jošte) štogod ščepaš — ako možeš«. Ne čine drugačije kuhači, đa njihovi pomagači

ugnjure usred kotla vilicama meso, da ne pliva.

58.—75. Dobri mi Učitelj reče: »Da se ne spazi, e si ovdje, zguri se za kakovu
pećinu, što te može zakloniti, pa što mi god učinili (vragovi) nemoj se ti bojati, jer
sam upućen u te stvari, budući da sam već jedanput bio u takovoj kavgi«. Onda sidje
preko sa vrška mosta, a kadno stiže na šestu obalu, doista mu je trebalo imati
odvažno čelo. |

Onim bijesom i onom žestinom, kojom psi skoče i navale na bokca, koji odmah
prosi gdje stane, skočiše ovi ispod mosta te svi okrenuše protiv njega svoje kuke,
no on viknu: »Nijedan od vas da me nije povrijedio. Prije no me vaše vile taknu,
neka pristupi jedan od vas, da me čuje, onda neka se predomisli, hoćete li me
zahvatiti (vilama)«.

76.—87. Svi viknuše: »Neka ide Zlorepina«. Nato jedan krene, a ostali ostadoše
mirni, i pridje k njemu (Virgilu) veleći: »Što ti treba?« Moj Učitelj reče: »Misliš li
ti, Zlorepino, da bi vidio ovamo dospjeti kroz sve vaše zaprijeke bez Božje volje
i povoljna udesa? Pusti me proći, jer je u Nebu odredjeno, da ja drugomu pokažem
taj divlji put«.

Nato mu se oholost tako sleže, da mu vile pred noge padoše, i reče drugima:
»Toga sada ne tucite«.

88.—105. A moj Vodja nato meni: »O ti, što zguren sjediš medju kršem od
mosta, vrati se sad mirne duše k meni«. Zato ja krenem i brzo k njemu pristupim;
a djavoli svi srnuše napred tako, te sam se bojao, da ne će držati ugovora (s Virgi-
lom). Tako sam nekoč vidio, gdje se boje pješaci, koji su izlazili iz Caprone, iza:
kako su se na vjeru predali bili, vidjevši se medju tolikim neprijateljima. Sav se
pritisnuh uz moga Vodju i ne skidah oka s njihovih lica, koja ne izgledahu dobra.
Oni spuštahu račve, a jedan reče drugomu: »Hoćeš li, da ga uđarim u krsta?« I
odgovarahu: »Da, gledaj da mu jednu prišiješ«. No onaj đemon, koji je s mojim
Vodjom govorio bio, brzo se okrenu i reče: »Miruj, miruj, Kuštro!«

106.—114. Zatim nam reče: »Na toj pećini ne možete dalje, jer šesti most leži
sav porušen na dnu jaruge, pa hoće li vam se dalje naprijed, idite ovim bedemom;
blizu je druga pećina, preko koje ćete moći preći. Jučer, pet sati iza ove ure navršilo
se tisuću dvije stotine šezdeset i šest godinA, te se-put ovdje srušio.

115.—139. Šaljem onamo nekoje od ovih mojih, da pogledaju nije li se koji
digao iz pakline; idite s njima, oni vam ne će nanijeti zla«. I poče (im) govoriti:
»Svi naprijed, Sagnikril i Gazimraz i ti, Psetino, a ti Rudobrade, vodi desetoricu.
I ti, Crnorilo, dodji još i Zmajetina, Svinjozub, Psoder, Vatronja i Ridjo ludi. Pre-
tražite svud naokolo vrijuću smolu, a ovi nek ostanu nepovrijedjeni do slijedećega
mosta, što čitav preko svih jaruga vodi«. »Ajme, Vodjo, što li je, što vidim?«, rekoh,

114

JEZERO PAKLINE

PJEVANJE XXI.

»idimo de sami bez (te) pratnje, ako znaš put; što se mene tiče, ja ju ne ištem. Ako
si oprezan, kao što običaješ biti, zar ne vidiš kako na nas kese zube i kako nam
obrvama prijete?« A on meni: »Ne ću, da se plašiš, neka rčže po svom običaju:
oni to čine na one, koji se tu bolno kuhaju (u smoli)«. (Vragovi) krenu na lijevo,
ali prije toga svaki za znak (ruganja) svome vodji pruži jezik izmedju zubi a on od
svoje stražnjice načini trublju.

115

Uvod u dvadeset i drugo pjevanje.

Sadržaj. Idući pjesnici rubom izmedju pete i šeste zle jaruge vide, kako se prokleti dižu iz vrijuće -

opakline, da se za čas ohlade, a utonu odmah. natrag, čim opaze, da se približuju vragovi Zlopandže. J ednoj

od prokletih duša nije uspjelo umaknuti. Vrag ju spopadne kukom, kojom ju izvuče na obalu. Ostali ju

vragovi stanu zlostavljati, ali joj daju vremena, da može kazati tko je i koje su duše s njom u vaklini.

Prokleti se posluži varkom te umakne vragovima. Do vraga, koji su pohitili bili za njim, posvade se radi
toga u zraku, potuku se i padnu u paklinu.

Alegorija. Ovo nije drugo, nego nastavak alegorije u dvadeset i prvom pjevanju, tek što se
ovdje radi o podmitljivcima, koji su varali svoga gospodara, dok je tamo bila riječ o podmitljivcima, koji
su varali gradsku općinu. Borba vragova prikazuje običajnu pojavu, da se lažljivi i prostački zlikovci
na kraj konca medju sobom potuku pa onda padnu u zajedničku nevolju.

Razjašnjenja. Na kraju XXI. pjevanja vodja je vragova svojoj četi dao znak
glasom svoje stražnjice. Pjesnik taj satirski motiv jače naglašuje time, što u početku
ovoga pjevanja svečano nabraja sve moguće znakove u vojsci, kod viteških igara
i manevara ladja, ali da takova signala još nikada nije čuo.

Poredjuje proklete duše, koje plivaju u paklini, s delfinima u moru, kad svoja
ledja pokazuju pa opet utonu. Mornari su vjerovali, da će biti bure, kad se delfini
tako igraju na morskoj površini, pa su nastojali, da se što prije zaklone u kakovu
luku.

Prvi prokleti, s kojim se Dante razgovara, nevjerni je sluga dobra gospodara,
navarskoga kralja Thibauta II. Vragovi su ga izvukli, da ga još više muče, jer se
pomolio iz vrijuće pakline. On sad žali, što nije pod njom ostao, jer bi mu tamo
laglje bilo. Kazuje, da je kraj njega u paklini sjedio fratar Gomita iz Gallure na
Sardiniji, kojega je Nino Visconti, gospodar Pise, stavio onamo za suca. Bio je
nevjeran, pa je za novce pustio iz sužanjstva neprijatelje svoga gospodara. S njim
je dolje u paklini drugi Sardinac, Don Michel Zanche, dvorjanik sardinskoga kralja
Enzia, nezakonitoga sina cara Fridrika II. Kad su Bolonjani Enzia zasužnjili, oženio
se Zanche njegovom suprugom pa time stekao gospodstvo nad Logodorom, sjevero-
zapadnim dijelom Sardinije, što graniči Gallurom. Susjedi u vlasti sjede u paklini
jedan do drugoga pa se samo o Sardiniji razgovaraju. Kažu, da se Sardinci još i
danas najradije o svom otoku razgovaraju.

Naganjanju vragova s prokletom dušom, koja ih prevari te pod smolu utekne,
u koju padnu i vragovi, suprotstavljeno je mirno držanje Dantea i Virgila sred tih
divljih prizora.

Pjevanje dvadeset i drugo.

(1.—12. Poredba. 13.—15. Divlja pratnja. 16.—30. Kako podmitljivcima odlane. 31.—T75. Navarac.
76.—90. Fra Gomita i Michel Zanche. 91.—132. 133.—151. Vragovi se jakare.)

1—12. Vidjeh već polaziti konjanike, počimati juriš, redati se na smotru te
kad i kad spas u bijegu tražiti; vidjeh kako se trkači takme na vašemu polju, o

116

Aretinci, i vidjeh obdulje; džilitanje i utrkivanje, sve to sad uz trublje, sad uz zvona,
uz bubanj i znakove sa tvrdjave, po našim ili tudjim običajima, ali nikad ne vidjeh
krenuti uz tako čudnu frulu ni konjanike ni pješake ni ladje broditi prema znaku
sa kopna ili po zvijezdi. |

13.—15. Idjasmo s (onom): desetoricom demona — oh, divlje li družbe! — no
u crkvu (se ide) sa svecima, a u krčmu s pijancima.

16.—30. Ipak sam pazio na smolu, da vidim svu sadržinu jaruge i svijet, što je
unjoj gorio. Kao delfini, kad svinutim hrptom davaju znak mornarima, da se pobrinu
kako će spasiti ladju svoju, tako bi po gdjekoji od grješnika pokazivao kad i kad
ledja, da si bol olakša, a sakrivao bi ih brže, nego što munja sjevne.

Pa kao što žabe sjede na rubu vode kojega jarka, da im gubica tek iz vode
viri, a sakrivaju noge i ostalo tijelo, tako je posvuda bilo grješnika; ali tek što bi se
približavao Rudobrad, povukli bi se pod kipućinu.

31.—75. I vidjeh, a još mi se (stoga) srce steže, gdje jedan (grješnik) zaosta,
tako, kao što se dogadja, da ostane jedna žaba na kraju, dok druga (pod vodu)
šikne. A Psoder, koji mu bijaše najbliži, zakvači ga za kose zalijepljene paklinom
te ga izvuče tako, da mi se pričinio kao vidra.

Već sam znao ime svihkolikih, tako sam ih upamtio, kad ih je biralo, i kad su
se prizivali pazio sam, kako su se zvali (medjusobno). »O Ridjo, požuri se, da ga
silnim noktima ščepaš tako, da ga oguliš«, vikahu svi ti prokleti zajedno. A ja:
»Učitelju moj, gledaj, ako možeš da doznaš, tko je taj nesretnik, koji je pao u ruke
svojih protivnika«. Moj Vodja pristupi nato tik do njega te ga upita od kuda li je,
a onaj mu odgovori: »U kraljevini Novari sam se rodio. Moja mati dade me za slugu
jednome vlastelinu, jer me rodila od nekoga lopova, koji potrati sebe i svoj imetak.
Onda sam bio u službi dobroga Tibalda;:tu sam: stao primati mito, radi čega evo
polažem račun u tom žaru«. A. Svinjozub, komu je iz laloka na svakoj strani virio
po jedan zub kao u nerasta, pokaza mu kako jednim dere. Medju zle mačke bio
dospio miš. No Rudobrad ga prekri rukama te reče: »Stanite tamo, dok ga ja na-
bodem«. Onda okrene. lice k mome učitelju: »Pitaj ga«, reče, »ako te volja više
doznati od njega, prije no ga drugi razderu«. Vodja nato: »Reci de nam dakle,
poznaš li medju ostalim grješnicima tamo: u paklini kojega Latina?« A onaj: »Baš
malo prije ostavih jednoga, koji je blizu odanle bio. Da sam srećom jošte s njima
sakriven (u vrijućoj paklini), ne bih se tad trebao bojati kuka i nokata«. A Crnoril:
»Predugo smo trpjeli, reče, i zakvači ga ostima za ruku tako, da mu derući ga otkinu
komad mesa. Zmajina ga htjede jošte zahvatiti za noge; zaradi toga njihov desetnik
svuda naokolo pogleda mrko.

76.—90. Kad su se oni malo m moj Vodja bez oklijevanja upita onoga,
što je razgledavao svoju ranu: »Iko je bio onaj, za koga reče, e si ga ostavio u zao
čas po te, da izadješ na obalu?« A on odgovori: To je bio fratar Gomita, onaj iz
Gallure, posuda svake varke; on je imao u ruci neprijatelje svoga gospodara te im
sve tako udesio, da se svaki od njih stoga hvali. Uze novaca od njih te ih, kako sam

117

kaže, naprosto pusti. I u drugim je službama bio podmitljivac, i to ne maleni — nego
baš lopov nad lopovima. S njime se druži gospar Michel Zanche iz Logodara; a
razgovarajući se o Sardiniji nikad im se jezik ne umori.

91.—132. Joj meni, vidite li drugoga, što reži: još bih više rekao, ali se bojim,
e se sprema da mi ogrebe šugu. A (na to njihov) veliki predstojnik okrenut Vatronji,
koji je već buljio očima, da će udariti, reče: »Na stran, zloguki ptiću!l« Prestrašeni
grješnik nanovo će: »Ako vam se hoće vidjeti ili čuti Toskanaca ili Lombarda,
prizvat ću ih. Ali neka Zlopandže stanu malo na stranu tako, da se oni (dolje u
smoli) ne plaše njihove osvete, a ja ću sjedeći na tom istome mjestu za mene jednoga
dovabiti sedmoricu, kad zafićuknem po našem običaju, kad koji (iz vrijuće smole)
izadje«. Na takovu riječ Psetina digne gubicu kimajući glavom i reče: »Čuste li
lopovluka, kojemu se domislio, da se baci dolje«. No onaj, koji je bio krcat varka,
odgovori: »Istina je, prezloban sam, kad mojim drugovima spremam veće muke«.
Sagnikril se nije mogao suspregnuti pa mu reče unatoč drugima: »Uskočiš li dolje,
ne ću za tobom uzagrapce, nego ću te stići nad smolom mašući krilima. Ostavimo
dakle vrh pećine, a obala neka nas zaštiti, da vidimo, jesi li ti jedan više vrijedan
od sviju nas«. O ti, koji čitaš, čut ćeš novu igru. Svaki (od vragova) otkrenu oči na
drugu stranu (da ode te se sakrije): prije no svi drugi, onaj (Psetina), koji se tomu
najviše opirao bio. Navarac uhvati zgodni čas, upre tabane u tle i za tren skoči te
uteče njihovoj nakani (da ga deru). Stoga se svaki (vrag) osjećao smućen, ali najviše
onaj, koji bijaše uzrok pogrješki (da im je Navarac utekao); zato krene i vikne:
»Stigoh tel« Ali slabo mu pomoglo; jer krila ne mogoše preteći strah. Onaj utone
(u smolu), a ovaj (koji je letio za njim) podigne prsa u lijetu. Drugačije ne tone
patka u močvaru, kad joj se približi sokol, a on se vrati gore srdit i umoran,

133.—151. Gazimraz, ljut s varke, poleti za njim (za Sagnikrilom) željan, da
onaj (Navarac) umakne, pa da bude (on) imao borbu (s ovim Sagnikrilom). I tek
varalice nesta (u smoli), odmah okrene pandže protiv svoga druga te se s njime
zakvači nad jarugom. Ali drugi bijaše baš divlji sokol te ga ščepa čvrsto, i obadva
padoše u sredinu vrijućega blata. Vrućina ih odmah rastavi, ali se ne mogoše uzdići,
tako su im se krila (smolom) zalijepila bila. Rudobrad jadikujući s ostalim drugovima
odredi, da četvorica odlete na drugu stranu obale, sa svima kukama; te veoma žurno
sidjoše s ove strane na svoje mjesto pa dodavahu kvake zalijepljenime, što su se
već bili skuhali u kori, a mi ih ostavismo tako zapletene.

118

Uvod u dvadeset i treće pjevanje.

Sadržaj. Pjesnici ostavljaju Zlopandže, koji spasavaju svoje drugove iz vrijuće pakline, pa nastavljaju

sami svoj put. Vragovi poteku za njima, ali se Virgil s Danteom spusti u šestu zlu jarugu, nad kojom

Zlopandže nemaju vlasti. Dodju medju licemjere pokrite teškim, iznutra olovnim, izvana pozlaćenim

kabanicama. Govore s Bolonjanima Catelanom i Loderingom. Vide Kaifju propetoga na zemlji. Svi licemjeri
gaze po njemu.

Alegorija. Napast uvijek progoni čovjeka, razum ga mora spasiti, Licemjeri nose kabanice
s kukuljicom nalik onakov:ma, kakove imađu Mala braća, Franjevci. 'To znamenuje, da licemjeri pod
odjećom poštenih, svetih ljudi varaju svijet. Izvana su im riječi zlatne, a iznutra prosto olovo. Teško olovo
znači teret zlih posljedica laži. Kaifa pati istu muku kao Isus, tek što nije uzvišen na križ, nego je prema
niskosti svoje duše prikovan na tle. Tište ga svi licemjeri tovareći na njega svoje vlastite kazne. Isus
uze na sebe grijehe ovoga svijeta, da ljude spasi; Kaifa mora nositi teret svoga grijeha sebi na propast.

Razjašnjenja. Miš se na svoju nesreću sprijateljio sa žabom, a ta mu nije bila
iskrena, nego mu je zlo željela. Svezala njegovu nogu za svoju. Ponajprije su pošli
poljem da jedu, a kad su stigli na obalu mlake, skočila žaba u vodu pa potegla za
sobom miša, koji se utopio. Mrtvi miš nabrekao pa plivao na vodi. To opazi čaplja,
doleti, zgrabi mrtvoga miša pa s njim odleti; s mišem potegnu i žabu, koja je za nj
svezana bila, pa i nju pojede.

Te se Esopove basne sjeća Dante vidjevši, kako se vrag s vragom uvalio u
vrijuću paklinu, oba prevareni. | |

Dante živo riše, kako su utekli vragovima, koji su ih progonili.

Mostove preko zlih jaruga moramo sebi različito predstaviti, isto kao i jaruge.
Nad prvim jarugama izgleda, kao da je Dante još mislio na zidane mostove: ali kad
mu mašta povećava zle jaruge, pa iz njih ponore pravi, onda sebi i mostove pred-
stavlja kao ogromne pećine, koje su se s jedne i s druge strane ponora nagnule jedna
prama drugoj. U Dolomitima ima takovih oblika. Kod potresa u čas smrti Isusa,
propetoga uslijed krive optužbe licemjernih Farizeja, najjače se stresla zla jaruga
licemjerA, pa su se samo nad njom srušili ogromni mostovi, dok su nad svim drugim
jarugama ostali čitavi. Od srušena mosta toliko se naslagalo kamenja i šljunka, da
se tuda mogao Virgil s Danteom spustiti u jarugu.

Dante stavlja licemjere u zlu jarugu, koja leži medju jarugom podmitljivaca
i jarugom lupeža. Tim, što su u dubokom Paklu, rečeno je, da su gori od heretika i
nasilnika.

Dante svomu neprijatelju Bonifaciju VIII. spočituje, da je »najveći izmedju
novih Farizeja«, ali ga ipak ne stavlja medju licemjere, nego mu dosudjuje mjesto
medju simonistima, jer je njihov grijeh crkvenim zakonom osobito teško kažnjen.

Dante opisuje nošnju licemjera u paklu pa kaže, da po kroju naliče nošnji
Benediktinaca u »Cologni«. Tu su riječ raznoliko tumačili. Stariji se komentatori
slažu u tom, da se tu ima razumijevati »KGgln« u Njemačkoj, a neki uvaženi novi
tumačitelji kažu, da je Dante htio ošinuti franceske Benediktince u Cluny-u.

Glede kukuljica (kapuca) fratarskih vodile su se u Srednjem Vijeku velike

li9

polemike pa su to pitanje smatrali tako važnim, da su počinili barbarske promjene
na dobrim slikama samo da kukuljice priudese po ovoj ili onoj teoriji. Za redovnike
u Kolnu govori se, da su od pape tražili nekake gizdelinske promjene u nošnji, pa
da su za kaznu dobili osobito velike i teške kukuljice.

Isto tako nose i licemjeri, ali od olova, izvana pozlaćene, kao i cio »habit«
grješnika, u smislu sredovječne smione etimologije, po kojoj riječ »ypocrita« dolazi
od »yper« to jest: od ozgo, i ;»crisis«, što znači: zlato; hypokrita da prema tomu
znamenuje »odozgo pozlaćen«. |

Fridrik Drugi, kažu, dao je veleizdajnike u olovno odijelo obući pa onda u
vatru baciti, te se je olovo na njima rastopilo. Spominje se, da je bio užasan vrisak
tih kažnjenika. Dante veli, da su te Fridrikove kabanice bile kao slama lahke prema
ovima, što ih licemjeri u Paklu nose. |

Jedan od ovih kaže, da se zove Catalano (de' Malavolti), a drugi da je Loderingo
degli Andalld. Ovoga drugoga spominje povelja Urbana IV. u Sienskom arkivu
jednim od utemeljitelja reda vitezova bl. djevice Marije. Taj red utemeljen je za
vrijeme križarskih vojni protiv Albingenza u Provansi. God. 1233. premješten je
u Parmu a god. 1261. u Bolognu. Red vitezova bl. djevice Marije bio je, nalik redu
trećorednika Sv. Franje, pristupačan, i oženjenim . svjetovnjacima. Narod je tim
vitezovima nedjenuo porugljiva imena »Vesela braća« t. j. braća (godenti), koji
uživaju a nisu braća, koja se kaju. (poenitenti). Nazivali su ih »Isusovi kopuni«, a
glas puka žigosao ih kao licemjere. |

Dvojicu te »Vesele braće« imenovali su, kako Villani pripovijeda, Firentinci
(g. 1266.) načelnicima, jer je regula njihova reda zahtijevala, da ti vitezovi nastoje
svagdje mir uspostaviti. Baš ta su im se dvojica činila zgodnima, jer je jedan bio
Guelf, a drugi Ghibellin, no oni se obojica složiše protiv Ghibellina te uvedoše u
grad pobjedonosne franceske vitezove Karla 1. Anžuvinca. Oni su skrivili, da su
“u onom dijelu Firenze, koji se zvao »Gardingo«, razorili kuće obitelji Uberti (vidi
uvod u X. pjev.).

Dok Dante počinje prekoravati »Veselu braću« s njihovih zlodjela, ugleda na
zemlji razapetoga i kolcima, kao na križu, pribitoga čovjeka, preko kojega prelaze
licemjeri u svojim olovnim kabanicama. To je Kaifa; a njegov tast Ana, kao i ostali
farizeji, jednako su kažnjeni. Nje terete laži.

Virgil se čudi toj novoj kazni, jer kad je on bio prvi put u Paklu, tih zločinaca
još nije tamo bilo.

Pjevanje dvadeset i treće.

(1—57. Virgil i Dante bježe. 58.—72. Povorka licemjer4. 73.—108. Vesela braća. 109.—123. Kaifa i tast mu.
124.—148. Izlaz iz šeste zle jaruge.)

1.—57. Šuteći, sami i bez pratnje idjasmo, jedan naprijed, drugi za njime, kao
što putem idu Mala braća (fratri). Poradi ove borbe (vragova) misli se moje skrenule
na Esopovu basnu, gdje govori o žabi i mišu. Jer ne nalikuju više »sad« i »odmah«

120

TIIXX HiNvVagid

I[NTIMHOII VHIVI

u Zi A

i

ma“

e

HI E
%*iz BA
š |

W
S

sU o VOR i

%
mina

x

-
homo Vo

nego to (hrvanje) onomu (u Esopovoj basni), ako se u pameti pomnjivo uporedi
. početak i svršetak (obiju dogodjaja). Pa kao što jedna misao iz druge izbija, tako
se iz one (moje misli) rodi nato druga, koja udvostruči moj prvi strah. Mišljah ovako:
»Ovi su radi nas namadžareni, uz toliku bruku i štetu na takav način, da su sigurno
jako srditi. Kad se (pako) srdžba spoji sa zlobom, oni će nas bjesnije progoniti,
no što goni pseto zeca, kad baš hoće da ga ščepa«. Već osjećah, kako mi se koža
ježi od straha, te pozorno slušah unatrag dok rekoh: »Učitelju, ako ne sakriješ sebe
i mene odmah, bojim se Zlopandž4. Oni su (sigurno) već za nama: tako ih sebi živo
predočujem, da ih već i osjećam (kao da me već grebu)«. A on: »Da sam od stakla
podložena olovom (ogledalo) ne bi se tvoja vanjština sa mene brže odrazila, no što
se tvoja nutarnjost zrcali (u mojoj duši). Baš su se sad tvoje misli pridružile mojima,
jednake (mojima) i po sadržaju i po obliku, tako da sam iz obiju jedan savjet složio.
* Ako je (istina), da se bedem s desne strane tako spušta, da možemo saći u drugu
jarugu, mi ćemo uteći utvarnoj hajci«.

Jedva što je taj savjet izrekao, već ih ugledah, gdje nedaleko (prema nama)
lete razapetim krilima, da nas uhvate. Moj Vodja mene odmah uze, kao što mati,
koja se probudi od praskanja, pa blizu sebe vidi vatru, gdje bukti, uzme sina i bježi
i ne zaustavi se, brineći se više za njega nego li za sebe, ni toliko da samo košulju
obuče. I odmah se spusti nauzmak niz tvrdi obronak kose litice, što zatvara jednu
stranu slijedeće (šeste) zle jaruge. Nikad nije voda brže tekla žlijebom, da vrti kolo
.naljevaćega mlina, tamo, gdje je najbliže lopatama, no što se moj Učitelj spusti niz
taj rub noseći me na svojim prsima kao svoga sina, a ne kao druga. Jedva što mu
noge stigoše dolje u korito dna, kad oni (vragovi) dospješe na vrh (jaruzi) nad nama;
ali ih se nismo trebali više bojati, jer uzvišena Providnost, koja je odredila, da budu
čuvari pete jaruge, oduze svima moć da odanle odu.

58.—/2. Tamo: dolje nadjosmo oličenu čeljad, koja je obilazila naokolo veoma
polaganim koracima, plačući, a po licu (sudeći) umorna i obnemogla:; Imali su plašteve
s niskim kukuljama, koje su im sizale nad oči, a bijahu istoga kroja, kao što se prave
za fratre u Kolonji. Izvana su pozlaćeni, tako da te (zlato) zaslijepi, al iznutra sasvim
su od olova i tako teški, da je Fridrik metao (kabanice) tek od slame. Oj tegotna li
na sve vijeke plašta! Okrenusmo opet nalijevo skupa s njima slušajući (njihov)
žalosni plač. Ali poradi tereta (olovnih plašteva) ta je umorna čeljad koračala tako
polako, da smo svakim korakom stigli nove suputnike.

73.—108. Zato ja mome Vodji: »Gledaj da nadješ kojega na glasu po imenu
ili djelu i tako hodajući okreći oči naokolo«. A jedan, što je čuo toskanski govoriti,
viknu iza nas: »Sustavite malo noge, vi, što trčite tako kroz (tai) tamni zrak. Možda
ćeš od mene čuti, što želiš«. Nato se okrene Vodja i reče: »Čekaj, pa onda idi nje-
govim korakom«. Stadoh, a dvojici vidjeh na licu živu želju, da budu sa mnom, al im
ne davaše teret (plašta) i uska staza. Stigavši nas gledahu me škiljeći jako i bez
riječi, onda se okrenuše jedan prema drugomu i rekoše medju sobom: »Po micanju
grla (sudeći), ovaj, čini se, da živi! Pa ako su mrtvi, otkuda im povlastica da hodaju

121

nepokriti teškim plaštem?« Zatim rekoše meni: »Ej, Toskanče, koji si došao u zbor
žalosnih licemjera, ne ustručavaj se kazati nam tko si«. A ja njima: »Rodio sam se
i odrastao na lijepoj rijeci Arnu u velikom gradu, a tijelo imam, što sam ga vazda
imao. No tko li ste vi, kojima, kako vidim, bol niz lice toliko (suza) cijedi, a kakova
je to u vas kazna, što se na vama tako sja«. A jedan mi od njih odgovori: »Pozlaćene
su kabanice od olova, tako teške, da s njihova tereta stenju kraci tezulje (ramena).
Bijasmo iratri Veseljaci i Bolonjani, ja Catalano, a ovaj Loderingo zvani; tvoji
zemljaci zajedno nas uzeše (za poglavare grada), kako se obično bira čovjek samo-
stalan, da u gradu uzdrži mir, a bijasmo takovi, da se još vidi uokolo (ulice) Gardinga
(gdje su garišta kuća Uberti)«.

109.—123. Počeh: »O fratri, vaša zla...«, ali više ne rekoh, jer mi udari u oči
jedan sa tri kolca prikovani na zemlju. Kad me ugleda, sav se zgrči pušući u bradu
uzdasima. A fratar mi Catalan, koji to opazi, reče: »Taj raspeti, kojega gledaš, svje-
tovao je farizeje, da je probitačnije jednoga umjesto (cijeloga) naroda staviti na
muke. Popreko leži i gol na stazi, kako vidiš, a red mu je, da osjeća koliko teži svaki,
koji (tuda) prolazi. A na taj način i tast mu je mučen u toj jaruzi, pa i tom) drugi
članovi vijeća, koji bijahu za Židove zlo sjeme (teških zala).

124.—148. Tad vidjeh kako se Virgil začudi onomu, koji ležaše tako jadno u
križ raspet u vječnom progonstvu. Zatim se (Virgil) okrene k fratru ovim riječima:
»Ne budi vam žao, da nam kažete, ako smijete, ima li zdesna kakov izlaz, gdje bi
mi dvojica izaći mogli a da ne trebamo u pomoć pozvati crne andjele, da nas dodju
iznijeti iz ove jaruge«. A ovaj na to: »Bliža nego li se nadaš ima pećina, što s najvećeg
okruga ishodi te prelazi sve strašne jaruge, samo je nad ovom jednom srušena i ne
presvodjuje ga. Moći ćete se popeti po ruševinama, što leže po strani a nagomilane
su na dnu«. Vodja malo stade pognute glave, zatim reče: »Zlo je pripovijedao stvar
(glede naše staze) onaj, koji tamo grješnike kvači«. A fratar: »Čuo sam već u
Bologni pripovijedati o mnogim opačinama djavla, medju ostalima sam čuo, da je
. lažac i otac laži«. Na to moj Vodja podje velikim koracima, malo namrgodjen u licu
od srdžbe; poradi čega odoh od opterećenih tragom milih tabana (Virgilovih).

122

Uvod u dvadeset i četvrto pjevanje.

Sadržaj. Na koncu XXIII. pjevanja spominje Dante, da se Virgil smeo od srdžbe na vragove, koji su

lagali gledom na porušeni most. Stoga se Dante ražalosti i zbuni, ali se brzo umiri videći, da se Virgil

više ne srdi. Pjesnici se popnu teškom mukom po razvalinama mosta na niži rub šeste jaruge, te prispiju

na most sedme. Sišavši na rub sedme zle jaruge vide lupeže sred mnoštva groznih zmija. Medju njima

je Vanni Fucci iz Pistoje. Ogorčen, što ga je Dante prepoznao, proriče mu, da će stranka Bijelih doskora
opet biti potučena.

Alegorija. Ljudi vole izgledati dobri, nego li biti dobri. Teško je rješiti se grijeha toga,

licemjerstva, zato Dante teško izlazi iz te jaruge. Lupeži, koji od navade krađu, za uvijeke su u zmije
pretvoreni, jer i zmija potajice tiho plazi kao što tat potajice smišlja, i što je smislio potajice provadja.

Razjašnjenja. »Kad Sunce pod Vodenjakom grije trake svoje« znači, da je
Sunce u zvjezdovlju Vodenjaka. Dante misli na vrijeme izmedju polovice siječnja
i polovice veljače, kad u Italiji sunce već počinje grijati, ali znade kadikad pasti
tako gusti mraz, »brat snijega«, da izgleda kao pravi snijeg. Seljak se uplaši, kad
vidi sve livade bijele, ali se brzo utješi, čim Sunce rastopi mraz; tako se pjesnik
uplašio, kad je vidio, da se Virgil srdi, ali se opet smirio.

Uspinjući se iz jaruge Dante se umori. Virgil ga opominje, da ustraje, a ta se
opomena tiče duševnoga života, ne materijalnoga uspinjanja.

U sedmoj su jaruzi zmije, koje muče tate i lupeže.

Imena afrikanskih zmija uzeo je Dante iz Lukanove Farzalije; htio je tim
obilježiti izvanredne strahote te jaruge.

Tko kamen heliotrop kod sebe nosi, toga ljudi ne vide; tako se vjerovalo u
Srednjem Vijeku. Pjesnik se služi tom pričom, da pjesnički opiše strah tamo zato-
čenih duša.

Dante se čudi, što tu medju prokletima vidi Vanni di Fucci-a de' Lazzari iz
Pistoje, kopile, koje je već po tom — kako Dante misli — perverzno. Ipak se stidi,
što ga je pjesnik prepoznao. Njegovo se ime često nalazi u knjizi pistojskih sudbenih
odluka. Bio je žestok pristaša Crnih a protivnik Bijelih, pa je uime politike palio,
haračio i robio. Dante je sve to znao, ali nije znao, da je bio i prosti tat. Vanni
Fucci ujedno sa Vanni-em della Mona i sa Vanni-em Mironom pokrade god. 1293.
riznicu crkve Sv. Jakova u Pistoji. Dvije gotovo godine trajao je proces a neki
Raimondo di Ranuccio, lažno optužen imao je biti smaknut, kad Vanni della Mona,
osigurav sebi pomilovanje, otkri prave krivce koje smaknuše god. 1295. a mrtva im
tjelesa svezaše konjima na repove, da ih po gradu vucare.

God. 1300. vladala je stranka Bijelih u Firenzi i Pistoji, ali su je Crni u savezu
s markgrofom Malaspinom već 1301. iz Pistoje protjerali. Imanja toga njihova
saveznika leže u dolini Magre. Bitka, o kojoj Fucci govori, valida je ona, što se je
bila god. 1302. kod Serravalla. Dante kaže, da su se borili na »Picenskom polju«, ali
je ta oznaka kriva, temelji se na krivo razumljenu mjestu u Salustu.

U poredbi vojske Malaspine s olujom leži fin komplimenat obitelji, koja je
kasnije Dantea gostoljubivo primila.

123

Pjevanje dvadeset i četvrto.

(1—21. Zabrinutost i utjeha. 22.—60. Uspinju se na obronak jaruge. 61.—96. Lupeži i njihova kazna.
97.—139. Vanni Fucci. 140.—151. Proročanstvo poraza Danteove stranke.)

1.—21. U ono doba mladjahnoga ljeta, kad Sunce pod Vodenjakom grije trake
svoje, a noći već malone polovicu dana traju; kad mraz po zemlji oponaša sliku
bijeloga si brata (snijega), ali samo kratko traje oštrina pera njegova; (tad) ustaje
seljak, koji nema više krme, pogleda (napolje) i vidi, gdje se sva krajina bijeli, te
on sebi (od žalosti) bije bedra; vraća se kući, kuka amo, tamo kao kukavelj, koji ne
zna šta da radi; onda opet izadje a nada mu iznova sine, kad vidi, da je svijet za
malo sati promijenio lice; i uzme štap svoj pa istjera na pašu ovce. Tako me uplaši
Učitelj moj, kad vidjeh, gdje namršti tako čelo svoje, a isto tako brzo stiže melem
nevolji: jer kadno dodjosmo do razorena mosta, moj se vodja okrene prema meni
s onim ljupkim izrazom, koji sam na njemu primjetio na podnožju brda u prvi čas
(našega sastanka).

22.—60. Raskrili ruke te posavjetovavši se malo sAm sa ode dobro prije
pogleda razvaline, a onda me uhvati odotrag.

I kao onaj, koji radi i razmišlja te izgleda kao da vazdan unapred sve prora-
čunava, tako i on dižući me na vrh jedne klisurine već mi je pokazivao drugi komad
kamena govoreći: »Popni se poslije na onaj tamo, ali kušaj prije, da li je kadar da
te drži«. |

Ne bijaše to put za olovne plašteve; jer smo se jedva mi mogli — on tako
lahak, a ja njime poduprt — uspinjati oko klisure.

Pa da nije unutarnja ograda (zle jaruge prema sredini) bila niža od prijašnje,
ne znam kako bi on, ali ja bih bio svladan.

No jer su zle jaruge prema ušću najdubljega zdenca ponora sve niže, to iz
položaja svake slijedi, da je jedna obala viša, a druga niža. Ipak napokon stigosmio
do najvišega ruba (nižega obronka), s kojega se survao bio zadnji kamen (srušenoga
mosta). Moja su pluća bila iznemogla, kad bijasmo gore, tako da nisam dalje mogao,
nego sjedoh odmah čim prispjesmo. »Sad je potrebno«, reče“ moj Učitelj, »da se
otmeš tromosti«, jer na dušecima sjedeći ili pod perinama (ležeći) ne dovine se nitko
slave; a tko bez nje svoj život potroši, taj za sobom ostavlja toliko traga, koliko dim
u zraku ili pjena u vodi. Stoga ustaj, svladaj nemoć onim (poletnim) duhom, koji
vazda k pobjedi vodi, ako ga ne spriječi tijelo svojom težinom.

Valja da se uspneš još uz daleko više skaline; nije dosta ove ostaviti. Shvaćaš
li me, onda nastoj, da ti (moj savjet) prudi.

Tad ustadoh prikazujući se snažniji nego li sam se (uistinu) osjećao, te rekoh:
»rlajde, čil sam i odvažan«.

61.—96. Podjosmo preko klisurine mje uske i tegotne, strmije još od
prijašnje. Idjah razgovarajući, da se ne pokažem slab, a jedan se začu glas iz drugoga
jarka, ali ne uzmože riječi da složi. Ne znam, što reče, prem sam se uspeo bio na
vrh lika, koji ovdje premošćuje jarugu, ali se činjaše od srdžbe uzrujan onaj, koji

124

VANNI FUCCI

IV.

X

PJEVANJE X

govoraše. Bijah se sagnuo dolje, ali žive oči nisu mogle do dna kroz tminu, zato ja:
»Učitelju, nastoj da dospiješ k drugoj obali, pa sidjimo niz pećinu (mosta), jer kao

što odavde čujem, a ne razumijem, tako vidim dolje, a ništa ne razabirem«. — »Ne
odgovaram ti drugim«, reče, »no činom: jer na pošteno pitanje treba šutke odgovoriti
djelom«.

Sidjosmo sa mosta s onoga kraja, gdje se spaja s osmom obalom; nato mi se
jaruga razotkrije. I vidjeh unutri užasnu hrpu zmija, a tako raznolike vrsti, da mi
se s uspomene još krv ledi. Neka se Libija ne diči svojim pijeskom; jer sve ako i koti
zmije Kelidre, Jakule, Fareje, Kenkrije i Amfesibene: toliku gamad i takovu strašnu
ipak nikada ne pokaza ni (skupa) sa cijelom Etijopijom ni sa zemljom, što je nad
Crvenim Morem. Sred ovog okrutnog i strašnoga mnoštva trčahu goli, prestrašeni
ljudi, bez nade, da će naći utočište ili (kamen) Heliotrop. Zmijama im ruke otraga
svezane bijahu, te im probadahu bubrege repom i glavom, a bijahu sprijeda spletene
u čvor.

97.—139. A sad eto jednoga, koji stajaše s nama na istom obronku, saleti zmija
pa ga probode tamo, gdje se vrat s plećima spaja. Nikada se tako brzo nenapisa ni
slovo O ni (slovo) I, kako se brzo taj upali, izgori, te se padajući sav u pepeo morade
pretvoriti. A iza kako se na taj način po zemlji rasu, sabra se pepeo (smjesta) sam
od sebe, pa se opet stvori u onog istog (čovjeka). Tako uče veliki mudraci, da ptica
Fenič umire pa se opet rodi, kad se približi svojoj petstotoj godini. Nikad u svomu
životu ne pase trave niti (zoblje) zrnja, nego samo tamjanove suze i srdiš, a nard
i mirha samrtni su joj povoji (u kojima se spali). Pa kao što onaj, koji padne, a sam
ne zna kako, snagom vraga, koji ga na tle vuče; ili (snagom) druge boljetice, koja
čovjeka sputa, kad ustane gleda svuda naokolo, sasvim smeten od velika straha, što
ga.je podnio, pa gledajući uzdiše, takov bijaše taj grješnik iza kako je ustao. O Božja
pravdo, kako si stroga, ti, koja za osvetu takove udarce dijeliš! Vodja ga nato upita,
tko je, radi čega on odgovori: »Spao sam nedavno iz Toskane ovamo u to grozno
ždrijelo. Život zvjerski svidjao mi se, a ne ljudski, kako mi se kao mulcu (kopiletu),
što sam bio, i pristajalo. Vanni Fucci sam, beštija, a Pistoja mi bijaše dostojno
leglo«. A ja Vodji: »Reci mu, da ne umakne, i pitaj ga, koji ga grijeh ovamo surva,
jer ga vidjeh, gdje bijaše krvolok i kavgadžija«. A grješnik, koji to ču, ne utaja se,
nego okrene duh i lice k meni i porumeni od žalosna stida. Zatim reče: »Više me
boli, što si me našao u (toj mojoj) nevolji, gdje me evo vidiš, nego kad sam se .
morao seliti s drugoga svijeta. Ne mogu ti odbiti što me pitaš: ovamo sam dolje
zato metnut, što sam okrao sakristiju lijepih sprema, a drugi bi onda zaradi toga
krivo optužen. | ..

140.—151. No da se ne poveseliš, što me ovdje gledaš, izadješ li ikad iz ovih
tamnih mjesta, otvori svoje uši tomu, što ti proričem, i čuj: »Pistoja će se ponajprije
riješiti Crnih, onda će Firenza promijeniti puk i običaje. Mars navrnut će iz Val
de Magre paru, što je uvijena u tmaste oblake (Markez Malaspina), na Picenskom
polju bit će boja uz silnu, bijesnu buru. Ta će para (vojska Malaspine) rastjerati
maglu (Pistojce) tako, da će svi Bijeli dopadnuti ran4. Ovo rekoh, neka te zaboli«.

125

Uvod u dvadeset i peto pjevanje.

Sadržaj. Vanni Fucci svršava time, da Bogu figu« pokaže. Zmije ga zato spopadnu, jedna mu stegne.

vrat, da ne može više govoriti, a druga mu se ovije oko ruku, da se ne može maknuti. Danteu je to tako

drago, da bi se mogao sprijateljiti sa zmijama. Vanni Fueci utekne, a Kentaur Kako dotrči, te ga kazni..

I sam je pun zmija, jer je i on tat. Dante gleda neke otmjene Firentince, koji su okrali općinsko dobro.
Oni se pretvaraju u zmije, pa opet natrag u ljude. Drugi se stope sa zmajevima u novu neman.

Alegorija. Kentaur je Kako čuvar ove zle jaruge. On je i nasilnik i tat, slika lupeštva. Ljudi,
koje saleti zmija, pa se u zmiju pretvaraju, a onda im se opet vraća ljudski lik, tati su, koji prigodice
kradu pa se onda pokaju. Tati, koji u društvu kradu, stope se u jedno zločinačko lice.

Razjašnjenja. Usklik pjesnikov protiv Pistoje usklik je političara Dantea, jer
se kavga Crnih i Bijelih iz Pistoje prenijela u Firenzu pa tamo svršila progonstvom
Bijelih i Dantea. Pričalo se, da su Pistojci potomci Catiline i njegovih drugova, zato
»zlo sjeme«.

Kentaur Kako sin je Vulkanov. Rimska stara priča o nekakovu opasnu hajduku
iz predhistorijskoga doba stopila se s grčkim pričama o Kentaurima. O Kaku se
pripovijedalo, da je ukrao Heraklu sunčane bikove, pa da ga je ovaj zato ubio. Dante
toga Kentaura poradi toga meće medju tate, a ne medju druge Kentaure u sedmome
krugu.

Prikazuje se pretvaranje tatova i zmija. Pjesnik se unaprijed ogradjuje protiv
toga, da on oponaša Ovidija ili Lukana, zato citira Ovidija, koji je pričao samo
jednostavne metamorfoze, i Lukana, koji.u Farsaliji pripovijeda, kako su rimski
vojnici Sabello i Nassidije poginuli od zmija i gušterovi. Dante spominje, kako se
Kadmo pretvorio u zmiju, a nimfa Aretuza u izvor.

U priči o Kadmu ima tragova najstarije feničke kolonizacije Grčke i Ilirije.
Zmija, koja u jamama pod zemljom živi, simbol je urodjeništva. O zmiji su govorili,
da je od zemlje rodjena. |

Nimfu Aretuzu progoni ljubavlju bog rijeke Alfej; ona utekne pod zemlju, pa
se istom u Siciliji opet pomoli, da se ne pomiješa s vodom Alfeja. Rijeka ponornica.

Tati, koji se u toj zloj jaruzi pretvaraju, Firentinci su Cianfa Donati, Agnello
Brunelleschi, Buoso Abati, Guercio Cavalcanti, koga u Gavilli ubiše, radi čega to
mjesto plače, jer su se njegovi rodjaci stanovnicima ljuto osvetili. Dante tu pokazuje
svoju nepristranost: birao ih je iz jedne i druge političke stranke. Donati se stopi
s Brunelleschi-em u jednu neman; Abati se pretvori u zmiju, u kojoj je bio Guercio
Cavalcanti. Puccio Sciancato ne mijenja se.

U stihu 100.— 102. umetnuta je primjedba, koja se može razumjeti samo sa
gledišta skolastičke filozofije. Ova tercina glasi

(Ovidio) due nature mai a fronte a fronte
Non transmuto, si ch'ambedue le forme
A cambiar lor materie fosser pronte.

Doslovno prevedeno glasilo bi ovo mjesto: »Ovidij nije nikada dvije naravi stojeće

126

jednu spram druge izmijenio tako, da bi obje forme bile spremne izmijeniti svoju
materiju. | |

Riječ oblik, »forma«, u skolastičkoj filozofiji ne znamenuje samo vanjski oblik
jedne stvari, nego onu tvornu snagu (virtus formativa), koja čini stvar onim, što.
jest. Materija nije samo »tvar« nego je mogućnost, da tvar postane stvar
(potentia formabilis).

Prema tomu, kad Ovidij pretvara Kadma u zmiju, onda Kadmo ostaje Kadmo,
tek je u obliku zmije. Lukijan je tu ideju šaljivo proveo u svojoj pripovijesti »Lucije:
i magarac«. Kadno Dante tate pretvara u zmije, onda oni prestaju biti, što su bili,
oni postaju prave zmije. Njihova je ljudska »materija« raspoložena da primi narav
zmije, jer su oni već bivši ljudi plazili potajice i skriveno kao zmije, te su s istoga,
razloga raspoložene da prime opet oblik tata.

Pjevanje dvadeset i peto.

(1—9. Kazna za huljenje Boga. 10.—15. Psuje Pistoju. 16.—33. Kentaur Kako. 34.—151. Firentinski lupeži
' i njihovo pretvaranje.)

1.—9. Na kraju svoga govora podiže lupež ruke pa obima pokaza njake vičući:
»Drž', Bože, tebi ih pravim«. Odonda mi omilješe zmije; jer mu se jedna omota oko.
vrata, kao da je htjela reći: »Ne ću, da kažeš više, a druga (mu se omota) oko lakata
te ih sveza unatrag, zauzlavši sama sebe (glavom i repom) sprijeda tako, te nije:
mogao maknuti rukama.

10—15. Avaj Pistojo, Pistojo, što ne odlučiš sama sebe spaliti, da ne traješ više,
jer u zlodjelima natkriljuješ svoje sjeme! Ni u jednom tamnom krugu Pakla ne
vidjeh dušu drskiju protiv Boga; niti onoga (istoga Capanea), koji (ubijen od
Jupitera) pade u Tebama sa zidina.

16.—33. Onaj uteče i ne reče više riječi, a ja vidjeh dolaziti Kentaura puna
srdžbe vičući: »Gdje je, gdje je gorki (Vanni Fucci)?« Ne vjerujem, da u Maremmi
ima toliko zmija, koliko ih je imao na križima donde, gdje počinje (ljudski) naš lik.
Na ramenima za šijom sjedio mu zmaj otvorenih krila, a taj sažge svakoga, koga.
god sretne. Moj Učitelj reče: »To je Kako, koji pod stijenom brijega Aventina:
često stvori jezero od krvi. Ne ide sa svojom braćom (ostalim) Kentaurima istim
putem (u krugu silnik4), jer je himbeno (Heraklu) ukrao veliko stado, koje mu
bijaše pri ruci; radi čega prestadoše njegovi ćoravi poslovi pod toljagom Heraklo-.
vom, koji ga (udari) valjda sto puta, no on ne osjeti ni deseti (udarac, jer poginu:
već kod prvih)«.

34.— 151. Dok je tako govorio, a onaj ispred nas potrčao, pridodju ispod nas.
tri duha, koje nismo opazili, ni ja ni moj Učitelj, dok ne viknuše: »Tko ste vi?«
Radi čega prestadosmo i mi razgovarati se pa svratimo na nje svu pažnju. Nisam:
ih poznavao; ali se zbilo, kao što se kadikad slučajno dogadja, da je morao jedan.

127

zvati drugoga govoreći: »Cianfa, gdje li osta?« zato ja, da upozorim Vodju, stavih :
prst od brade prema nosu (preko usta). Čitaoče! ako ćeš sad teško vjerovati, što
ću ti pripovijedati, ne će biti čudo; ja koji sam sve to vidio, jedva jedvice sebi
mogu vjerovati. Dok sam još u nje zurio, baci se zmaj sa šest nogu sprijeda na
jednoga pa se sasvim uz njega prilijepi. Srednjim nogama obuhvati mu trbuh, a
prednjima mu spopadne ruke, te ga onda ujede (zubima) u obadva obraza, stražnje
noge pruži mu niz gnjatove, izmedju oba metne mu rep i podigne ga odotrag duž
bubrega. Nikad se bršljan tako ne ovinu oko stabla, kao što je ta strašna neman
oplela svoja uda oko njegovih. Onda se slijepiše, kao da su bili od vrućega voska
i pomješaše svoje boje; ni jedno ni drugo ne bi više ono, što je bilo, tako, kao što
se na artiji, prije nego će gorjeti, širi smedja boja, koja još nije crna, a bjelilo već
umire. Druga dvojica gledahu, a svaki od njih vikaše: »Joj meni, Agnele, kako se
mijenjaš, gle, već nisi ni dva ni jedan«. Već su dvije glave postale jedna, kad su '
se pokazala dva lika sklopljena u jedno lice, u kojemu su se oba izgubila. Iz četiri
kraka postadoše dvije ruke, a gnjatovi sa stopalima, trbuh i prsa, sve postade udima
još nevidjenim. Sav im prijašnji lik sasvim nesta; izopačena se slika pričinjavala
dvoje i nijedno, pa ovakova išla polaganim kanikora. Kao što pod velikim bičem
sunca za pasjih dana gušter bježi od živice do živice nalik munji kad preleti preko
puta: tako je izgledala dolazeći prema trbuhu one druge dvojice raspaljena zmijica,

crna i siva kao zrno biberovo. Ona probode jednomu od njih ono mjesto, gdje pri-
mamo prvu našu hranu (pupak), onda ispružena pade pred njega. Probodeni ju
gledao, ali ne reče ništa, nego mirno stojeći zijevaše, kao da ga je obuzeo san ili
groznica. On gledao zmiju, a ona njega; on se jako pušio iz rane, a ona iz ustiju,
a dim se s dimom sretao. Neka sada šuti Lukan ondje, gdje spominje siromaha
Sabella i Nassidija, pa neka se spremi slušati što se sad razvija. Neka šuti Ovidije
o Kadmu i o Aretuzi; ne zavidim mu, što je u svojoj pjesmi ovoga u zmiju, a onu
u vrelo pretvorio; on bo nikad nije dvije naravi lice u lice tako izmijenio, da bi te
dvije tvorne snage spremne bile izmijeniti svoje tvorivo. Pretvorba se tako redom
zbivala, da je zmija raskolila (ponajprije) svoj rep u vile, a ranjeni stegnuo svoje
pete; stopila se dva i dva gnjata i stopala tako, da brzo nesta svakoga znaka spoju.

Lik (zmijin), koji se tamo izgubi, zadobi ovdje raskoljeni rep (pretvori se naime
u dvije noge), a (zmajeva) koža se smekša, dok ona (čovječja) tamo otvrdne. Vidjeh,

kako se (zatim) uvukoše lakti u ramena, a za koliko se skratiše noge (nove) zvijeri,

za onoliko narastoše ruke onoj (što je prije bila zmija). Zatim posta od stražnjih
spletenih nogu (zmaja) ono udo, koje muškarac krije, a onomu se nesretniku isto
(udo) raskoli, (te se od njega ispruže dvije stražnje noge zmaja). Dok je dim jednoga
i drugoga pokrivao novom bojom te načinio dlaku jednomu, dok ju s drugoga skinuo,

jedan se diže, a drugi pade na tle, ne svraćajući ipak nesmiljene oči jedan sa dru-
goga; pod tim pogledom svako je od njih dvoje izmjenjivao gubicu. Onomu, koji
je sad uspravno stajao, povuče se (do sad zmajska gubica) prema sljepočicama, a
od suviška tvoriva (mesa), što je onamo došlo, odijeliše se uši, iz plosnatih obraza.
Od onoga viška, što se nije unatrag povukao, poče se tvoriti nos u licu, a usnice

128

udebljaše ukoliko bijaše nužno. Onaj, koji je ležao ispruži gubicu naprijed, a uši
uvuče u glavu, kao što uvlači puž rogove; jezik pako, što ga je prije imao jedinstven
i hitar za govor, sada se raskoli; u drugoga se raskoljeni sjedini a dim nesta. Duša,
što se pretvori u zvijere, uteče sikćući niz dolinu, a druga govoreći pljuva za njom,
onda okrene nova ledja i reče drugomu: »Hoću, da Buoso, kao što sam ja činio,
četveronoške trči ovim putem«. Tako vidjeh, kako se mijenja i izmjenjiva talog
sedme zle jaruge; a ovdje neka me ispriča novost (onoga, što sam vidio), ako je
pero malo zastranilo. Premda moje oči bijahu nešto smetene, a duša omamljena,
ipak one (sjene) ne mogoše uteći tako tajno, da ne bih mogao bio dobro prepoznati
Pucci-a Sciancata, a to bijaše onaj jedini, koji osta nepreobražen izmedju trojice
drugova, što.su prije amo došli bili: drugi bijaše onaj, radi kojega ti, o Gavillo plačeš.

129

Uvod u dvadeset i šesto pjevanje.

Sadržaj. Po kršu, kojim su sišli, uspinju se pjesnici opet na most; idući dalje dodju nad osmu zlu

jarugu, gdje trpe himbeni savjetnici. Svaki je umotan u jedan plamen, koji ga sakriva, a svuda s njim ide.

U jednom su dvostrukom plamenu Ulise i Diomed. Ulise pripovijeda Virgilu o svom posljednjem putovanju
i o svojoj smrti.

Alegorija Dante penjući se iz sedme jaruge mora da i ruke uzme u pomoć. Nije dosta, da se
čovjek nastoji osloboditi grijeha, nego treba dobro i raditi. Zli savjetnici uvijeni su u vatru, kao što su
oni na svijetu svoje savjete u himbu uvijali. Svijetlo njihova uma sad im je mukom. I u Raju su sveti
mudraci uvijeni u svijetli plamen, ali njima je sjaj njihova genija blaženim užitkom.

Razjašnjenja. Prije no Dante izadje iz sedme zle jaruge, ispsuje Firenzu onim
otadžbeničkim gnjevom, što ga ljubav radja. Gorkom ironijom zaodijeva svoje
prigovore u oblik hvale, ironijom, kojom svoj rodni grad šiba tečajem Božanstvene
Komedije sve do kraja.

Najveći tati, koje je pjesnik vidio mučene zmijama, bijahu firentinski velikaši.
Stid ga je, što su takovi ugledni sugradjani na tom sramotnom mjestu.

Dante se sjeća nekoga jutarnjega sna, u kom je vidio tešku nesreću, koja će
Firenzu zadesiti te proriče, da će se sve zlo ispuniti, što joj obližnji gradovi, imenice
od Firenze ovisni grad Prato, žele.

Od svojih protivnika prognan, želi pjesnik, neka bi se što prije ispunila sud-
bina Firenze.

L'Ottimo drži, da se Dante boji, e bi kazna Firenze to teža bila, što bi kasnije
došla, a glede sebe želi, da bi njegova nesreća došla radije prije nego kasnije, kad
ostari, jer će u mladjim danima laglje podnositi muke progonstva.

Dante, sjećajući se te zle jaruge, gdje pate zli savjetnici, koji su svoj veliki
um zlorabili u himbene svrhe, suspreže još i sad iza svoga povratka na svijet, svoj
talenat, da ga ne bi na zlo upotrebio pa tako nastradao u drugom životu.

Ljudski genij dar je onih andjela, koji zvijezde vode, Božjih ministara, ako
nije dar samoga Božanstva. |

Jedan od tih plamenova rascijepljen je u dvoje, baš onako, kako se je rascijepio
plamen lomače, na kojoj su spalili neprijateljsku braću Eteokla i Polinika. U tom
su plamenu Ulise i Diomed zato, jer su zajedno varkom uljezli u Troju i ukrali
Paladij pa tim upropastili taj dični grad. Ulise je varkom odveo Akila od njegove
mlade drage Deidamije, jer bez Akilove pomoći ne bi Troja morala bila pasti. Mudri
lukavac izmislio je poznatu varku s drvenim konjem, u kojem su se Grci dali uvući
u Troju. Eneja, plemenito sjeme Rima, ode iz Troje poslije njena pada.

Virgil mjesto Dantea pita Ulisa, kako li je poginuo, a ovaj mu odgovara kla-
sičnom bistrinom. |

Tu je pripovijest valjda Dante izmislio, ali se temelji na sredovječnim pri-
povijestima o Ulisu, koje su grčkoga junaka u duhu onoga doba modernizovale.

130

U tom pripovijedanju izbijaju. dojmovi putovanja Marka Pola i želja za otkrićem
zemalja u zapadnome moru, onkraj Gibraltarskoga tjesnaca, želja, što se sve više
uvećavala, dok nije dovela do velikih otkrića Kolumbovih. Ulise dodje do brijega
Čistilišta, gdje mora nastradati, jer se tu čovjek može uspeti samo Božjom milosti
poslije smrti. Ulise predstavnik je klasične kulture, koja vidi iz daljine istinu, ali
se je ne može dovinuti do nje.

Ulise spominje otok Kirke pa veli, da je blizu Gaete. Eneja je to mjesto tako
nazvao po svojoj dojkinji, koju je ondje sahranio.

Za homersko doba bile su Grcima obale i otoci zapadnoga Sredozemnoga Mora
daleki krajevi, o kojima su pripovijedali, bajali i slutili, a nisu ništa stalno znali.
U Danteovo doba, gdje su te. krajeve dobro poznavali, morao je pjesnik tražiti
zemlju bajanja daleko iza stupova Herkulovih. Ulise prnje pet mjeseci, dok dodje
do mističnoga brijega Čistilišta.

| Pjevanje dvadeset 1 šesto.

(1—12. Dante psuje Firenzu. 13.—48. Kazna zlih savjetnika. 49.—75. Ulise i Diomed. 76.—142. Ulisovo
| posljednje putovanje u smrt.)

1.—12. Rađuj se, Firenzo, što si tako velika, da kopnom i morem stereš krila,
pa i po Paklu ime ti se širi. Medju lupežima nadjoh takovu petoricu tvojih gradjana,
da me stoga stid obuzima, a ti se s njih ne ćeš uzvinuti do velike časti. No ako se
pred jutro istina sanja, to ćeš zamalo osjetiti ono, što tebi Prato, a pogotovo drugi,
žele. A da već jest, ne bi prerano bilo. Da je (bogdaj) već prošlo, kad već biti mora;
jer će me ljuće tištati, što više ostarim.

13. _48. Oiputisno se po stepenicama načinjenim od kamenja, po kojemu prije
sidjosmo. Moj se Vodja uspne i mene odvuče. Nastavljajući samotni put izmedju
krša i grebena pećine (mosta), nisu nam se noge mogle verati bez pomoći ruku.
Boljelo me onda, a i sad me iznova boli, kad na ono mislim, što sam vidio, te svoj
duh susprežem više nego obično, da mi ne utekne, a da ga krepost ne vodi; da sam
sebi ne proigram dar, što mi ga dadoše zvijezde ili nešto još bolje (Bog). Koliko
seljak — koji počiva na brežuljku, u vrijeme, kad ono, što svijet rasvijetljuje, lice
svoje najmanje drži sakriveno; kad muha ustupa mjesto komarcu — vidi krijesnica
dolje po dolini, gdje možda ima vinograd ili polje: od tolikih se plamenčića zasja
sva osma zla jaruga, kako sam opazio, tek što sam došao na mjesto, otkuda se dno
vidjeti moglo. Pa kao što onaj (prorok) Elizej, koji se osveti pomoću medvjeda, vidje
ijina kola, gdje odlaze, kad se konji digoše ravno put neba, tako da nije mogao
očima slijediti te razabrati drugo no samo plamen, gdje se uzdiže u vis kao oblačić:
tako se u grlu toga jarka kretao svaki (plamen), nijedan nije pokazivao svoga plijena,
a svaki je plamen krio po jednoga grješnika. Stajah na mostu, da gledam, toliko

131

nagnut, da bih pao bio (ravno) dolje, sve da me nije nitko porinuo, kad se ne bih
držao bio za jednu klisuru. A Vodja, koji me vidje tako pozorna, reče: »U onim
su plamenima dusi; svaki se ovija u ono, od čega gori«.

49.—75. »Moj Učitelju«, odgovorih, »time, što sam te čuo, sigurniji sam, ali
sam već mislio, da je tako, i htio sam ti već reći: tko je u onoj vatri, što dolazi
onako rascijepljen na vršku, te izgleda, kao da se diže sa lomače, na koju su metnuli
Eteokla s bratom?« Odgovori mi: »Tu unutri muče se Ulise i Diomed, i tako zajedno
idu na kaznu kao (što su išli) na grijeh; unutar njihova plamena uzdižu poradi varke
s (trojanskim) konjem, što otvori vrata, kroz koja izidje plemenito sjeme Rimljana.
Oplakuju tu unutri prevaru, radi koje se Deidamija i mrtva tuži na Akila. I radi
Paladija tu podnose kaznu«. — »Ako mogu unutar onih iskara govoriti«, rekoh,
»Učitelju, molim te, što se samo moliti može, i ponovno te molim jedanput za tisuću
puta, da mi ne braniš počekati ovdje, dok ne pristupi amo rogati onaj plamen; vidiš,
kako se od želje nagibam prema njemu«. A on meni: »Tvoja je molba dostojna
mnoge hvale, i ja zato pristajem; no pazi, da svoj jezik suspregneš. Pusti da govorim
ja, koji sam shvatio, što želiš; tvojim bi se možda riječima oglušili, jer bijahu Grci«.

76.—142. Pošto plamen bijaše došao amo, a Vodji se mome učini zgodno mjesto
i vrijeme (da pita), čuo sam ga na ovaj način govoriti: »O vi, koji ste dvojica unutar
jedne vatre, ako sam stekao za vas zasluga, dok sam živio, ako sam stekao za vas
Zasluga, velikih ili malih, kad sam (tamo gore) na (onome) svijetu pisao uzvišene
stihove; ne mičite se (dalje), nego neka mi jedan vas rekne, kamo se izgubio, da
umre«. Veći rog drevnoga plamena (Ulise) poče se kolebati mrmoreći baš kao pla-
men, što ga vjetar umara. Nato mičući vršak amo, tamo — kao da bi jezik, što
govori — izbaci glas i reče: »Kad sam otišao od Kirke, koja me zaustavila više od
godine dana tamo blizu Gaete, prije no ju Eneja tako nazva; ni milinje sina ni
poštovanje starog oca niti dužna ljubav, koja je trebala razveseliti Penelopu, ne
mogaše svladati u meni živu želju, koja me obuze, da upoznam svijet i sve opačine
ljudske i vrijednost (njihovu); nego se uputih na otvoreno debelo more sam na
jednoj jeditoj ladji i s onim malim društvom, koje me (još) ne bijaše ostavilo.
Vidjeh jednu i drugu obalu do Španije, do Maroka te otok Sarda i druge (otoke),
koje to more naokolo pere. Ja i moji drugovi bijasmo (već) stari i spori, kadno
dodjosmo do onoga tjesnaca, kamo Herakle. postavi svoje stupove, da se nitko ne
usudi (od onuda) ploviti dalje. Nadesno sam ostavio Sevillu, a nalijevo mi već osta
Ceuta. »O braćo«, rekoh, »koji ste došli (sa mnom) kroza sto hiljada pogibelji do
Zapada, ne kratite toj života vašega tako kratkoj večeri, koja vam još preostaje,
poznavanje krajeva lišenih pučanstva, (kamo ćemo doći) tragom Sunca. Pomislite
na vaše sjeme; niste rodjeni, da živite kao marva, već da idete za kreposti i zna-
njem«. Tim malenim govorom učinih svoje drugove tako željnim putovanja, da bi
ih kasnije jedva mogao bio sustaviti. Krmom okrenjenom prema Istoku učinismo
od naših vesala krila mahnitomu lijetu, napredujući sveudilj se držeći lijeve strane
puta. Već gledah noći sve zvijezde drugoga stožera, a naš (stožer) tako nisko, da

132

se nije više dizao nad površinu morsku. Pet puta zasja, pet puta potamni sfera ispod
mjeseca, otkako bijasmo pošli smionim putem, kad nam se (napokon) ukaza brdo
iamno s daljine, te mi se pričini tako visoko, kako još nijedno nisam vidio. Mi se
radovasmo; ali nam se radost doskora pretvori u plač, jer sa novoga kopna dunu
silna vijavica te udari u provu ladje. Triput okrene ladju sa cijelim vrtlogom vode;
kod četvrtoga puta prevrnu joj krmu gore a provu dolje — kako se je drugome
(Bogu) htjelo — dok se napokon more nad nama sklopi.

133

Uvod u dvadeset i sedmo pjevanje.

Sadržaj. Pjesnici se razgovaraju s drugim himbenim savjetnikom, Guidom da Montefeltro. Dante mu
pripovijeda, kakove su prilike u Romagni pod konac XIII. stoljeća. Guido ne misli, da govori živu
čovjeku pa mu ispovjedi, zašto je proklet, naime radi himbena savjeta, što ga je udijelio Bonifaciju VIII,
kad ga je od njega tražio, obećavši mu oprost od grijeha.
Alegorija. Čovjek, sve ako se posveti, ostaje kriv, ma samo jedanput sagriješio. Ne može mu
se oprostiti grijeh, ma se oslanjao na oproštenje i samoga pape, ako se nije uistinu pokajao. Alegorično
značenje kazne isto je kao u predidučem pjevanju.

Razjašnjenja. Dok je plamen, iz kojega je Ulise, junak davne klasične prošlosti,
govorio miran i svijetao, te su iz njega riječi tekle, kao da sam plamen govori: iz
drugoga plamena duša riče kao osudjenici u brončanom volu, u kojem ih je Falaris,
agrigentski tiran, dao peći. Prvi, koga su u tomi biku pržili, bijaše sam umjetnik,
koji ga načini.

Iz nemirnoga plamena riče duša iz početka nerazumljivo, ali onda probijaju
riječi plamen. Duša je čula, da je Virgil u lombardskom narječju govorio, kad je
otpustio dušu Ulisovu, pa moli, da mu Virgil što pripovijeda iz drugoga svijeta.
Spominje zajedničku talijansku domovinu, ali se zanima osobito sudbinom Romagne,
jer to govori duša Guide da Montefeltro. Bijaše to otmjen čovjek, lijepa ponašanja,
darežljiv, hrabar vitez, vrli vojskovodja i diplomata. Odisej Srednjega Vijeka. Pet
godina (do 1284.) borio se taj ghibellinski junak u Romagni protiv Guelfa i protiv
rimske Stolice. Kad se s papom pomirio, pošao je ponajprije u Chioggiu a onda u
Asti. Iz Piemonta pozvali ga god. 1288. Pisanci, da im bude kapetanom puka i gene-
ralisimus protivu Firenze. Došao je u Pisu, baš kad je grof Ugolino sa svojim
sinovima od gladi umirao. Kroničar mnije, da on to umorstvo ne bi dopustio bio,
kad bi prije stigao bio u Pisu. Branio je vele uspješno interese Ghibellini a papa
ga je zato izopćio. Vratio se zatim u Romagnu te se opet izmirio s Crkvom. Boni-
facije VIII. stavio sebi zadaćom uspostaviti mir u Romagni, gdje je bijesnio nepre-
stani medjusobni rat malih državica i velikaša. Guido je u tom bio s papom
sporazuman te mu je izpočetka i pomagao, ali se skoro zatim; povukao u franjevački
manastir u Anconi, da postane redovnik i da spase dušu svoju.

Zato mu je prvo pitanje, što ga izusti: Traje li još uvijek rat u Romagni?
Dante mu odgovara u kratkim izrekama spominjući više grbove obitelji, nego li imena.

Godine 1299. došlo je u Romagni do nekoga primirja. U Ravenni je vladala obitelj
Polentanska (grb: orao), u Forli-u, gdje je Guido da Montefeltro (1282.) Franceze
potukao bio, obitelj Ordelaffi (grb: zeleni lav); u Rimini-u zloglasna obitelj Mala-
testa. Tast nesretne Franceske, Verucchio Malatesta (grb: pas), taj stari »mesarski
pas« i njegov ćoravi sin, Malatestino, borili su se u Rimini-u protiv pučanske stranke,
uz koju je pristajao Montagna dei Parcitati. Ovaj se dao prevariti i uhvatiti od
Malateste, radi česa ga Guido da Montefeltro nazva: Perdecitate (Gubigrad),
a ne Parcitati. Malatestino zatvorio je Percitati-a u kulu kraj mora. Stari Verruchio

134

često je pitao svoga sina, čuva li ga dobro? Napokon reče, da vidi, da ne zna,
kako ga treba čuvati. Sad je Malatestino svoga oca razumio, te u tamnici dao ubiti
Montagnu dei Parcitati.

Faenza na rijeci Lamonu a Imola na Santernu pokoravale su se Maghinardu
da Susiana iz obitelji Pagani (grb: lav u bijelu polju). On je u Romagni pristajao
uz Ghibelline, a u Toskani uz Guelfe, pa tu i tamo prema potrebi mijenjao stranku.
Narod ga je zvao »lav« ili »vrag«. Isto tako nestalna je i Cesena na rijeci Savio.
Tu se izmjenjuju vladari, sad Ghibellini sad Guelfi, a medjutim sine kadikad i trak
gradske slobode.

U sve te borbe bio je upleten Guido da Montefeltro. Sa svim imenima, što ih
Dante izusti, spletene su i njegove vlastite uspomene.

Pjesnik ne hvali Guida, ali u svim tim uspomenama leži priznanje njegova
junaštva.

Povijest ne zna ništa o tom, da je Guido da Montefeltro, dok je bio fratar
išta skrivio, radi čega bi svoju dušu izgubiti mogao, ali je vjerojatno, da je o tom
bilo razgovora medju narodom, pa da je Dante upotrebio to pričanje za podlogu
jedne od svojih najvećih i najgenijalnijih ironičnih pogrda na papu Bonifacija VIII,
kažem: genijalnih, jer je Dante na usta Guide da Montefeltro orisao vraga — jednoga
od crnih Kerubina — tako da je stvorio upravo izvoran tip, a svomu je protivniku
prišio sramotu, da je vrag bolji logičar i teolog, nego li njemu omraženi papa.

Voltaire, koji nije shvatio sadržaj Božanstvene Komedije, samo je u tom
Guidovu pripovijedanju uživao, te ga je slobodno i duhovito preveo. Nema sumnje,
da je Goethe za svojega Mefista našao poticaj u tom Danteovu »crnom Kerubinu«,
juristi, moralisti i filozofu.

Zapravo je odsudjen Guidovim pripovijedanjem samo Bonifacije VIII., »po-
glavica novih Farizeja«. On je god. 1297. priredio Križarsku Vojnu — ne protiv
Mohamedanaca, koji su (god. 1290.) oteli Kršćanima posljednji posjed u Palestini,
nego protiv Kršćana, protiv pristaša kardinala Colonne. Njihov je grad Pelestrinu
papa opsjedao, ali ga nije mogao predobiti. Kao štoi je nekoč — prema drevnoj
predaji — Konstantin došao moliti papu, da ga izliječi od gube, tako je po Guidovu
pripovijedanju Bonifacije tražio u Guida lijeka protiv boljetice svoje oholosti. Dao
je navodno fratra dovesti iz manastira, pa je uime redovničke poslušnosti od njega
zahtijevao, neka mu savjetuje, kako bi se mogao domoći opsjednuta grada. Guido
kaže, da je oklijevao, ali kad mu papa unaprijed podijeli apsoluciju, reče mu, neka
»puno obeća, a malo drži«. Tim je savjetom Guido pao natrag u nekadašnji svoj
grijeh, u himbenost, stoga i u Pakao. Krivnja za tu njegovu nesreću pada na papu,
jer su i najveći papini protivnici vjerovali u bezuvjetnu njegovu vlast odriješenja
od grijeha, a kamo li ne bi fratar Guido. I srdžba Minosova, kad mu sudi, da mora
u osmi krug, naperena je dakle više protiv pape, nego li protiv grješnika, pa čitatelj
sebi može predstaviti, kako li će Minos primiti glavnoga krivca, kad na sud dodje.

Bonifacije VIII. postigao je svoj cilj. Na njegova se lijepa obećanja preda

135

Prenesta (Palestrina), ali ju on zatim do temelja razori; pa kao nekoč Scipio preko
Kartage, prevede plug preko razvalina grada, u koje je i sol posijao. Colonna je
pobjegao.
Bonifacije u svom govoru, kojim Guida predobi, da mu dade himbeni savjet,
spominje posprdno Celestina V., koji da nije cijenio dva ključa, što nebo otvaraju.
. Tom jednom izrekom »ključevi, koje moj predšasnik nije cijenio«, karakteriše
Bonifacije sebe sama. Ta on, učeni bogoslov i konsistorijalni odvjetnik i kardinal,
dokazivao je nekada svojim drugovima, da se papa može odreći papinstva, dok je
opće mnijenje bilo, da se ne može, isto kao što se svećenik ne može odreći sveće-
ničkoga reda; on je, kako se govori, hineći glas iz neba u noći dovikivao kroz neku
cijev Celestinu u njegovu ćeliju, neka se odrekne, samo da on uzmogne na njegovo
mjesto doći, a sad mu se evo ruga, što nije znao bolje cijeniti ključeve Svetoga Petra.

Ironija tobože naperena protiv Celestina, gadja uistinu Bonifacija, a to je
Dante i htio. -

Na koncu pjevanja pripovijeda pjesnik, da su došli nad desetu jarugu, gdje
pate oni, koji su svoju krivnju »stvarali« »rastvaranjem« sijući razdor i neslogu.

Pjevanje dvadeset 1 sedmo. |

(1.—30. Guido da Montefeltro. 31.—54, Kako je bilo u Romagni god. 1300. 55.—61. Pitanje. 62.—84. Ispo-
vijed. Pokajanje u starosti. 85.—111. Papa zavodi na grijeh. 112.—132. Vragova poojeda. 133.—136. Ulaz
u 9. zlu jarugu.)

1.—30. Već se plamen bijaše uspravio i smirio, da više ne govori, te je već
odlazio od nas dopuštenjem blagoga Pjesnika, kadno drugi, što je iza njega dolazio
svrati (naše) oči na svoj vršak, nejasnim zvukom, što je iz njega izlazio. Kao što
je sicilijanski bik — što prvi puta zariče od jauka onoga, a to je i pravo bilo, koji
ga je svojom turpijom izdjelao, rikao glasom u njem mučenoga tako, da se činilo,
da ga bol kida, prem je sav (bik) bio načinjen od mjedi: tako ne imajući ni puta
ni izlaza na vršku plamena, žalosne su se riječi (osudjenoga) pretvarale u svoj jezik
(ognja, t. i. u prasak). Ali kad su našle svoj put gore kroz vršak plamena prenoseći
na nj one kretnje, koje su primile od jezika prolazeći (kroz usta), čusmo govoriti:
»O ti, kojemu sada zborim, a koji si evo baš lombardski govoreći rekao (plamenu,
u komu je Ulise bio): »»Sad idi, više te ne potičem (da govoriš)««, ne budi ti žao
zastati malo, da se sa mnom razgovaraš, prem sam možda malo zakasnio; vidiš, da
ne žalim (stati) ni ja, a (eto) gorim. Ako si spao sada baš (amo dolje) u ovaj slijepi
svijet iz one slatke latinske zemlje, otkuda nosim sav svoj grijeh, reci de mi, je li
u Romagnuola (stanovnika Romagne) mir ili rat; jer ja sam s onih brda izmedju
Urbina i onoga sljemena, s kojega silazi Tiber«.

31.—54. Jošte sam stajao nagnut i prisluškujući, kadno me Vodja moj gurne
malo sa strane i reče: »Govori ti; onaj je Latin«. A ja, koji sam već bio spreman

136

li
M.
*
&.
.
š
L
Lj
*

VRAGOVA POBJEDA

E XKEVIL

PJEVANJ

ti

da odgovorim, bez oklijevanja stadoh govoriti: »O dušo, koja si tu dolje sakrivena,
tvoja Romagna nije — niti je ikada bila — bez rata u srcu njezinih tirana; ali sada
očitoga (rata) ne ostavih tamo. Ravenna stoji onako, kako je stajala mnogo godina;
orao Polentanski tamo gnijezdo vije, tako da Cerviju pokriva svojim krilima. Grad
(Forli), što je nekoč podnio dugu kušnju, a od (opsjedatelja) Franceza načinio krvave
gomile, nalazi se pod zelenim pandžama (lava obitelji Oderlaffi). Stari Samsov i
mladi Veruchia (dva tirana Malateste), koji su s Montagnom (Parcitatom) onako
nemilo baratali, kvače zubima (Rimini) kao i prije. Grad (blizu) Lamona (Faenzu)
1 Santerna (Imolu) vodi lavić (Majnardo Pagani) iz bijeloga gnijezda, koji od ljeta
do zime stranke mijenja. A onaj (grad Cesena), komu Savio stranu (obalu) pere,
živi medju tiranijom i slobodom baš onako, kao što leži medju ravnicom i brijegom.

55.—61. »Ali sada te molim, da nam pripovijedaš, tko si. Ne budi tvrdji, (da
nam kažeš tvoje ime) no su drugi bili, tako ti se ime u svijetu spominjalo«.

Iza kako je plamen malo na svoj način rikao (praskao), mahne amo, tamo
šiljatim vrškom; a zatim dahne ove riječi:

62.—84. »Kad bih mislio, da odgovaram čovjeku, koji će se ikada vratiti u svijet,
ovaj bi plamen stajao, a da se ne bi potresao (šutio bi). No jer se iz ovoga dna
još nikad nitko živ ne vrati, ako je istina, što čujem, odgovaram ti ne bojeći se
sramote. Bijah čovjek od oružja, a poslije bijah franjevac, jer sam mislio, da ću
tako opasan okajati (grijehe); i doista, moja bi se nada ispunila bila, da nije velikoga
popa (Bonifacija VIII.), prisjelo mu, koji me zavede na prijašnje moje grijehe
(lukavštine); a kako i zašto, hoću da čuješ. Dok sam bio od kosti i od mesa u obliku,
što mi ga mati dade, moja djela ne bijahu lavlja, nego lisičja. Varke i skrovene
putove znao sam sve, a te sam vještine tako vršio, da mi se glas pronosio do na
kraj svijeta. Vidjevši, da sam dospio u ono doba života, gdje bi svatko trebao
spustiti jadra i smotati užeta, zamrzih, što mi prije bijaše milo, pokajah se, te
ispovjedih; ajme meni nesretniku, i pomoglo bi mi bilo.

85.—111. Ali poglavar novih Farizeja, ratujući (u samom Rimu) blizu Laterana,
ni protiv Saracena ni protiv Židova; jer svaki njegovih dušmana bijaše kršćanin,
a nijedan od njih ne bijaše ni kod opsjedanja Acria niti trgovac (hrane i zaire) u
sultanovoj zemlji; nije štovao na sebi nit uzvišeno dostojanstvo niti svete redove:
niti na meni uže, s kojega običavaju mršaviti oni, koji se njime pašu. Nego kao
Konstantin, što pozva Silvestra u (planinu) Soraktu, da ga liječi od gube, tako mene
pozva taj (Bonifacije VIII.), da mu budem liječnikom te ga izliječim od groznice
njegove oholosti. Tražio je od mene savjeta, ali ja sam šutio, jer su mi se njegove
riječi činile pijane. A onda mi reče: »»Tvoje srce neka se ničega ne boji: ja te evo
od sada rješavam grijeha a ti mene pouči, kako bih na tle oborio Palestrinu. Ja
mogu nebo zatvoriti i otvoriti kako znadeš. Zato su (u mene) dva ključa, koje moj
predšasnik (Celestin V.) nije znao cijeniti««. Tako me svladaše teški razlozi, te mi
se činilo najgore, ako šutim, i rekoh: »Oče, kad ti mene pereš od toga grijeha, u:

137

koji sad moram pasti (evo ću ti reći): dugo obećanje a kratko držanje pribavit će
ti slavlje na (tvom) uzvišenome prijestolju.

112.—132. Kad sam umro, došao je (Sveti) Franjo po mene; ali mu jedan od
crnih Kerubina reče: »»Ne odnesi ga, ne čini mi krivo. Valja mu sići dolje medju
moje nevoljnike, jer je dao himben savjet; od onda držao sam ga za čupe, jer
odriješiti se ne može onaj, koji se ne kaje; niti se može u isto doba htjeti (zlo) i
kajati se, rad protuslovlja, koje to ne dopušta««. Jadna li mene! Kako sam se stresao,
kad me uhvati rekavši mi: »»Ti valjda nisi mislio, da sam ja logičar««. Odnese me
k Minosu, a taj osamput ovi rep oko tvrdoga si tijela pa onda, iza kako se u nj
ugrize od velike srdžbe, reče: »»Taj je od odsudjenih na lopovski plamen««. Zato
sam evo izgubljen ovdje, gdje me vidiš, pa tugujem hodajući ovako odjeven«.

Kad je ovako svoj govor dovršio, ode plamen plačući, savijajući i vitlajući
šiljati rog. |

133.—186. Podjosmo dalje, ja i moj Vodja, (idući) po pećini sve do na drugi
lik, koji je iznad jaruge, gdje dobivaju plaću, koji su sebi na teret (kazne) stvarali
rastvaranjem (mira medju rodjacima i prijateljima).

138

Uvod u dvadeset 1 osmo pjevanje.

Sadržaj. u devetoj zloj jaruzi cijepaju vragovi raskolnike svake vrsti, koji su cijepali ljudsko društvo
sijući politički ili obiteljski razdor. Dante govori s Mohamedom, Pierom da Medicina, Moscom degli
Uberti i Bertramom dal Bornio.

Alegorija. Oni, koji su unijeli razdor i krivovjerstvo u Vjeru, rascijepani su prema veličini
svoga grijeha. Onima, koji su unijeli smutnju medju poglavare zemaljske, rasiječene su glave. Tko je
zavadio rodjake, njemu su ruke, a tko je pobunio sina protiv oca, tomu je glava odsječena.

Razjašnjenja. Ponajprije pjesnik uporedjuje užasni pokolj sa strahotama
apulskih bojišta. Spominje bitku kod Kane, gdje su Kartažani pod Hanibalom po-
tukli toliko Rimljana, da su s prstenjem ubijenih vitezova mjerov napunili, kako
piše Livije, kojega Dante prema nekritičnosti svojega doba, uzima za nesporiv. izvor
rimske povijesti.

Nadalje spominje borbe Apulaca protiv Guiscarda Normanca i bitku kod
Beneventa. Ovu je bitku, govorilo se, izgubio Manfred, jer su Apulci izdajnički
napustili važan most kod Ceperana.

Za Manfreda veli, da mu kosti leže kod Ceperana. To nije točno. Pobliže o
Manfredu i njegovu porazu reći ćemo na dotičnome mjestu Čistilišta, gdje Dante
govori o nesretnom sinu cara Fridrika II.

Konačno govori i o bitci kod Tagliacozza, gdje je Karlo Anžuvinac pobijedio
Konradina poslušavši savjet franceskoga viteza Alarda de Vallery, neka s pričuvom
čeka, dok se razidju Nijemci da plijene. Tako se uistinu dogodilo: Konradin izgubi
već dobivenu bitku, a Francez Alard ju dobi »bez muača«, samo svojim dobrim
savjetom.

Ponajprije spominje medju prokletima presiječenoga Mohameda.

Iz Danteova pripovijedanja, izbija sva mržnja Kršćanina onoga doba protiv
MoslimA radi gubitka i posljednje tekovine Križarskih Vojni.

Zbog toga mjesta zabranjeno je Moslimu čitati Božanstvenu Komediju.

Kad Mohamed čuje, da je Dante jošte živ pa da će se možda vratiti gore na
svijet, poručuje Fra Dolcinu neizravno proročanstvo, da će pasti u ruke neprijate-
ljima, ako se ne opskrbi živežem prije, no svuda oko njega zapadne snijeg. |

Taj je fra Dolcino bio krivovjerac, nasljednik Gerharda Segarelli-a u Parmi,
kojega su spalili. Prema njegovoj nauci crkva je prošla četiri doba razvoja: siro-
maštvo i jednostavnost od apostola do Silvestra; bogatstvo i čestitost pod Silvestrom;
bogatstvo i pokvarenost od Silvestra do Gerharda; uspostavljena čistoća Gerhardom
i Dolcinom. Crkva da je pokvarenošću pape postala bludnica babilonska; jedini da
je Celestin V. u novije doba pravi papa.

Glede apokaliptičke poredbe, koju Dante na koncu Čistilišta opširno raspliće.
slaže se s Dolcinom a donekle i glede Celestina V.

Koliko je istine u svem ostalom, što se o nauci Dolcinovoj pripovijeda, ne da
se razabrati, jer vijesti o njem teku samo iz protivničkih izvora. Progonjen. inkvizi-

139

cijom, uteče sa svojim pristašama u Novarsku planinu, «gdje se je obranio od ljudf
zbog nepristupnosti mjesta, ali se nije mogao obraniti od nebeskoga opsjedanja
snijegom«. S pomanjkanja živeža morao se predati Lombardima, koji su na zapovijed
Crkve pošli bili u potjeru za njim. Uhvatiše njega i njegovu »sestru« Margheritu
te ih spališe s mnogim njihovim sljedbenicima. L'Ottimo kaže: »...a ja, pisac, vidio
sam ih gorjeti u Padovi, dvadeset i dvoje na jedanput; bila je to nevoljna čeljad,
glupaci i prostaci«.

To se dogodilo godine 1306.—1307. dakle prije no je Božanstvena Komedija
pisana. Muhamedovo proročanstvo izrečeno je tobože godine 1300. Dante tu kao
i na mnogim drugim mjestima dogadjaje izmedju 1300. i 1314. zaodijeva u oblik
proročanstva.

Isto je takovo proročanstvo unatrag stavio pjesnik u usta Petra de Cattani,
gospodara Medicine, gradića blizu Bologne. Pjesnik obilježuje svu dužinu lombard-
ske ravnice gradom Vercelli i mletačkim kastelom Marcabd. On ovdje pati zato,
što je potpirivao mržnju i nepovjerenje izmedju Guide da Polenta i Malateste
da Rimini. |

Sadržaj proročanstva, što ga izusti Pier da Medicina, dogadjaj je iz okoline
Rimini-a.

Malatestino, ćoravi tiran u Rimini-u, o kom je bila riječ o XXVII. pjevanju,
pozva dva ugledna gradjanina iz Fana: Guida del Cassero i Angiolella da Carignano,
himbeno na dogovor. Ovi mu povjerovaše i podjoše na put. Ploveći morem trebali
su stići do mjesta Cattolica, što leži izmedju Rimini-a i Pesara. No prije nego pri-
spješe, baciše ih potplaćeni mornari u more, iza kako su ih u vreće turili i zavezali.

Sjeverno od Pesara, odmah uz grad, prostire se visočina sve do mora. Ona
prekida pješčanu ravnicu, što se stere duž istočne strane Jadranskoga Mora počam
od Ancone prema sjeveru. Tu visočina siže do mora sve od Pesara do Cattolice.
Nije osobito visoka (150—200 met.), ipak nema nigdje ni luke ni pristaniša za
mornare. Cijelu visočinu narod zove Focara, a mornarima je opasna, jer je tu velik
pritisak talasa, kad se na plitkom morskom dnu duž obale od Ancone do Pesara
»mrtvo more« lomi. Još danas ima u selu Fiorenzuola di Focara crkvica Sv. Andrije.
kamo se zavjetuju mornari u toj pogibli.

Malatestino se na grozni način pobrinuo za to, da se ugledna gospoda Guido:
del Cassero i Angiolello da Carignano ne će trebati bojati više vjetrova i mrtvoga
mora te se ne će morati za spas Bogu moliti.

O njihovu ubistvu veli Dante, da mu nema para u povijesti cijeloga Sredo-
zemnog mora. Neptun, bog mora, još ne vidje od otoka Cipra (od istočnoga dijela),
pa do Majorke (do zapadnoga dijela), takov zločin. Medju gusarima spominje vo-
glavito Grke; Filaletes veli, da oni i danas još na gusarstvo naginju.

Dante obećaje, da će Petru de' Cattani iz Medicine ispuniti želju, ako mu kaže,
tko li je onaj istrgnuta jezika, što tako strašno izgleda, a Petar mu kaže, da je to
rimski tribun Kurije, koji je, kako Lukan u Fazaliji pripovijeda, Cezara podbadao:

140

na to, da predje preko Rubikona pa da započne gradjanski rat protiv Pompeja.
Kurije radi toga sada pati u Paklu pa žali, što je vidio grad Ariminium (Rimini),
gdje Rubikon teče.

Pjesnik nalazi ovdje i Moscu, za kojega je pitao proždrljivca Ciacca (VI.
pjevanje) u trećem krugu Pakla. Stari kroničari tvrde, da su sve gradjanske borbe
u Firenzi nastale zbog jedne obiteljske zgode, dok su uistinu uzroci tih neprestanih
krvavih sukoba mnogo dublji. Bogatstvo jednih a želja drugih, da ga prisvoje, žedja
za vlasti i svim njenim slastima rastvaraju gradjanstvo, cijepaju ga u stranke, vode
do medjusobnih zagriženih borba, ubijstva, izdajstva. Zgoda, u kojoj se Mosca ističe
u odlučnom času, dostojna bi bila, da stoji sred jedne Shakespearske drame.

Godine 1215. zaručio se mladi Buondelmonti s djevojkom iz obitelji Amidei.
Gualdrada žena Foresa Donati-a a baka Corsa Donati-a, nagovori Buondelmonti-a,
da razvrgne zaruke pa da uzme njezinu kćer. Uvrijedjeni Amidei dogovarali se,
kako će osvetiti nanešenu im uvredu. Mosca de' Lamberti reče »Cosa fata capo ha«
t. j. »Samo dovršen čin ima smisla« pa tim sklone rodbinu, da su ubili Buondel-
monti-a. I od toga dana počeo je razdor u Firenzi i pročula se tad nova imena
Guelfa i Ghibellina. |

U Paklu s Moscom i s drugim sijačima razdora hoda odsječene glave trubadur
Bertrand de Born. On svoju glavu nosi u ruci kao svjetiljku. Bio je ratoboran u
svojim pjesmama i djelima. Borio se protiv Rikarda Lavljega Srca, pa je njegova
brata Henrika zaveo, da se bori protiv svojega oca Henrika II. Buntovni sin umre
god. 1183. a Henrik II. opsjedne Bertranda u njegovu gradu Hautefortu te ga za-
sužnji. Pomilova ga ipak, jer je bio tako dobar prijatelj pokojnoga kraljevića. Iza
mnogo ratovanja podje Bertrand u manastir, ali ga Dante ipak stavlja u Pakao.

Mnogo se raspravljalo o tomu kojega od sinova Henrika II. Dante misli.
Pridružujem se onima, koji čitaju »al re giovane« t. j. Mladoga kralja = kraljevića.

Bertrand sebe uporedjuje s Ahitofelom Giloninom, savjetnikom Davidovim,

koji se pobuni s kraljevim sinom Apsolonom. (Druga knjiga Samuelova. Glava
15. i 17.) |

Pjevanje dvadeset i osmo.

(1—21. Kazna sijača razdora. 22.—51. Mohamed. 52.—63. Fra Dolcino. 64.—Đ0. Pier da Medicin“
91.—102. Kurije. 103.—111. Mosca de'Lamberti. 112.—142. Bertram del Bornio.)

1.—21. Tko bi se ikad mogao, ma bilo i riječima nevezana sloga, napripovijedati
OD krvi i ranama, koje sada vidjeh, pa da i na više puta pripovijeda? Svaki jezik
doista bi za to bio preslab, jer je opseg naših riječi i pamćenja premalen, a da bi
toliko obuhvatiti mogao. Sve da se sjati još i cio narod, koji je nekoč na sudbo-
nosnim poljanama Apulije bolno krvario od rimskoga mača, i druge bitke (kod
Canna4), u kojoj je toliko mnoštvo prstenja zaplijenjeno, kako Livije piše, koji se
(nikada) ne vara; (da se sjate i oni), koji su osjetili bolne udarce, jer su se protivili

141

Robertu Guiscardu; još k tome i oni drugi, čije kosti jošte sabiru kod Ceperana
(Beneventa), tamo, gdje je svaki Apulac postao lašcem (izdavši Manfreda); pa
onkraj Tagliacozza, gdje bez oružja pobijedi stari Alardo; pa da tu jedan pokazuje
probušeno koje udo, drugi osakaćeno, sve to zajedno ne bi bilo ništa u prispodobi
sa strahotom devete zle jaruge.

22.—51. Ne raspada se bure, kad mu izbiješ srijedj ili postraničnu dužicu dna,
tako, kao što vidjeh jednoga rascijepljenog od brade pa donde, gdje se prdi. Medju
nogama visjela mu crijeva, vidjele se djigerice i ona gadna vreća, u kojoj se u govno
pretvara što progutamo. Dok sam oči svoje sasvim upiljio u njega, pogleda me,
te rukama otvori (rasječena) prsa rekavši: »Sad gledaj kako se rastvaram; gle, kako
je osakaćen Mohamed; preda mnom ide plačući Alija (moj nasljednik) prosiječen
u licu od brade do kike. I svi drugi, koje tu vidiš, bili su u životu sijači sablazni i
raskola; i zato su ovako rascijepani. Jedan je vrag ondje otraga, koji nas tako
okrutno mrcvari sjekući svakoga od ove čete iznova oštricom svoga mača, kad goder
smo obišli bolni put; jer sve ove rane zacijele, prije no se svaki (od nas) nanovo
pred njega vrati. No tko si ti, što s one pećine blejiš, da valjda odgodiš poći na
kaznu dosudjenu ti na temelju optužbe protiv tebe?« — »Niti ga jošte stiže smrt
niti ga krivnja ovamo vodi da muku trpi«, reče nato moj Učitelj. »Samo zato da
steče potpuno iskustvo, dužnost je meni, koji sam mrtav, da ga vodim po Paklu
od kruga do kruga, a to ti je tako istina, kao što sad ja tebi govorim«.

52.—63. Bilo ih je više od stotine, koji su u jarku stali, da me pogledaju, kad
su čuli te riječi, zaboravljajući od čuda muke. »Onda kaži Fra Dolcinu« (preuzme
Mohamed), »ti, koji ćeš možda domala vidjeti sunce, neka se opskrbi živežom —
ako ne će, da skoro dodje za mnom ovamo — tako, da ga gusti snijeg ne zatrpa te
pomogne Navarežanima do pobjede, koju inače ne bi lasno izvojštilic. Mohamed
mi kaza ove riječi, dok je već jednu nogu digao bio, da podje (a kad je dovršio),
spusti nogu, da ode. | |

64.—90. Drugi, komu grlio bijaše probušeno, a nos odsječen do obrva te ima-
djaše na glavi samo jedno uho, ustavi se s drugima, da u čudu gleda te prije drugih
otvori grkljan ogrezao iz vana sav u krvi. I reče: »O ti, koga grijeh ne baci u
prokletstvo, a koga sam već vidio gore u zemlji »Latina«, ako me ne vara prevelika
sličnost (s nekim drugim), sjeti se Piera da Medicine, vratiš li se ikada te ugledaš
ljupku (lombardsku) ravan, što je nagnuta od Vercella prema Marcabu (na moru);
reci dvojici najboljih u Fanu, gosparu Guidi (del Cassero) i još Angiolellu (da
Carignano), da će — predvidja li se ispravno ovdje (u Paklu) — biti bačeni iz njihove
ladjice i utopljeni u vreći blizu Cattolice izdajom lopovskoga tirana. Još ne vidje
Neptun tako veliko izdajstvo počiniti na gusare ni Grke izmedju otoka Cipra i
Majolice. Corava ona izdajica, što gospodari gradom (Rimini) — kojega bi netko
tu medju nama želio, da nikad ugledao nije — pozvat će ih k sebi, da se s njime
dogovaraju, a onda će sve udesiti tako da oni više ne će trebati zavjeta niti molitve,
kad dune vjetar iz Focare«.

142

91.—102. A ja njemu: »Ako hoćeš, da o tebi glase gore nosim, pokaži mi i pro-
tumači, tko je onaj, kojemu je vidik (na Rimini) gorak«. Nato on uhvati jednoga
svoga druga za čeljust pa mu otvori usta vičući: »To je taj; a ne govori. Taj (iz
Kima) protjeran uguši i Cezara neodlučnost tvrdeći, da onaj (vojskovodja), koji je
sasvim naoružan, vazda štetuje, kad čeka«. O kako mi se pričini preneražen onaj
odrezana jezika u grlu, Kurije, nekoč tako smion na riječi.

103.—111. A jedan, koji je imao odsječenu jednu i drugu ruku, dižući bataljice
u tamni zrak tako, da mu je krv lice mrljala, viknu: »Sjeti se i Mosce, koji jadan
rekoh: »Konac djelo krasi« — a to bje zlim sjemenom za toskanski narod«. A ja
dodah: »I zator plemenu tvome«. Stoga onaj gomilajući bol na bol ode kao čovjek
žalostan i van svijesti.

112.—142. No ja ostadoh, da još gledam hrpu (prokletih duša) te vidjeh, što
bi se bojao pripovijedati, da osim riječi mojih nemam druga svjedočanstva; ako
ništa, a to mi daje sigurnost savjest, ta dobra druga, koja kad se čistom osjeća, štiti
čovjeka, da slobodno govori. Vidjeh sasvim jasno — a čini mi se, da ga još gledam
— jedno truplo bez glave, gdje ide kaošto idu svi drugi u tom žalosnom stadu.
Držao je za kosu svoju odsječenu glavu, koja je visila poput svjetiljke; a ta nas
pogleda i reče: »Jao meni!« Samoga sebe učini sebi svjetiljkom, te bijahu dva u
jednom, a jedan u dvojici; kako to može biti zna Onaj (Bog), koji ovako vlada.
Kad je stigao ravno pod most (gdje smo stajali), digne ruku s cijelom glavom u vis,
da nam njegove riječi budu bliže, a te bijahu: »Gledaj sad mučnu kaznu, ti, koji
dišući ideš i gledaš mrtve. Gledaj je li i jedna (kazna) teška kao što je ova. Pa da
o meni poneseš glase, znaj, da sam Bertram dal Bornio, koji sam (engleskoga) kra-
ljevića (Henrika) zlo svjetovao; pobunio sam oca i sina jednoga na drugoga; Ahitofel
ne učini veće zlo Apsalonu i Davidu zlobnim svojim podbadanjem. Jer sam razdvojio
tako tijesno (vezama krvi) spojene osobe, zato sada nosim, jadan, odijeljen mozak
od njegova korijena (hrptenjače), što je u ovome truplu. Tako se na meni vrši pravo
odmazde.

143

Uvod u dvadeset i deveto pjevanje.

Sadržaj. Dante govori s Virgilom o jednom svom rodjaku, koji je medju sijačima razdora. Zatim

pjesnici dodju nad desetu, posljednju zlu jarugu. Tu su kažnjeni krivotvorci stvari, čina i riječi. Vide

ponajprije krivotvorce prve vrsti, naime one, koji su krivotvorili novce. Dante govori s Grafjolinom iz
Arezza i s Capocchi-em iz Siene. O drugim krivotvorcima bit će riječ u slijedećem pjevanju.

Alegorija. Kažnjeni su bolešću, jer su u životu bili moralno bolesni; kao što su oni izopačili
zlato, tako im je sad izopačena krv, meso i sokovi.

o Razjašnjenja. Virgil veli, da deveta zla jaruga ima dvadeset i dvije milje
uokolo. On misli talijanske milje. Računajući po zemljopisnim miljama, bilo bi to
pet milja.

Glede oznake vremena valja se sjetiti, da je dan prije bio pun Mjesec, pa ako
je sad Mjesec u Zenitu kod antipoda, onda je na ovoj polutci od prilike jedan sat
popodne. Ne valja polagati preveliku važnost na te oznake vremena i mjere mjesta.
Pjesnik je prividno vrlo točan, da mu pripovijedanje izgleda vjerojatnije. Zato nas
ne treba buniti, što u Danteovim prividno točnim oznakama vremena ima i protu-
slovlja. Tako se i tu ne slaže datum 26. ožujka god. 1300. s oznakom položaja Mjeseca.

Dante se zagledao u jarugu, u sjenu jednoga svoga rodjaka, to je Geri del
Bello. Bio je to goropadan, zločest čovjek, krivotvorio novce i ubio čovjeka, radi
česa njega ubi sin usmrćenoga. Izgleda, kao da Dante žali, što mu obitelj nije krvno
osvetila smrt toga rodjaka. Možda je baš ta opaska pjesnikova bila kriva, što je sin
Geri del Bella trideset godina poslije očeve smrti ipak još odmazdio njegovu smrt.

Desetu zlu jarugu zove Dante »manastirom«, jer su u svakoj zloj jaruzi grješnici
za uvijek sjedinjeni kao redovnici u manastiru. Ovdje pate od bolesti. Dante spo-
minje najnezdravije predjele Italije Valdichianu, Maremmu i Sardiniju.

Valdichiana dolina je izmedju Arezza i Orvieta. Kroz nju teče Chiana, rijeka,
što se je iz Arna odijelila, gdje Arno kod Arezza skreće na zapad. Ta se rijeka:
zamuljila pa je svu dolinu pretvorila u vrlo nezdravu močvaru. Dante i na drugome
mjestu (Raj, 13, 23.) spominje, kako Chiana polako teče. Već god. 1551. počeli su
veliki vojvode toskanski regulirati ovu rijeku, te je danas dolina Chiane, Valdichiana
jedan od najljepših i najplodnijih krajeva u Italiji. Ni Maremma danas nije više
onako strašna, kao što je bila u Danteovo doba, ali ni sva tehnika modernoga doba
nije još mogla pretvoriti zapadnu obalu Italije u posve zdrav kraj. Obala od Spezzije
pa do brijega Argentarije zove se toskanska Maremma, a niže Corneta do blizu
Caete rimska je Maremma. Sva obala do Paestuma jednako se još broji k Maremmi.
Sardinija još je danas nezdrava, jer joj rijeke nisu uredjene, pače malarija hara
i u visočinama. |

Dante vidjevši bolesnike u toj zloj jaruzi sjeća se kuge, koju je Ovidije opisao.
Za vrijeme kralja Eaka, kojemu je kuga sve stanovnike Egine uništila, pretvorio je
Zeus mrave u ljude, zato su se Egineti zvali Mirmidoni.

144

Dva krivotvorca sjede zajedno a jedan se naslonio na drugoga. Prvi govori
Griffolino iz Arezza. Bio je to velik alkimista, koji se bavio i »sofističkim« dijelom
t. j. teorijom svoje znanosti.

Alkimiste u Srednjem Vijeku mislili su, da se mogu kovine pretvarati u zlato.
Oni su često svoja iskustva o spajanju kovina zlorabili u svrhu krivotvorenja novca,
pa su tajinstvenost svojega zanata izrabljivali i u druge ciganije. Tako je Griffolino
u Sieni zavaravao budalastu raspikuću, da će ga naučiti letjeti kao što je letio Dedal,
pa mu je tim izmamio mnogo novaca. Kad je mladić vidio, da je prevaren, tužio ga
svome ocu. Jedni govore, da mu je otac bio sienski biskup, drugi, da je bio Fra
Bartolomeo, inkvizitor PatarenA4 u Firenzi. U sienskom arkivu ima isprava, prema
kojoj ovi drugi imadu pravo.

Dante veli o Siencima, da su još taštiji od Franceza. Drugi prokleti, koji sjedi
kraj Griffolina, potvrdjuje Danteove riječi govoreći ironično, neka izuzme Striccu
i Niccolu Buonsignora. Za prvoga se ne zna pravo, tko je bio; o drugom se kazuje,
da je prvi uveo u Sienu običaj peći fazane na vatri od klinčaca, tad još vrlo skupe
mirodije.

Družina, koja se tobože ima izuzeti od prigovora lakomišljenosti i taštine,
bijaše glasovita družba »Brigata Spendereccia«, koju suvremeni neki pjesnik slavi
u dvadeset i dva soneta, a naziva ju cvijetom Siene.

Dvanaest sienskih mladića složilo za onda ogromnu svotu od 216.000 zlatnih
fiorina, te su utemeljili neku vrt kluba. Kupili su palaču, častili se, primali goste,
koje su bogato darivali, a svaki je imao u toj palači svoju raskošno uredjenu sobu.
Za deset mjeseci protepli su sav novac a nekoji od njih morali su iz toga kluba
ravno u ubožnicu.

Medju poveljama sienskog arkiva izložena je i kupoprodajna isprava, kojom
Caccia d'Asciano, član toga kluba, prodaje dne 21. kolovoza 1293. komad svoga
zemljišta Bernardu Piccolomini-u, da novac potroši u klupske svrhe.

Dante spominje još jednoga člana toga kluba; njegovo ime »L'Abbagliato«
svakojako se tumači. Ovaj mladić primljen je u klub veseljaka bez novčana prinosa,
valjda radi svoje duhovitosti. Karakteriše ga redarstvena odluka od mjeseca srpnja
1278. izložena u sienskom arkivu, kojom je Bartolomeo Folcacchieri, detto I Abba-
gliato, odsudjen zato, što je s drugovima pijančevao na zabranjenu mjestu.

Kako su članovi veseljačkoga kluba podnosili svoje siromaštvo, ne zna se, tek
o Lanu (Hercolanu) iz Siene pripovijeda Dante (Pak. XIII. st. 120—121), da je tražio
i našao smrt u bitci kod Pieve al Toppo, gdje su Aretinci potukli Sience. Uz Griffo-
lina prislonjeni patnik jest alkimista Capocchio iz Firenze, kojega su Sienci dali
spaliti, jer je krivotvorio novce. Njega je Dante lično poznavao. U posljednjem
stihu veli, da je bio dobar majmun prirode. Uzimaju da se tu obnavlja neka uspomena
iz Danteovih mladih dana, kad je s Capocchi-em drugovao.

U sienskom je arkivu bilješka blagajnika grada Siene, gdje veli, da je grad
platio 38 solda za lomaču, na kojoj je taj Capocchio spaljen. Duša toga alkimiste
zato mrzi Sience.

145

Pjevanje dvadeset i deveto.

(1.—12. Virgilova opomena. 13.—39. Geri del Bello. 40.—51. Deseta zla jaruga. 52.—72. Krivotvoritelji novca
i njihova kazna. 73.—120. Griffolino iz Arezza. 121.—132. Taština Sienac4. 133.—139. Capoechio.)

1.—12. S mnoštva svijeta i s tolikih rana moje su oči bile tako opojene, te sam
bio želian stati. da plačem. Nu Virgil mi reče: »Što još gledaš? Zašto ti pogled pilji
samo onamo dolje u osakaćene one sjene? Nisi tako radio u drugim jarugama, ako
hoćeš da ih prebrojiš, pomisli, da jaruga ima dvadeset i dvije milje uokolo. Mjesec
je već (ravno) pod našim nogama (nad drugom polutkom zemlje), nam je samo
malo vremena odmjereno, a ima još i drugo gledati, što još nisi vidio«.

13.—39. »Da si«, odgovorih na to, »opazio uzrok zašto gledam, valjda bi mi
dopustio bio, da još ostanem«. Dok sam tako odgovarao, moj Vodja već je pošao
bio, a ja za njim odgovarajući i nastavljajući: »Unutri u onoj jami, baš ondje, kamo
sam se onako zagledao bio, mislim, da pati jedan moje krvi radi grijeha, koji se
ovdje dolje tako (skupo) plaća«. Zatim reče Učitelj: »Neka ti se dalje misao s njega
ne prekida; pazi na drugo, a onaj nek ostane tamo (gdje je); jer ja njega opazih
podno mostića, gdje na te pokazuje i jako ti se prijeti prstom, a čuo sam, gdje su
ga zvali Geri del Bello. Ti si onda bio tako zaokupljen onim, koji negda držaše
(grad) Altaforte (Hautefort), pa nisi gledao onamo; tako ovaj medjutim ode«. —
»O moj Vodjo«, rekoh, »nasilna (njegova) smrt, što ju još ne osveti nijedan (rodjak),
koji dijeli sramotu (njegove nasilne smrti) učini ga (tako) gnjevnim. Zato mislim,
da je otišao, a da mi ne reče ni riječi; i stoga mi uveća sažaljenje prema sebi«.

Tako se razgovarasmo do prve pećine, s koje bi se otvorio viđik sasvim u dno
slijedeće jaruge, kad bi tu bilo više svijetla.

40.—51. Kad bijasmo nad tim posljednim »kloštrom« zlih jaruga, tako da smo
ugledati mogli sakupljene t& »redovnike«, pogodiše me razni vapaji, kao strjelice
samilošću okovane, radi čega sam sebi uši rukama začepio. Koliko bi bilo boli, da
su u jednu jamu strpani svi bolesnici iz bolnica u Valdichiani izmedju srpnja i rujna,
i iz Maremme i Sardinije, toliko je ovdje bilo (bolesti) i takav se dizao smrad, kakov:
se običaje širiti iz gnojnih uda.

52.—72. Sidjosmo nad posljednju obalu idući sve nalijevo dugom pećinom i
tada sam življe vidio dolje prema dnu, gdje nepogrješiva pravda, službenica uzvi-
šenoga Gospodina, kazni krivotvorce, koje upisuje ovdje (u zlu jarugu).

Ne vjerujem, da je bilo žalosnije gledati na Egini sav bolesni narod, kad je cio.
zrak bio okužen zloduhom tako, da su sve životinje do najmanjega crva poginule,
kad su se zatim prastanovnici — kako pjesnici pod sigurno pripovijedaju — obnovili
iz sjemena mravi, no što je bilo (tužno) vidjeti duž tamne doline skapavati duše
u raznim hrpama. Jedan je drugomu ležao na trbuhu, drugi na ledjima drugoga,
drugi opet pošapke plazio po čemernom putu. Idjasmo šuteći korak po korak, gleda-
jući i slušajući bolesnike, koji ne mogoše pridići svoje tijelo.

146

SGLIEPFOLINO IZ AREZEZA LCAPOCCHIO IZ FIRENZE

PJEVANJE XXIX

"m

73.—120. Vidjeh dvojicu, gdje sjede naslonjeni jedan na drugoga, kao što se
poradi grijanja tava o tavu prislanja; bijahu od glave do pete obasuti krastama. I ne
vidjeh nikada dečka na koga čeka gospodar, niti (dečka), kad (pospan) nerado bdije,
brže mahati češagijom, nego što je svaki od te dvojice vodio (kao pas zube) brzo
po sebi oštricu svojih nokata, sav bijesan od svrbeža, komu nema više lijeka: i tako
kidahu sa sebe noktima kraste, kao što se nožem stružu ljuske sa šarana ili sa druge
ribe, koja ih ima još veće. »O0 ti, koji sebe svojim prstima ljuštiš«, poče moj Vodja
govoriti jednomu od te dvojice, »pa od svojih prstiju kadikad načiniš klješte, reci
nam, ima li koji Latin medju ovima, što su tu dolje, tako ti na vijeke dostajao nokat
za taj posao«. — »Latini smo mi obojica, koje vidiš ovako nakažene«, odgovori
jedan od njih plačući, »no ti, koji si za nas pitao, tko si?« A moj Vodja reče: »Ja
sam jedan, koji silazim s ovim živim od stepenice do stepenice, a nakanio sam da
mu pokažem pakao«. Tad se razbi medjusobno upiranje i drhćući se svaki (napose)
k meni okrene, a s njima i drugi, štono su to kroz odjek čuli. Dobri se Učitelj sasvim
k meni prikuči rekavši: »Reci im, što je tebe volja«; a ja počeh, budući da je on
to htio: »Tako vam se ne izgubila uspomena iz ljudskoga pametara u (gornjem)
prvom svijetu, nego ostala živa kroz mnogo ljeta, recite mi, tko ste, kojega li naroda?
Ne žacajte mi se odati radi vaše gnjusne, nesnosne kazne«. »Bio sam iz Arezza«,
odvrati jedan (od njih), »Alberto iz Siene me dade spaliti, ali me ne dovede ovamo
ono, radi čega sam poginuo. Istina je, da sam mu ja rekao govoreći u šali: Znao bih
se u zrak dignuti i letjeti; a onaj, izvjedljiv jako a slabe pameti htjede, da mu po-
kažem to umijeće, pa samo zato, jer ga ne učinih Dedalom, dade me spaliti od onoga,
koji ga je sinom smatrao. No u posljednju od deset zlih jaruga odsudi me Minos,
koji nikad ne smije da pogrješi, zato, jer sam se u svijetu služio alkimijom (da
krivotvorim novce)«.

121.—132. Nato rekoh Pjesniku: »Ima I igdje tako tašta naroda kakovi su
Sienci? Isti Francezi ni iz daleka nisu tako«. Nato drugi gubavac, koji me ču, odgo-
vori na moje riječi: »Izuzam Striccu, koji je (tako) umjereno znao trošiti, i Nikolu,
koji prvi otkri skupocjenu uporabu klinčaca u bašti (t. j. Sieni), gdje takovo sjeme
lako klija, izuzam (još i) družinu, u kojoj je Caccia d' Ascian rastepao vinograde
i velike šume, Abbagliato pak svoju pamet.

133.—139. No da znaš, tko tako uza te pristaje protiv Sienaca, pogledaj me
oštro, tako da ti moje lice potpuno odgovori. Vidjet ćeš, da sam sjena Copocchi-eva,
koji sam krivotvorio kovine alkimijom, pa vidim li te dobro, valja da se sjećaš,
kako sam bio dobar majmun prirode«.

147

Uvod u trideseto pjevanje.

Sadržaj. I ovo je pjevanje posvećeno zločincima desete zle jaruge. Dvojica od njih trče bijesni po

jaruzi, koga god sastanu toga grabe i zlostavljaju. To su krivotvorci, koji su druga lica oponašali. Jedna

je sjena Mirrhe, a druga Gianna Schicci-a. Dante govori s Adamom iz Brestije u Engleskoj. Poslije sluša,
kako se svadjaju Adam i Svnon, radi česa Ja Virgil kori.

Alegorija. Obje bijesne sjene griješile su ležećke, sad moraju bježati; griješile su ustima,
sad moraju gristi. Krivotvoritelji novaca bili su žedni blaga, sad žedjaju za kapljicom vode. Onima, koji
su izmišljali varke, glava gori od vrućice. Svaki grijeh vodi sa sobom posljedicu, koja je u najjačoj
opreci s užitkom, radi kojega se griješi.

Razjašnjenja. Po srijedi ovoga pjevanja jest glavnim likom: Majstor Adam,
prema najnovijem istraživanju O. Bacci-a (Lectura Dantis. C. XXX. 1. Inf. 1901.
pag. 17.) Englez iz Bresta, a ne iz Brescie u gornjoj Italiji.

Dvadeset i deveto pjevanje svršava malone humorističnom opaskom Capoc-
chi-evom, da je bio dobar majmun prirode. Protivno tome, ovo pjevanje počinje
vrlo svečano klasičnim poredbama visokoga sloga.

U vrijeme, kad se Juno rasrdila na cijelo tebansko kraljevsko pleme, što joj
se Jupiter iznevjerio s kraljevnom Semelom, Kadmovom kćeri, te s njome rodio
Bakha, ljuta se boginja po dvaput osvetila. Semela izgori, a njena sestra Ino skupa
sa suprugom si Atamantom poludi. On je svoju ženu držao za lavicu, a svoju djecu;
dvojke, za laviće. Ugrabi joj jedno, Learka, iz njena naručaja pa ga baci o pećinu,
a mati s drugim sinčićem od očaja skoči u more. Jupiter oba pretvori u morske
bogove.

To je prva poredba za ludilo nekih bijesnih duša u ovoj desetoj kužnoj jaruzi.

Drugi dogadjaj spominje Dante, prema Ovidijevim Metamorfozama, gdje se
u XIII. knjizi potresno pripovijeda, kako je zasužnjena Hekuba sa svojom kćeri
prispjela grčkim ladjama na tračku obalu: kako je Akilova sjena zahtijevala, da joj
se žrtvuje Hekubina kći Poliksena, jer je grčki junak od ljubavne želje za njom
poginuo. Hekuba podje na morsku obalu, da tamo zagrabi vode, kojom će oprati
ranu svoje kćeri, ali tu ugleda mrtvo tijelo jedinoga još preostaloga joj sina,
Polimnestora, kojega je Priam s velikim blagom povjerio tračkome kralju, kako bi
ga spasao od pogibli rata, a taj ga ubi. Hekuba iskopa od bijesa kralju oči, pa kad
su je stali progoniti, zalaje kao pseto.

Pristajem uz one koji uzimlju, da sRurije u Tebama i Troji« nisu Erinije, nego
bijes u duši Atamantovoj i Hekubinoj.

Kroz sedam tercina provedenom isporedbom priprema Dante čitaoca na strašan
bijes. koji je spopao dvije sjene, što su od boli poludjele, te obilaze jarugom grizući
i tukući patnike. To su Mirrha i Schicchi dei Cavalcanti.

Iza klasičnih poredbi dolazi realistična. Ove dvije sjene haraju kao svinja, kad
provali iz svinjca.

148

Dante se u prizoru, koji slijedi, vraća na dvadeset i deveto pjevanje. Bijesna
sjena Schicchi-eva ščepa Capocchi-a za vrat pa ga vuče po zemlji. |

Buoso Donati, koga smo u XXV. pjevanju vidjeli medju firentinskim tatovima,
ležao je na umoru, ubijen svojim nećakom. Taj je mrtvaca sakrio, a njegov prijatelj
Schicchi, koji je znao ljude oponašati, legao je u Buosin krevet, pa je pred prizvanim
bilježnikom pravio oporuku, kao da je Buoso. Ostavio je ubojici sav imetak, a sebi
petsta fiorina, jednu tražbinu od sto fiorina i skupocjenu mulu, najljepšu u Toskani.

Mirrha se preobukla pa tako zavela svoga oca, ciparskog kralja Ciniru, da
s njom sagriješi. Ona uslijed toga rodi sina Adonisa. |

Spominjući Mirrhu Dante hoćd da alegorično šiba nenaravni politički savez
Firenze s ocem papom Bonifacijem VIII.

Grješnik, koji pati od vodene bolesti, alkimist je Adam iz Bresta. On je po
nalogu grofova Conti u Casentinu kovao krive firentinske zlatne fiorine, na kojima
je bila ukovana slika Sv. Ivana Krstitelja, zaštitnika Firenze. Kasteli grofova Conti
jošte se danas vide u visokoj dolini Casentina, a nekoji od njih vrlo su dobro uzdrža-
ni, primjerice kasteo Poppi, dok od kastela Romene, koji Dante u ovom pjevanju
spominje, stoje samo još razvaline od tri kule. |

Grof Guido Guerra, potomak »dobre Valdrade«, kažnjen je sa sodomitima u
vatrenoj kiši trećega pojasa sedmoga kruga. Za njegove sinove Aleksandra, Guidu i
Aghinolfa patvorio je novac majstor Adam iz Bresta. Rado bi im se zato osvetio, pa
koliko je žedan u teškoj svojoj boljetici, volio bi osvetu, nego svu vodu lijepoga
zdenca Fonte Brande.

Vjerojatno je, da majstor Adam misli na zdenac toga imena u . Romeni, gdje je
sačuvana razvalina zdenca, koji se je zvao »Branda«, ali se općenito drži, da je Dante
htio ovdje spomenuti veliki, još danas sačuvani lijepi zdenac toga imena u Sieni.

Firentinski zlatni fiorin bio je od čista zlata. Majstor Adam miješao ga s jed-
nom osminom bakra. Zato su ga Firentinci spalili na lomači, jer su radi svjetske
trgovine i kredita vrlo strogo pazili na čistoću svoga novca.

Majstor Adam svadja se s Grkom Sinonom, koji je tobože prebjegao k Trojan-
cima, da ih nagovori, neka bi uveli u svoj grad velikoga drvenoga konja, u kom su
Grci bili sakriveni. Adam mu spočitava, da je krivom prisegom prevario Trojance, a
ovaj mu odvraća, da je svojim krivotvorenim novcem više prevara učinio, nego svi
vragovi u Paklu, računajući, da je svaki pojedini krivi novac prevara za sebe.

Krivotvorac draži žedju Simonovu tim,;da ga sjeća Narcisova ogledala. Grčka
priča pripovijeda naime o nekom krasnom mladiću, da se sam u sebe zaljubio, kad
je svoju sliku u vodi ugledao. Ogledalo Narcisovo je dakle izvor vode.

Virgil kori Dantea, što pozorno sluša, kako se prostaci svadjaju. Opominje ga
neka misli, da je on, Virgil, kraj njega, kad takovu kavgu čuje, to jest, neka se sjeti
zakona mudrosti; jer pokazuje niskost duše, tko rado sluša ili čita prostačke kavge.
Ova opomena ticala se | političkih svadljivaca u Firenzi, koji su se medju sobom
psovali i pogrdna si imena nadijevali.

149

Pjevanje trideseto.

(1.—12. Bijesni Ataman. 18.—21. Hekuba. 22.—45. Krivotvoritelji osobe: Gianni Schicchi i Mirrha. |
46.—90. Krivotvoritelji novca: Majstor Adam i grofovi romenski. 91.—129. Krivotvoritelji riječi: Sinon
iz Troje i Putifarka. 130.—148. Virgil kori Dantea, što sluša prostačku kavgu.)

1.—12. U vrijeme, kad se Juno radi Semele ljutila na Tebansku krv, kako to već
više puta pokaza, pobjesni Atamant (Semelin rodjak) tako, da je stao vikati vidjevši
svoju ženu, na svakoj ruci opterećenu po jednim sinom: »Razapnimo mreže, da uhva-
timo lavicu i laviće na prolazu«. Zatim ugrabi nesmiljenim pandžama jednoga (sin-
čića), koji se zvao Learko, zavrti s njim i tresne o kamen, a ona (mati) se utopi
s drugim teretom (sinom Melicertom).

13.—21. Pa kad je kob oborila moć Trojanaca, koja se na sve usmjelila tako, da
i kralj nesta skupa sa kraljevstvom, tad Hekuba — žalosna, jadna i zarobljena,
vidjevši (svoju kćer) Poliksenu, mrtvu te bolna ugledavši svoga (sina) Polidora na
obali mora (ubijena) — poludi i zalaja kao pseto; tako joj bol pamet okrene.

22.—45. Ali niti je u Tebama niti u Troji ikad u ikoga bilo tako okrutna bjesnila,
da bi tako zlostavljao zvijeri a kamo li ljudska uda, kao što vidjeh u dvjema golim
i blijedim sjenama, koje su grizući (sad ovoga, sad onoga) trčale baš tako, kao što
trči nerast, kad iz koca provali. Jedna se baci na Capocchi-a, spopadne ga zubima za
zatiljak te ga povuče tako, da si je trbuh po tvrdu tlu strugao. Aretinac pako, koji je
drhćući ostao (na svom mjestu). reče mi: »TA neman je Gianni Schicchi, a obilazi
bijesan tako zlostavljajući druge«. »Oh«, rekoh nato; »tako se drugi ne zagrizao u
tebe, ne budi ti mučno kazati mi, tko je on, prije no odavde odjuri«. A on meni: »To
je drevna duša zlikovice Mirrhe, koja ocu bijaše prijateljicom preko dopuštene lju:
bavi; ona se tako s njim ogriješi, krivo se pretvorivši u drugi oblik, kao što i onaj
drugi koji tamo ide; da zasluži najljepšu vodilicu stada, poduze predstavljati
Buosa Donati-a, te je tako (umjesto pravoga Buosa) razdijelio ostavštinu i oporuku
dao zakonito potvrditi (bilježnikom)«.

46.—90. Pa kako su ona dva bijesna prošla, u koje sam upro bio oči, okrenem ih,
da gledam druge nesretnike. Ugledam jednoga, načinjena nalik lutnji, samo kad bi
mu se odrezalo sve taman odanle, gdje je čovjek rašljast (gdje gnjatovi počinju).
Teška vodena bolest, koja tako izobliči čovjeka pokvarenim sokovima tijela, da lice
nije primjereno trbušini, prisili ga, da je morao držati otvorena usta, kao što ih
otvara sušičav čovjek, koji od žedje jednu usnu prema bradi, drugu( gore skreće. »O
vi«, reče nama, »koji ste bez ikakove kazne, 'a ne znam zašto, u ovome svijetu muka,
gledajte i pazite na nevolju majstora Adama. Dok sam bio na životu, imao sam dosta
svega što sam htio, a sad sam željan kapljice vode. Potočići, što teku niza zelene
brežuljke Casentina prema Arnu hladeći i osvježujući doline, kojima teku, vazdan
su preda mnom, a ne uzalud, jer mi njihova slika (u uspomeni) još više suši grlo
nego bolest, s koje mi lice mršavi. Stroga pravda, koja me kazni, služi se onim
mjestom, gdje sam griješio, da ubrza moje uzdisaje) |

150

IXXX H([nNvaAqildq

ILNVOJIO

u

ZEZA
Te ea ni PE

Lao)
hi

A

Tamo je Romena, gdje patvorih novce s ukovanom slikom Krstitelja, radi čega
sam tamo gore ostavio tijelo spaljeno. Ali da mogu ovdje ugledati opaku dušu Guida
ili Aleksandra ili njihova brata, ne bih dao taj pogled ni za svu vodu fonte Brande.
Jedna (od tih duša) već je unutri (u paklu), ako bijesne sjene, što tu obilaze, istinu
kažu; nu što mi hasne, kad su mi uda uzeta? Samo da sam bar još toliko lahak, da za
sto godina mogu dlaku naprijed, već bih pošao bio (za njima u potjeru), da ih tražim
ovdje medju izobličenim svijetom, sve ako taj krug ima jedanaest milja uokolo, a
nije manje od pol milje širok. Radi njih sam ovdje u takovu društvu; oni me nave-
doše, da kujem forinte sa tri karata primjese«.

91.—129. Nato ja njemu: »Tko su ta dva jadnika, koji desno tik tebe leže, a puše
se kao mokra ruka zimi?« »Nadjoh ih«, odgovori, »kad sam spao ovamo u tu jarugu;
a poslije se nikad ne okrenuše, i ne mislim, da će se u vječnosti (ikad više okrenuti).
Jedna je ona varava (duša Putifarove žene), što obijedi Josipa; druga je lažljivi Grk
Sinon iz Troje. Od teške groznice izbija iz njih takova smradna para«. A jedan od
njih, kojemu je valjda krivo bilo, što ga je (majstor Adam) tako prezirno spomenuo,
udari ga rukom u napeti trbuh, taj mu zaječi'kao bubanj, a majstor Adam udari ga
u lice svojom šakom, koja, ćini se, nije bila mekša, rekavši mu: »Sve ako mi je uzeto
gibanje, radi uda, koja su teška, još je slobodna ruka za takovu rabotu«.

Nato onaj odgovori: »Kad si na lomaču išao, nije ti ruka bila tako brza, ali tako
(brza) i još (brža) ti je bila kad si (krive novce) kovao«. A _ bolesnik vodničar: »Tu
istinu govoriš, ali nisi tako istinito svjedočio onda, kad su kod Troje zahtijevali, da
istinu'kažeš«. — »Ako sam ja lažno govorio, a ti si lažni novac kovao«, reče Sinon:
»ja sam ovdje radi jedne prevare, a ti radi više njih nego i jedan od drugih vragova«.
— »Sjeti se (trojanskoga) konja, krivokletničel«, odgovori onaj, kojemu je trbuh bio
otečen, »prokletstvom ti budi, što sav svijet za to znade«. — »Budi tebi proklet-
stvom«, reče Grk, »žedja« s koje ti puca jezik, i trula voda, koja ti trbuh diže do
očiju«. Nato kovač novca: »Tvoje se laloke naherile na zle riječi ko obično, jer ako
sam i žedan, a od vode otičem, to ti imaš vrućicu i glava te boli; a nebi te trebalo
pozivati mnogim riječima, da oližeš Narcisovo ogledalo (vodu)«.

130.—148. Sav sam se udubao, daiih slušam, kadno mi učitelj reče: »Gledaj,
samo malo treba, te bi se s tobom porječkao«. Kad sam čuo, da mi tako srdito prigo-
vara, okrenuh se prema njemu s takim stidom, da mi se još po pameti vrti. Pa kao
što onaj, koji o svojoj šteti sanja, te sanjajući želi, da (samo) sanja, tako da ono, što
jest, žudi kao da nije: taka je meni bilo ne mogavši govoriti, kad sam se ispričati
htio, a ipak se ispričavah i ne misleći, da to činim.

»Veću krivnju manji stid opere«, reče Učitelj, »nego li je tvoja (krivnja) bila;
mani se zato svake žalosti pa misli, da sam vazda kraj tebe, ako te ikad slučaj nanese,
gdje se ljudi na takav način kavgaju: jer htjeti slušati to, nisko je htijenje«.

151

Uvod u trideset i prvo pjevanje.

Sadržaj. Prošavši desetom zlom jarugom stignu pjesnici na rub osmoga kruga, gdje se silazi u duboki,

golemi zdenac, u kojem je deveti krug. U zdencu, na nekoj stepenici stoje svud naokolo ogromni, strašni

Giganti. Nad rubom zdenca vidi im se tijelo do pojasa. Jedan od njih, Antej, koji se nekoč s Heraklom
borio, spusti ih dolje na dno zdenca.

Alegorija. Giganti, isto tako kao i Lucifer, opojeni od oholosti, borili su se prode Boga, pa su
zato osudjeni, da budu čuvari najdubljega Pakla u sredini zemaljske kruglje,

Razjašnjenja. Dante poredjuje Gigante s tornjevima tvrdje Montereggione kod
Siene, a njihovo lice s broncenom šešarkom pinije, što je nekoč bila na vrhu Hadri-
janova spomenika; Prenesoše ju sa razvalina toga spomenika u staru rimsku basiliku
Sv. Petra, gdje ju pjesnik bivši u Rimu vidio. Danas stoji u glavnome dvorištu Vati-
kanske palače, kako ju namjesti Bramante. Ta je šešarka visoka oko dva metra. Du-
žina je lica u ljudskom tijelu osam puta sadržana; prema tomu bi Gigant bio šestnaest
metara visok) Dakle doista tri velika Friza stojeći jedan na drugom ne bi segnuli do
Gigantove kose, jer bi sva trojica bili najviše šest metara visoki, dok je Gigant od
polovine tijela računajući osam metara visok.

Prvi gorostas je Nimrod, kojega Dante mirne duše iz biblije premješta medju
Gigante. Govori nerazumljive riječi.

Dante je htio, da onaj, koji je gradnjom babilonskoga tornja skrivio, da se na-
rodi medju sobom više ne razumiju, govori nerazumljivo za svakoga, pa i za komen-
tatore Božanstvene Komedije.

Drugi Gigant Efialte. On je u bitci Giganata protiv bogova digao sa svojim
bratom Gigantom Otom brijeg Pelion na planinu Osu, da juriša na Olimp.

Treći Gigant, Antej, živio je u sjevernoj Africi blizu Zane, gdje je Scipio potu-
kao Hanibala. Bio je sin Zemlje, zato je uvijek na novo ojačao, kad ga je Herakle na
tle bacio. Napokon ga grčki heroj zadavi u zraku.

= Virgil moli Anteja, nek ih spusti u duboki zdenac, a za nagradu da će ga Dante
u svijetu spominjati.

Kad motrimo nagnuti toranj Garisandu u Bologni, čini nam se, kao da se toranj

sagiba kad oblaci preko njega lete. Dante s tim tornjem poredjuje Anteja.

Pjevanje trideset 1 prvo.
(1.—6. Utjeha. 7.—45. Giganti. 46.—81. Nimrod. 82.—111. Efialte. 112. —145. Antej.)

1.—6. Jedan te isti (Virgilov) jezik, koji me prije rani tako, da mi se žario jedan
i drugi obraz, pruži mi poslije i lijek. Tako je, čujem, bila i sulica Akilova i (sulica)
njegova oca (Peleja), prije uzrokom bolna, a poslije dobra (ljekovita) dara. |

7.—45. Okrenusmo ledja čemernoj dolini te predjosmo poprijeko obale, što ju
kruži svuda naokolo, ne govoreći ni riječi. Tu bijaše manje nego noć, a manje nego.

152

im \ m Q).

mi \ j WE

MN
\ M Angi
đ MK (m

hh

a ni Ny

u

\

i

\

Ši

7

Ni
e sA NS PA \
A

sa
S E a

GIGANTI

PJEVANJE XXXI,

dan, te mi vid nije dopirao daleko, ali sam čuo trubiti tako silan rog, da bi svaku
grmljavinu oslabio bio. Taj (zvuk) je vodio moje oči sebi u protivnu smjeru sasvim
na jedno mjesto (otkuda je zvuk dolazio). Poslije bolnoga poraza, kad je Karlo Veliki
izgubio (svoju) svetu četu, nije Orlando tako strašno trubio. Malo sam držao glavu
okrenuto onamo, ali mi se pričini, da vidim mnoge visoke tornjeve; zato ja: »Učitelju,
kaži, kakov je to grad?« A on meni: »Jer s predaleka prodireš kroz tmine, dogadja
se, da se u predstavi varaš. Kad onamo pridješ, vidjet ćeš jasno, kako se ćutilo vara
s duljine; zato sim sebe potjeraj malo (da prije onamo stigneš)«. Onda me nježno
uze za ruku i reče: »Znaj, prije no se približimo — da ti se ne bi novi prizor pričinio
čudan — da to nisu tornjevi, nego Giganti, a svi redom stoje od pupka niže u zdencu
svud okolo ruba«. Kao što oko, kad se razrijedi magla, malo po malo raspoznaje
ono, što je skrivala para, s koje zrak biva gušći, tako se rasprši moja bludnja a strah
mi ponaraste, kad mi je pogled prodro gusti i tmasti zrak, dok sam. se sve više i više
približavao obali. Jer kao što se (tvrdja) Montereggione oko svoga kružnoga zida kiti
vijencem tornjeva, tako su otornjili obalu, što naokolo paše zdenac, polovinom svojih
tjelesa užasni Giganti, kojima se Jupiter jošte s neba prijeti, kad grmi.

46.—81. I ja već razabrah nekojima lica, ledja, prsa i velik dio trbuha, a niz rebra
obadvije ruke. Priroda je doista veoma dobro učinila, kad se odrekla stvaranja
takovih nemani da liši Marsa ovakovih izvršitelja. Pa ne kaje li se sa slonova i kitova,
to će.je onaj, koji pozorno motri, držati to pravednijom i to opreznijom, jer (samo)
gdje se pronicavost uma spaja s opakom voljom i snagom, tu se čovjek ne može
obraniti. Lice mu se činilo krupno i dugačko, kao šešarka pinije Svetoga Petra u
Rimu, a prema tome bile su mu i ostale kosti (uda): tako da obala (bunara), što mu
bijaše pregačom od sredine dolje, pokazivaše od njega od prilike toliko, te se tri
gorostastna Frižana (jedan na drugome stojeći) ne bi podičiti mogli, e su do njegove
kose sizali; jer sam ga vidio od ondje, gdje si čovjek zaponkom kopča kabanicu (t. j.
od ramena) pa do dolje (do pupka) dugačkoga trideset dobrih palmi. »Rafel mai
amech zabi almi«, stadoše vikati divlja usta, kojima nisu pristajali sladji psalmi. A
moj Vodja reče spram njega: »Luda dušo, drži se svoga roga, na njemu iskali jad
svoj, kad te saleti srdžba ili druga strast. Traži na svom vratu pa ćeš naći remen, za
koji je (rog) svezan i vidjet ćeš. o smetena dušo, gdje ti rog sapinje široka prsa«.
Zatim reče meni: »On sam sebe optužuje; to je Nimrod, poradi čije se loše zamisli
svijet ne služi više jednim jezikom. Ostavimo ga, neka stoji i ne govorimo uludo, jer
je svačiji jezik njemu takov, kakov je drugomu njegov, koji nitko ne razumije.

82.—111. Produljismo dakle put okrenuti nalijevo; a strijelomet daleko na-
djosmo drugoga, mnogo divljega i većeg (Giganta). Ne mogu reći, tko je bio majstor.
koji ga sveza, ali mu bijaše lijeva ruka sputana sprijeda, a otraga desna ruka lancem,
kojim je bio omotan od vrata niže tako, da je ono, šta se moglo vidjeti, bilo pet puta
opasano. »Taj oholi htio je da omjeri snagu o snagu višnjega Jupitera«, reče moj
Vodja, »odatle mu takova nagrada. Efialte mu je ime; uvelike se iskaza, kad su Gi
ganti bogove u strah utjerali; sad ruke, kojima je maknuo (bregove na bregove) više
ne miče«. A ja njemu: »Kad bi moglo biti, želio bih, da moje oči vide, kakov je pre-

153

golemi Briarej«. Nato on odgovori: »Vidjet ćeš nedaleko odavle Anteja, koji govori
a nije sputan, a koji će nas metnuti na dno svih zala. Onaj, kojega želiš vidjeti, mnogo
je dalje odavle, svezan je a izgleda kao ovaj, samo što je u licu još divlji«. Ne bi nikad
tako silnog potresa, koji tako jako uzdrma tornjem, kao što se Efialte smjesta
uzdrma. Nato se uplaših smrti jače no ikad, a ne bi trebalo bilo više no taj strah (da
zbilja umrem), kad ne bih u ugledao bio negve (Gigantove).

112.—145. Podjosmo zatim dalje napred i dodjosmo do Anteja, koji je virio iz
ponora bar pet rifa visoko ne računajući glavu. »O ti, koji si u sretnoj dolini — koja
učini Scipiona baštinikom slave, kadno Hanibal sa svojom vojskom okrenu pleća (da
pobjegne) — nekoč donio (u svoju špilju) lovinu od tisuću lavova, o kome se još i
sada, čini se, vjeruje, da bi sinovi Zemlje (Giganti) pobijedili bili, kad bi se ti sa
svojom braćom borio bio u velikoj bitci, metni nas (tamo) dolje, gdje se Kocit od
zime ledi, a ne bilo ti žao. Nemoj da odemo Ticiju ili Tifonu. Ovaj (Dante) može
dati ono (slave), za čim se ovdje žudi: zato se nagni (da nas digneš) pa ne mršti
gubice. Još ti može na svijetu slavu obnoviti; jer on je živ i još ga dug život čeka,
ako ga prije vremena (Božja) milost k sebi ne pozove«. Tako reče Učitelj; a onaj
žurno pruži ruke, kojih silni stisak osjeti nekoč Herakle, te uze moga Vodju. Kad
Virgil osjeti, da ga onaj drži, reče mi: »Pristupi amo, da te uhvatim«. Onda me pri-
tegne tako, da smo bili kao jedan snop, on i ja. Kao što se čini (da se nagiba toranj)
Carisenda (u Bologni), vidjen od ozdo sa strane, prema kojoj visi, kad nad njim lete
oblaci sa protivne strane, tako se Antej činio meni, koji sam ga motrio kako se giba,
u taj čas bih doista radije pošao bio drugom stazom. No on nas lagano postavi na
dno, što guta Lucifera i Judu, ali ne osta onako nagnut, nego se podiže kao jarbol na
ladji.

154

IXXX ZINFASqfa

VINVd ONG VN HXINSHa(d VITAVLS IZLNV LNVOIO

H
t
A
s

kog

=

i

o

+

Uvod u trideset i drugo pjevanje.

Sadržaji. Dno devetoga kruga tvrdi je debeli led paklene rijeke Kocita, koja se smrznula. U ledu su
prokleti. Cijelo dno devetoga kruga razdijeljeno je u četiri pojasa imenom: Caina, Antenora Tolomea i
Giudecca. U prvom pojasu, gdje su izdajice rodjaka do vrata uledjeni, Dante govori s Camicinom de! Pazzi,
koji mu imenuje druge proklete: dva brata Alberti, Mordreda, Focacci-a Cancelliera, Sassola Mascherona.
Spominje i svoga brata Carlina. Zatim govori s izdajicama domovine u drugom pojasu leda, i to s Boccom
degli Abati. Ovaj imenuje ostale izdajice oko sebe: Buosa da Duera, Beccheriu, Giovanni-a Soldaniera,
Ganelona i Tribaldella. Na rubu Antenore vidi prokletoga, koji grize glavu druge izdajice, smještene pod
njim na rubu Tolomeje.

Alegorija. Oprječno je vatrenoj ljubavi bližnjega hladno, proračunano izdajstvo: zato su
izdajice kažnjene u ledu. što su više krivi, to su dublje u ledu. Ljubav je nagradjena u najvišem Nebu,
izdajstvo kažnjeno u najdubljem Paklu. Tamo svjetlo i radost, ovdje tmina i strahovita muka.

Razjašnjenja. U sredini dubokog zdenca središte je svijeta, gdje sjedi Dis. Tu je
led tako debeo, da ne bi krknuo, sve da Tovarnik planina padne na njegov rub ondje,
gdje je najtanji. Dante za poredbu debljine leda uzimlje rijeke Don i Dunav te po-
mišlja na Frušku goru kraj Dunava (blizu Tovarnika), kad hoće da obilježi tvrdoću
leda, koji bi podnio, da se ta gora na nj sruši.

Pietrapana, koju jošte spominje, leži izmedju ušća Magre i Castelnuova di Gar-
sagna. Iz prozora sobe, u kojoj je Dante stanovao, kad je kod Malaspine u Fosdi-
nuovu boravio, vidi se ta silna gora. Bijeli kararski mramorni obronci izgledaju kao
snijeg.

Bassermanovo mnijenje, da je gora »Tabernik« identična s Javornikom u Kranj-
skoj, Kocit da je smrznuto cirkničko jezero, cio najdublji Pakao pak da je nalik
' spiljama kod Postojne, spominjem kao zanimljivu hipotezu, ali ju ne prihvaćam, jer
nema oslona u Danteovim riječima. | |

Smrznuti Kocit razdijeljen je u četiri kruga. Prvi se zove »Caina« po bratoubo-
jici Kainu; drugi: »Antenora« po izdajici Antenoru, koji je Troju izdao; treći: » Tolo-
mea«, po Ptolomeju, Abobijevu sinu, koji je Simona Makabejca i njegove sinove kod
gozbe ubio; četvrti: »Giudecca« po Judi Iškarijotu.

U Kaini su prokleti u ledu do vrata. Gledaju dolje jer se stide.

Pjesnik spominje:

a) dva brata Alberti iz kuće Mangona. Nijihova su imanja bila u dolini Bisenzi-a,
rijeke, što blizu Prata utiče u Arno. Ta je obitelj bila na glasu radi izdajničkih uboj-
stva. Napokon su ta dva brata jedan drugoga ubili.

b) Artura, poznatoga kralja staroga romana o vitezovima Okrugloga Stola.
Pošao je u Francesku da ratuje protiv kralja Lancelota. Svome nezakonitom sinu
Mordredu preda sve svoje blago, da mu ga čuva, a k tome i kraljicu Ginevru.
Mordred se zaljubi u kraljicu te htjede prevarom steći nju i kraljevstvo. Vjerna
karljica obavijesti kralja te se u londonskoj tvrdji hrabro obrani od izdajničkih
napadaja. Kralj Artur se vrati te probode svoga sina tako, da je sunčani trak prosjao
kroz njega. Zato Dante kaže, da mu je i sjenu probo.

155

Cc) Focacci-a Cancelliera iz Pistoje, koji iz političke osvete ubi svoga rodjaka.

d) Sassola Mascherona, Firentinca. Ubio je svoga nećaka, da imetak svoga
brata baštini. Za kaznu prikovali su ga na jedno bure, valjali ga po ulicama pa mu
onda odrubili glavu. U cijeloj se Toskani znalo za taj dogadjaj.

e) Messer Alberto Camicion de Pazzi ubio je svoga rodjaka Ubertina.

1) Njegov je rodjak Carlino bio još gori od njega, tako da će on prema tomu
izgledati manje kriv, kad taj u Pakao dodje. I tu Dante jošte živomu dosudjuje
mjesto u Paklu. Carlin je izdao Firentincima kasteo u Val di Arnu, u kojem su bili
bijeli Guelfi i nekoji bližnji rodjači Carlinovi. Firentinci ih većinom poubijaše.
Carlin je dakle izdajica i svoje stranke i svoga roda.

Ni u Antenori prokleti ne će, da im se znade za ime pa zato baš iz zlobe jedan
drugoga odaju.

Dante mrzi izdajice, nema s njima smilovanja, pače, jednoga spopadne za
kosu, da ga prisili, neka kaže, tko je. Drugi mu oda, da je taj, kojega čupa, Bocca
degli Abati. U glasovitoj bitci kod Mont Aperta bio je na strani Guelfa, ali je
potajice bio sporazuman s Ghibellinima. Sred bitke odsiječe Bocca barjaktaru Guelfa
ruku, a Guelfi stadoše bježati, kad im zastava pade.

Bocca od jada, što ga je plačidrug odao, kaže imena ostalih izdajica. Evo ih:

a) Buoso da Duera dao se je podmititi od Franceza u vrijeme Karla 1. Anžu-
vinca pa im je za novce otvorio put u Srednju Italiju.

b) Beccheria iz Pavije, opat u Valombrosu, legat je pape Aleksandra IV. u
Firenzi. Firentinci ga okriviše, da je potajice šurovao s Ghibellinima, staviše ga na
muke i odrubiše mu glavu. Villani tvrdi, da je bio nevin, ali Dante protivno mnije.

c) Gianni del Soldanier, iz ghibellinske otmjene kuće, stavio se na čelo gra-
djanskih gueliskih cehova, te upropastio vlastitu stranku. Dante ga zato stavlja
medju izdajice. |

d) Ganelon glasovit je izdajica iz dobe Karla Velikoga. Kad se kralj vratio sa
hodočašća iz Campostelle poslao je Ganelona i još jednoga velikaša Saracenima,
neka od njih traži danak. Ovi podmitiše Ganelona, te on krivo izvijesti kralja, da
će se Saraceni predati, neka se samo vrati preko Pireneja pa nek ostavi Rolanda
s nešto vojske u Španiji. Saraceni navališe na Rolanda pa ga ubiše. On je čarobnim
rogom dozivao Karla, ali je bilo prekasno. Ova pripovijest predmetom: je prastarih
romana. |

e) Tribadello Sambrasi iz Faenze izda od osvete svoj rodni grad Bolonjanima
poslavši im otisak ključanice gradske kapije. Bolonjani navališe noću na grad pa ga
predobiše.

Tko li je onaj, što drugoj izdajici izjeda glavu, kao što je Menalipovu jeo Tidei,
to Dante pripovijeda u slijedećem pjevanju.

Tidej bio jedan od sedmorice, koji su vojevali protiv Teba. Ubi ga u bitci
Menalip, al on njega umirući takodjer ubije. Još je imao toliko snage, da je glavu
svoga neprijatelja stao gristi i mrskati. Palas Atena prdodje, da Tideju donese dar
neumrlosti, ali vidjevši to divljaštvo ode ozlovoljena.

156

Na koncu pjevanja Dante onomu, koga pita, ne obećaje, da će ga spominjati,
nego mu u izgled stavlja, da će sramotu njegova protivnika svemu svijetu priopćiti

Pjevanje trideset 1 drugo.

(1.—15. Uvod. 16.—39. Kaina, odjel za izdajice rodbine. 40.—69. Knezovi di Mangona i Camicion de' Pazzi.
70.—111. Antenora, odjel za izdajice domovine. Bocca degli Abati. 112.—123. Buoso da Duera i druge
izdajice. 124.—139. Ugolino i Ruggieri.)

1.—15. Da imam stihova oštrih i hrapavih kako bi pristajali tužnoj jami, na
kojoj se temelje sve druge pećine (t. j. rubovi svih ostalih krugova Pakla), tad bih
bolje istisnuo sok iz moga zamišljaja; no jer ih nemam počinjem govoriti ne bez
bojazni. Jer nije stvar, da se na lahku ruku uzme, opisati temelje cijeloga svijeta ni
(stvar) jezika, koji zove: mama i babo. No neka pomognu moj stih one Gospe
(muze), koje su pomogle Amfionu da opaše (grad) Tebe zidovima (zvukom svoje
lire), e da ne bude razlike izmedju stvari (koju opisujem) i mojim riječima. O, nada
sve zlo stvorena fukaro (izdajica), koja si na mjestu, o kom je mučno zboriti, bolje bi
vam bilo, da ste (na svijetu) bili ovce ili koze.

16.—39. Kad smo bili dolje u tamnome zdencu, još mnogo dublje od stajališta
Giganta, a ja još motrio visoko obzidje, čujem, gdje mi (netko) veli: »Pazi kako stupaš,
-hodaj tako, da ne zgaziš tabanima glave jadne, umorne braće«. Zato se ogledah i
vidjeh pred sobom i pod mojim nogama jezero sledjeno tako da je nalik bilo više
staklu nego vodi. Debljim velom nije pokrit zimi tečaj Dunava u Austriji niti Don
tamo pod hladnim nebom (Rusije), nego li je ovdje bilo. Da je na tu ledenu koru
spala Tovarnik planina (Fruška gora) ili Pietrapana, ne bi krknula ni pri kraju (gdije
je najtanja). I kao što žaba na kreketanje digne njušku iz vode onda (ljeti), kad
seljanka često sanja, da pabirči: tako su bile u led zataknute modre sjene sve donle.
gdje stid prosijava (do obraza), skladajući zubima pjesmu roda. Svaka je lice držala
dolje okrenuto: usta su (cvokotajući zubima) svjedočila o studeni, a oči (lijući suze)
o žalosti srca.

40.—69. Kad sam se naokolo malo razgledao, pogledam sebi pred noge i vidim
dvojicu tako tijesno jednoga do drugoga, da im se kosa na glavi pomiješala. »Vi,
koji ste tako pritisli prsa o prsa, kažite mi«, rekoh, »tko ste?« Nato oni okrenuše
vratove, a kad lice prema meni bijahu digli, njihove oči, koje prije iznutra bijahu
samo vlažne, stadoše kapati ispod vedj4, ali zima sledi suze medju njima te ih
zabravi. Nikad nije priječnica dasku s daskom tako jako svezala; stoga oni kao dva
jarca udariše čelo o čelo, tolika ih srdžba svlada. A jedan (drugi), koji je izgubio oba
uha od zime, lica neprestance oborena, reče: »Što se tako u nama ogl&daš? Hoćeš li
znati, tko su ona dvojica, znaj, da je bila njihova i oca njihova Alberta (mangon-
skoga kneza) dolina, iz koje (potok) Bisenzio teče. Jedno ih tijelo rodi, a možeš
pretražiti svu Kainu, ne ćeš naći sjenu dostojniju, da bude zabijena u hladnetini; nije

157

(dostojniji) onaj (Mordaret), kojemu jednim mahom probode (kralj) Artus prsa i
sjenu; nije Focaccia (de' Cancellieri), nije ni ovaj, koji me zastire glavom tako, da
ne vidim dalje, a zvao se Sassol Mascheroni; ako si Toskanac, odmah ćeš znati, tko
je to bio. Pa da me više ne pitaš, znaj, da sam bio Camicion de Pazzi te čekam
Carlina, da me iskupi«. n..

70.—111. Ugledah zatim tisuće (modrih) lica; što ih je zima učinila slične psima,
zgrozih se stoga i uvijek ću se zgražati, kad ugledam smrznutu baru. I dok smo išli
prema sredini, gdje se stiče sve, što god je teško, i ja sam drhtao u vječnom hladu
—- bijaše li volja (Božja), sudbina ili slučaj, ne znam — hodajući medju glavama,
udarih nogom jednomu jako u lice. Plačući mi dovikne: »Što me biješ? Ako ne dola-
ziš da povećaš kaznu radi Mont Aperta, što mi dodijavaš?« A ja: »Moj Učitelju, sad
me ovdje počekaj, dok dodjem na čisto glede ovoga; onda me možeš potjerati koliko te
volja«. Vodja stane, a ja rekoh onomu, koji je medjutim još grdno kleo: »Tko si,
što tako na druge laješ?« Odgovori: »Tko si ti, koji po Antenori hodaš, udarajući
druge po obrazu, niti bi jače, da si živ?« »Živ jesam, a može ti prijati«, bijaše moj
odgovor, »ako si željan slave, da tvoje ime medju drugima upišem u moje stihove«.
A on meni: »Baš protivno žudim. Nosi se odavle i ne dodijavaj mi više, jer zlo znaš
laskati na ovoj (ledenoj) ploči«.

Nato ga uhvatih za čupe u zatiljku i rekoh: »Ili ćeš kazati, tko si ili ti ne će
ostati kose tu gore«. Onda on meni: »Pa da mi svu kosu isčupaš, ipak ti ne ću kazati
tko sam, nit ću ti se očitovati, ma da me tisuću puta po glavi lupiš«. Već sam si nje-
govu kosu omotao oko ruke i isčupao mu nekoliko čupa, a on je lajući poda se
gledao, kad neki drugi vikne: »Što ti je Bocca? Nije li ti dosta, da klepećeš lalokama,
čemu još uz to laješ? koji ti je vrag?« Zlobna izdajico, ne ću da te više čujem«,
rekoh, »tebi na sramotu istinu ću pripovijedati kad izadjem (iz Pakla)«.

112.—123. Nato on: »Idi do bijesa pa pripovijedaj što te volja, ali ne šuti, kad
odavle izadješ, o onom kojemu je sad jezik bio tako spreman (da me oda). On opla-
kuje ovdje franceski novac; možeš reći: »»Vidio sam onoga iz Duera tamo, gdje se
grješnici hlade««. Pa ako te pitaju, tko je još ovdje bio, znaj, da ti je s desna onaj
Beccheria, komu Firentinci prorezaše grkljan. Gianni del Soldanier je, mislim, tamo
dalje s Ganellonom i Teballdelom, koji otključa Faenzi (kapije) kad se spavalo«.

Već bijasmo otišli od njega, kad ugledah dvojicu smrznutu u jednoj jami tako,
da je glava jednoga bila kapa drugomu. Pa kao što se kruh od glada jede, tako onaj
gornji postavi zube u drugoga ondje, gdje se mozak veže s hrptenjačom. Nije druga“
čije Tidej grizao od mržnje sljepočice Menalipu, no što je ovaj glodao iubanju i sve
oko nje. »O ti, koji svoju mržnju iskazuješ na tako zvijerski način onomu, koga tu
ždereš, reci mi uzrok takovu držanju, uz pogodbu«, rekoh, »da ću ti se još gore na
svijetu odužiti, ako imaš pravo, da se na njega tužiš, kad saznam tko ste (vas dvoje) -
i kakov je njegov grijeh, ne osuši li mi se ovaj (jezik), kojim evo govorim«.

158

x zara hah:
\ I) N
RAS

uu.
SA naa a
hd Na KN KINIMA re
< AKA Va e ko a RI ČEM MVLRI «
pai IJA iN Eaam

5]

AVR S u
* A GEES

: il

—pety rt

ZAP
A af

j ma o

UGOLINO

PJEVANJE XXXIII,

Uvod u trideset i treće pjevanje.

Sadržaj. Trideset i treće pjevanje dijeli se u dva dijela, U prvom dijelu pripovijeda groj Ugolino, kako
je sa svojom djecom morao od glađa umrijeti, u drugom dijelu govori Fratar Alberigo.
Alegorija. Tko izdajnički postupa protiv prijatelja, koji mu se povjerava, nije čovjek. Umjesto
duše ima vraga u sebi, dok mu duša već za života najtežu kaznu pati: pomanjkanje svake ljubavi. I
najplemenitiji čovjek u društvu izdajica postaje himben i dvoličan.

Razjašnjenja. Ugolino je na rubu Antenore medju izdajicama. Niže njega, na
početku slijedećega odsjeka paklenoga zdenca, u Tolomeji, smrznut je Ruggieri degli
Ubaldini, pizanski nadbiskup iz ghibellinske plemićke kuće. Ugolino sagnut je nad
njim, te se zagrizao u njegovu glavu. Kad ga Dante upita, tko je i zašto je tako bije-
san na onoga drugoga, diže Ugolino usta, te mu pripovijeda način svoje smrti. Pret-
postavlja, da pjesnik znade za dogadjaje, koji su se prije toga dogodili, jer su onda
svemu svijetu poznati bili. :

Tadanja Pisa bila je kao i drugi talijanski gradovi razcijepana u Guelfe i Ghi-
belline, koji su se i tu nazivali po vodećim obiteljima.

Conti della Gherardesca bijahu vodje GhibellinA, a Visconti, pleme različno od
milaneških Visconti-a, vodje Guelf4. Ovi potonji pristajali su uz papu, jer su ođ
njega dobili Galluru a tim prevlast u Sardiniji i vodstvo Guelf4 u Pisi.

Na čelu pisanskih Ghibellina stajaše koncem XIII. stolejća Ugolino della
Gherardesca, grof Donoratico.

Bio je nepouzdan političar, koji je vazda šarao.

Kraj unutrašnjih stranačkih borba življahu talijanski gradovi i medju sobom u
neprestanu ratu. Najljuća protivnica Pise bijaše Genua, koja je svu trgovinu Pise
htjela sebi privući. Iza raznovrsnih okršaja došlo je do velike pomorske bitke kod
Melorije.

U toj bitci ponio se grof Ugolino izdajnički. On pobježe s trećinom brodovlja,
kojim je zapovijedao, da sebi prisvoji vlast nad poraženom Pisom. Protiv nje se
združiše sada i toskanski guelfski gradovi. U toj nevolji povjeriše doista svu vlast
grofu Ugolinu nadajući se, da će ovaj radi svojih sveza s Guelfima odvratiti propast.

Da svoju vlast učvrsti, podijeli je sa svojim nećakom, Ninom Visconti-em.
Opazivši, da ga sinovac kani istisnuti, poče on s Ghibellinima raditi protiv Nina. Uz
pripomoć nadbiskupa Ruggiera i obitelji Gualandi, Sismondi i Lanfranchi protjera:
Ugolino Nina Visconti-a, ali se onda njegovi saveznici okrenuše i protiv njega, pora-
ziše ga u teškoj borbi i uhvatiše skupa s njegovim sinovima Galdom i Uguccionom.
te unucima Brigatom i Anselmucciom.

Zatvoriše ih sve u toranj obitelji Gualandi. Ugolino (stih 22.) naziva taj toranj
»Muda«, to je tamna komora u koju su lovačke sokolove zatvarali, kad su se mitarili
(mudare) t. j. kad su perje mijenjali. Mjeseca ožujka 1289. odsudiše ih na smrt ođ
gladi, zakovaše toranj i baciše ključeve u Arno. Ni ispovjedniku ne dopustiše, da ih:
ispovijeda. Osam dana poslije otvoriše toranj.

159

Dante spominje, da su Pisanci tako okrutno postupali protiv Ugolina, jer je
god. 1285. Lukanima predao dva kastela u gori Giuliano, o kojoj Dante veli, da priječi
vidik iz Pise u Luccu. To je istina, jer je jedan grad od drugoga samo 24 kilometara
daleko. Od jednoga tih glasovitih Ugolinovih kastela vidi se još danas velika razva-
lina na željezničkoj postaji Ripafrata. Taj kasteo zatvara uistinu put izmedju Pise
i Lucce. Ugolino je doista izručio ključ Pise Lukanima, kad im je te utvrde predao.
Sam Dante dopušta, da je Ugolino zato zaslužio kaznu smrti, tek proklinje Pisance,
što su i nedužnu djecu okrutno pogubili.

Dante prikazuje Ugolinovu djecu i unuke mladje nego li su bili, te ih sve skupa
nazivlje njegovim sinovima, jer je htio, da bude učin njegove pripovijesti jači.

Dante proklinjući Pisu želi, da dva otoka Capraja i Gorgona, što dosta daleko
od obale leže, začepe ušće Arna tako, da Arno potopi Pisu i zadavi sve Pisance. Kad
je lijep dan, kažu, da se vide ta dva otoka sa nagnutoga pisanskog tornja, a to je
potaknulo pjesnika, da ih prikazuje kao da su na ušću.

Dante nazivlje Pisu »novom Tebom« obzirom na nedjela Kadmove obitelji, radi
kojih je prokletstvo palo na nju.

Pjesnici ulaze u treći krug najdubljeg Pakla, u Tolomeju. Zima je ovdje još
jača. Dante osjeća leden vjetar pa se tomu čudi, jer tu nema Sunca, koje privlači
pare, pa tim poremećuje ravnotežu u zraku. Taj vjetar, od koga se sve ledi, odatle: je.
što Lucifer maše krilima.

Bog je izvor topline koja sve oživljuje; iz Lucifera izvire zima, koja sve ubija.
Oko Boga su Serafini, koji gore od ljubavi; oko Lucifera najgore izdajice, koje se
smrzavaju od zime.

U Tolomeji nadju pjesnici Alberiga de' Manfredi. Radi jedne ćuške, koju je
dobio od rodjaka, odluči ubiti ga, prem ga je ovaj za oproštenje molio. Pomiri se pri-
vidno s vatrenim mladim čojekom te njega i mladjahnoga miu sina pozove na ručak.
Pod kraj ručka reče Alberigo: »Donesite voće«; na to udju druga dva rodjaka te
ubiju goste. |

To se dogodilo god. 1285. u Faenzi.

Alberigo je živio još godine 1300., kad je Dante pošao na svoj mistični put.
Pjesnik se čudi, kako to, da je zločinac već u Paklu, a ovaj mu kaže, da tako opaka
duša zna u pakao pasti još prije, no parca Atropos presiječe nit njegova života.
Umjesto grješnikove duše udje vrag u njegovo tijelo, koje tako prividno živi dalje
životom ljudskim. Na isti način, je i duša Brance d' Orie ovdje u ledu, a živ je vrag
u njemu tamo gore na svijetu. Taj otmjeni Genovežanin ubio je kod ručka svoga
tasta Lukanina Zancha, čiju dušu u petoj zloj jaruzi vrag baca u vrijuću smolu. Duša
ubojice stigla je brže na dno Pakla, nego duša toga ubijenoga podmitljivog Lukanina.

Dante je sklonuo Alberiga, da mu pripovijeda, tim, što mu je obećao, da će mu
sledjene suze skinuti s očiju. Dante se pače kune te kaže, nek i on padne pod taj
led, ako mu se skine led s očiju znajući, da će s Virgilom proći preko te kore leda.
Dante ga vara, jer drži, da izdajice ne zaslužuju pristojno susretanje.

160

Pjevanje trideset i treće.

(1—78. Ugolinova smrt. 79.—90. Pjesnik proklinje Pisu. 91.—108. Tolomea, odjel za izdajice gostiju i
prijatelja. 109.—150. Brat Alberigo i Branca d'Oria. 151.—157. Dante psuje Genovežane.)

1.—78. Usta digne s užasnoga jela onaj grješnik brišuć ih o kosu glave, što ju
bijaše od otraga razmrskao, onda začne: »Ti hoćeš, da obnoviš očajnu bol, koja mi
srce steže, samo kad mislim na nju, još prije no što o njoj progovorim. Nu ako moje
riječi treba da budnu sjeme, što će uroditi sramotom za izdajicu, koju grizem, zborit
ću ti roneći gorke suze.

Ne znam, tko si, niti kako si amo dolje sišao; nu Firentinac mi se činiš doista,
kad te čujem. Valja da znaš, da sam ja bio knez Ugolino, a ovaj, Nadbiskup Ruggieri.
Sad ću ti reći, zašto sam takov susjed. Kako sam. s njegove himbe, povjerivši se
njemu, bio uhvaćen i poslije ubijen, nije nužno da pripovijedam; ali, što nisi mogao
doznati, to jest, kako je moja smrt grozna bila, to ćeš čuti pa ćeš znati (prosuditi),
da li me je uvrijedio. Mali prozor u (tornju), koji se sad po meni zove toranj Glada,
a bit će zatvorom još kojekomu, pokaza mi kroz otvor svoj već više puta (mlad)
mjesec, kadno usnih grdan san, koji mi razdre zastor budućnosti. Ovaj (tu) prikaza
mi se kao gospodin i vodja, koji lovi lov na kurjaka i kurjačiće u planini, poradi koje
Pisanci ne mogu vidjeti Luccu. Stavio bio sebi na čelo (lova) Gualande sa Sismon-
dovcima i Lanfrankovcima s mršavim, revnim i dobro uvježbanim kujama. Iza kratka
trka učini'mi se, da su sustali otac i sinovi; i učini mi se, da gledam, kako im oštrim
zubima razdiru slabine. Kad sam se probudio u cik zore, čuo sam, kako u snu plaču
moji sinovi, koji su bili sa mnom (zatvoreni) i kako miole hljeba. Jesi doista okrutan,
ne boli li te kad promisliš, što se mom srcu javljalo; a ako (sada) ne plačeš, zašto
(onda) običaješ plakati? Bijahu već budni, a vrijeme se približavalo, gdje su nam
običavali hranu davati, ali je svaki radi svoga sna (slična mojemu) bio zabrinut. I
čujem, kako dolje zakivaju vrata strašnoga tornja: pogledam zato mojoj djeci u lice,
a da ne rekoh riječi. Ne zaplakah; tako se iznutra okamenih. Plakali su oni; a moj
Anselmuccio reče: »»Ti tako zuriš, oče: što ti je?«« Pa ipak ne proplakah niti odgo-
vorih cio taj dan niti svu slijedeću noć, sve dok drugo Sunce svijetu ne ogranu. Čim
je malo svijetla ušlo u našu bolnu tamnicu, a ja ugledam: u četiri lica (mojih sinova,
kao u ogledalu) moje vlastito lice; od boli ujedoh se u obje ruke; a oni, misleći, da to
činim iz želje za jelom, ustadoše odmah i rekoše: »»Oče, bolit će nas mnogo manje.
ako od nas jedeš; ti sinas zaodjenuo ovim jadnim mesom, ti nam ga svuci««. Umirim
se nato, da ih ne rastužim još više; taj dan i drugi ostasmo svi nijemi. Oh, tvrda
zemljo! zašto se ne otvori? Iza kako smo doživjeli četvrti dan, baci mi se Gaddo
protegnut pred noge i reče: »»Oče moj, zašto mi ne pomogneš?«« Tim umre; pa kao
što ti mene vidiš, vidio sam ja padati (ostalu) trojicu. jednoga za drugim, medju
petim i šestim danom; našto stadoh, slijep već (ne čuvši ih više), teturati pipajući
rukama svakoga; i dva dana iza kako su umrli, dozivao sam ih: Napokon učini glad,
što nije mogla učiniti bol«. Rekavši to izvrnutim očima zgrabi nanovo zubima jadnu
glavu mrskajući joj kosti kao pas.

161

79.—90. Avaj, Piso! Ti ruglo naroda u. lijepome | kraju, gdje »si« zvuči, kad tvoji
susjedi oklijevaju, da te kazne, neka se krenu Capraja i Gorgona i neka začepe Arno
na ušću tako, da se utopi sve, što je u tebi živo! Jer, ako. se govorilo o knezu Ugolinu,
da te je izdajom lišio tvojih kastela, (ipak) nisi smjela djecu staviti na takove muke.
Nevine učini novo doba, (mladost), ti Nova Tebo, Ugocciona i Brigatu i (onu) drugu
dvojicu (Gadda i Anselmucci-a), koje (moja) pjesma gore spominje.

91.—108. Podjosmo dalje onamo, gdje led okrutno steže drugi narod ne prignut
napred, nego na uznak ležeći. Suza suzu ondje zaprečuje, a bol, što ne može da na
oči izbije, okrene se natrag u srce te množi (duševnu) tjeskobu. Jer prve suze (smrza-
vaju se pa) načine koru tako, da su kao stakleni viziri, pa ispunjavaju onu udubinu
pod obrvama. I premda je iz moga obraza, kao na kakovu žulju nestalo od zime sva-
koga osjećanja, to mi se ipak činilo, kao da ćutim vjetar; te rekoh: »Učitelju, otkuda
taj duva? zar tu dolje nisu sve pare utrnule?« Nato on meni: »Za čas bit ćeš tamo,
gdje će ti oči odgovoriti na to kad vide uzrok, s kojega taj vjetar puše«.

109.—150. A jedan od jadnika one hladne kore dovikne nam: »O, duše toli
okrutne, da vam je dosudjeno najposljednje mjesto; skinite mi s očiju tvrdi zastor,
da mi malo odlane boli, što mi je srce obuzela prije no što mi se suze nanovo smrznu«:
Zato ja njemu: »Ako hoćeš, da ti pomognem, reci mi, tko si, pa ne dignem li ti s očiju
ledeni poklopac, neka mi bude sudjeno da dodjem i ja pod dno toga leda«. Odgovori
on: »Ja sam Fratar Alberigo, ja sam onaj (na zlu glasu zaradi) voća iz zla vrta, koji
tu primam datule za smokve«. — »Oh«, rekoh mu, »zar si ti već umro?« A on meni:
».Kako je mojemu tijelu tamo gore, o tom ne znam ništa. Takova je prednost ove
Tolomeje, da često duša u nju padne, još prije no ju Atropa ovamo krene. Pa da mi
radije sledjene suze sa lica skineš, znaj, čim duša učini izdajstvo kao što ga učinih ja,
odmah joj vrag tijelo oduzme pa njime vlada cijelo vrijeme, dok sasvim ne isteče
doba (njegova života). Duša padne u ovaki zdenac; i tako se možda još čini tamo
gore živo tijelo ove sjene, što iza mene (u ledu) zebe. Mora da znadeš, ako baš
dolaziš odozgor amo dolje: to je Ser Branca d' Oria a već je više godina prošlo otkako
je tako zatavoren (u ledu)«. — »Čini mi se«, rekoh, »da me varaš, jer Branca d' Oria
nije još umro, već jede i pije.i spava i odijelom se odijeva«. On reče: »Još nije
Michele Zanche bio prispio u jamu Zlopandža, tamo gore, gdje vrije gusta smola,
kad ovaj ostavi vraga umjesto sebe u svom tijelu, i neki njegov rodjak, koji je s njime
zajedno počinio izdajstvo. Nu pruži der sad ruku amo; otvori oči«. A_ja mu ih ne
otvorih; i bilo je uljudno surov biti prema njemu.

151.—157. Avaj, Genovežani! Ljudi daleko svakog dobrog običaja, a puni svake
himbe, zašto još niste istrijebljeni sa svijeta? Ta s najgorim duhom iz Romagne
nadjoh izmedju vas jednoga takvoga, da mu se radi njegovih zlodjela duša već u
Kocitu kupa, dok mu je tijelo gore, još. prividno živo.

162

Uvod u trideset 1 četvrto pjevanje.

Sadržaj. Pjesnici udju u Giudeccu. Tu su duboko pod najkrućim ledom prokleti, koji su izdali svoje
dobročinitelje. Usred srijede ledenoga dna, koje je i sredina zemaljske kruglje, zataknut je Dis-Lucifer
tako, da mu noge strše u drugu polutku Zemlje, a iz leđa se vidi gornji dio tijela od polovice prsiju gore.
Dante opisuje strahovitog oca svega zla na svijetu. Virgil, kojega je Dante zagrlio, približi se kosmatoj
strani Luciferovoj pa se — hvatajući se za njegove dlake — spusti niz njega s Danteom iz Pakla u drugu
polutku Zemlje. Tu izlaze pjesnici kroza spilju, u kojoj teče potok na površinu druge polutke.

Alegorija. Od svih grijeha najteži je, kađ podanik izda svoga gospodara, a teži od jatezega
je, kada tko izda svoga dobročinitelja, kao što je Juda izdao Isusa. Judine su muke zato od svih paklenih
muka najteže. Bruto i Kasije, koji su svoga cara i dobrotvora izdajnički ubili, pate sličnu kaznu kao Juda,
samo nešto malo laglju. Ova dvojica ogriješili su se o predstavnika svjetske vrhovne vlasti, a Juda
o vrhovnu erkvenu vlast. Na tim vlastima osniva se red svijeta. Lucifer je u svem oprječan Bogu.
On ima tri lica, da oponaša Sv. Trojstvo; onako je ružan kako je Bog lijep; onako taman kako je Bog
svijetao. Nekoć najsjajniji i najljepši. andjeo, sad je najgroznija crna nakaza.

'Tri Luciferova lica razne su boje. Prednje mu je lice crveno, jer se na toj strani kazni Juda zato,
što je počinio izdajstvo od: srdžbe; drugo je lice crno, jer je Bruto od gluposti ubio Cezara; treće je lice
bjelkasto žuto, a to znači nemoćnu, jalnu zagriženost, koja je ubojicu Kasija zavela na odurno izdajstvo
i ubijstvo. Srdžba, glupost i nemoćni zagriženi jal izvori su najtežega grijeha, te vode u Luciferove ralje.
Lucifer plače, jer zločesti andjeo doduše muči druge, ali i njega sama muči žalost, što je tako duboko pao.

Virgil vodi Dantea do izvora svih grijeha, da spozna kuda vodi grješan život, a onda mu samo zlo
pomaže, da se duša preokrene na dobro, da izadje na put k spasu.

Razjašnjenja. Virgil spominje himnu, koja se pjeva na veliki petak: »Zastave
kralja dolaze prema nama«. Tek pridodaje. riječi »kralja« oznaku »paklenoga«, pa
time mijenja stih posvećen Isusu u oprečni smisao, jer sad pristupaju kralju Pakla.

Po Danteovoj mjeri Lucifer je oko petsto metara visok, a led Kocita debeo je
barem sto metara.

Za Kasija veli. iamte, da je nm rm pa se ta riječ prevede sa »koštu-
njav«, onda Danteova oznaka ne protuslovi Plutarkovoj; ovaj bo kaže, da je Cezarov
ubojica bio mršav; prevede li se riječ »membruto« sa »gojan« onda se mora uzeti, da
Dante nije čitao Plutarka, pa da zamjenjuje Lucija Kasija s Kajom Kasijem o kojemu
Cicero kaže, da je bio debeo.

U 68. stihu obilježuje pjesnik vrijeme. Prema tomu trajao je cio put kroz pakao
24 sata. Za to vrijeme nije Dante nigdje spavao, kao što ne spava ni u Raju, tek po
višeput otpočine na brijegu Čistilišta.

Oba se pjesnika spuštaju niz bedro Luciferovo kroza središte Zemlje, a Dante
bilježi svakojaka opažanja, da označi, što se sve promijenilo tim, da je on s Virgilom
prešao iz jedne polutke u drugu.

Prošavši središtem Zemlje ulaze u prostor, koji nalikuje duboku zdencu, na
čijemu je dnu Lucifer.

. U ovom pjevanju tumači Virgil, kako je Lucifer pao s neba i kako je postao
ponor Pakla. Stavio sam tumač tomu pred početak trećega pjevanja, da bude gijeli
topografija Pakla čitatelju razumljivija.

163

Pjesnici se u mraku uspinju kroz ponor južne polutke te napokon izadju pred
brijegom Čistilišta i ugledaju zvijezde. Sva tri dijela Božanstvene Komedije svršavaju
riječju »zvijezda«, jer je tamo u Raju cilj ljudskoga života.

Pjevanje trideset i četvrto.

(1,.—8. Pjesnici ugledaju Lucifera. 10.—15. Giudecca, odjel za izdajice svojih dobročinitelja. 16—54. Kako
izgleda Lucifer. 55.—67. Izdajice najviše svjetske i crkvene oblasti, 68.—87. Pjesnici izlaze iz Pakla.
88.—93. Lucifer strši nogama u drugu polutku. 94.—126. Kako je Lucifer pao; kako je postao Pakao.
: 127.—139. Virgil i Dante izlaze kroz drugu polutku.)

1.—9. »Vexila Regis prodeunt infermi (zastave paklenoga kralja idu) prema
nama, zato gledaj unaprijed«, reče moj Učitelj, »da li ih razabireš«. Kao što se vidi
mlin, što ga vjetar okreće, kad se gusta magla vije ili se na polutci našoj noć uno-
ćava, takovu mi se onda pričini, da vidim zgradu. Onda se zaklonih radi vjetra za
moga Vodju; jer ne bijaše drugoga zaklona.

10.—15. Već bijasmo tamo — s grozom to slažem u stihove — gdje sjene bijahu
sasvim (ledom) pokrite, i prozirahu kao slamka u staklu. Jedne leže, druge uspravno
stoje, jedne naglavice, druge na tabanima, a i druge savijene kao lak tako, da im
je lice k nogama sagnuto.

16.—54. Kad bijasmo tako daleko napredovali da se mome Vodji svidjelo po-
kazati mi stvor, koji je nekoč (u Nebu) bio krasna obličja, stupi ispred mene na
stranu te me sustavi govoreći: »Evo Dita i evo mjesta, gdje valja da se oboružaš
jakošću«. Ne Pitaj, čitaoče, kako se ukočih i kako obnemogoh, ne ću to da napišem,
jer nikakve riječi ne bi za to dostajale. Nisam umro niti sam ostao živ. Promisli dakle,
ako imaš iskru uma, kako mi bijaše ni živu ni mrtvu. Car čemernoga carstva s polo-
vicom grudiju virio iz toga leda, a činio mi se tolik, da sam ja bio veličinom bliži
Gigantu, nego Gigant njegovoj nadlaktici. Sudi po tom, kolik mora biti, da bude
čitav primjeren ovakovu djelu. Ako je bio onako lijep, kako je sada ružan, pa je
(opak) ustao proti Stvoritelju, onda doista mora da iz njega izvire svaka tuga. O,
kako mi se pričini veliko čudo kad ugledah tri lica na njegovoj glavi: Jedno spreda, a
to bijaše crveno; druga dva srastoše se s prvim baš povrh sredine svakoga ramena
a spajahu se na mjestu, gdje je (orozu) kresta (tjeme). Desno se (lice) činjaše nešto
izmedju bijele i žute (boje), lijevo pako bijaše vidjeti onakvo, kao što je u onih, koji
dolaze odanle, kamo Nil pada. Ispod svakoga (lica) izlazila dva krila, kako je pri-
stajalo tolikoj ptici. Ne bijaše na njima perja, nego bijahu nalik šišmišovim krilima,
S njima je mahao tako, da su tri vjetra duvala od njega. Sav se Kocit smrzavao s toga.
Plakao je iz šest očiju, a niz laloke mu kapale suze i krvava slina.

55.—67. Na svaka usta kidao je zubima po jednoga grješnika kao trlicom: (kad

lan tru), tako da je trojicu (u isti čas) na isti način mučio- Za onoga spreda mrcvarenje . -.

zubima još nije bilo ništa u prispodobi s deranjem, jer su mu kadikad ostala sva

164

ledja oguljena. Reče Učitelj: »Ova duša gore, što najveću kaznu trpi, Juda je Iškariot;
glava mu je unutri (u Luciferovu ždrielu), a nogama se vani miče. Od one druge
dvojice, kojima je glava dolje, Brutto je onaj, što sa crnoga rila visi; gledaj, kako se
previja, ali ne kaže ni riječi, a drugi Kasije, što izgleda tako koštunjav.

68.—87. »Ali noć se opet vraća; i red je, da podjemo sada, jer smo sve vidjeli«.
Prema njegovoj želji savih mu se oko vrata; a on upotrebi zgodan čas i mjesto, pa
kad su (Luciferova) krila bila dosta razastrta, uhvati mu se za rutava rebra; zatim
se spusti od čupe do čupe medju gustom: dlakom i medju smrznutom korom (Kocita).
Kad stigosmo na mjesto, gdje se gnjat kreće na najširem mjestu stegna, moj se
Vodja s naporom i mukom okrene glavom onamo, gdje su mu dosad noge bile, držeći
se za ruke kao čovjek, koji uzlazi, tako da mi se činilo, kao da se opet u Pakao
vraćamo. Usopljen kao umoran čovjek reče mi Vodja: »Dobro me se drži, jer po
takovim nam se ljestvama valja udaljiti od tolika zla«. Zatim, izadje kroz rupu jedne
stijene, te me posadi na rub a onda pristupi k meni s opreznim korakom. |

88.—93. Uzdigoh oči i mišljah, da ću vidjeti Lucifera onakova, kako sam ga
ostavio, a vidjeh, gdje noge u vis drži. Da li sam bio sasvim smeten, neka pomisli
prosta čeljad, koja ne vidi kakovo li je mjesto bilo, koje sam pregazio (središte
Zemlje).

94.—126. »Na noge se diži«, reče Učitelj, »put je dalek; staza je duga i zločesta,
a Sunce se već diže na pola tri«. Ne bijaše gospodska dvorana, kojom koračasmo,
nego naravna spilja zla poda i manjkava svijetla. »O Učitelju«, rekoh osovivši se,
prije no se istrgnem: iz ponora pripovijedaj mi malo, da me riješiš bludnje. Gdje je
led? a kako je taj (Lucifer) naopako zataknut? i kako je Sunce prešlo iz noći u jutro
za tako malo sati?« A on meni: »Ti misliš, da si jošte s one strane središta (Zemlje),
gdje sam se uhvatio za dlaku hudoga zmaja, koji svijet probija. S one si strane bio
samo dotle, dok sam silazio; kad se preokrenuh prošao si točku, prema kojoj teže sve
težine svijeta sa svih strana. Sada si dospio pod polutku tjemenom (u Jerusolimu)
izdahnu čovjek, koji se rodio i živio bez grijeha; ti stojiš nogama na malome krugu,
koji je paka strana Giudecce. Ovdje je jutro, kad je tamo večer; a taj, čije dlake su
nam bile ljestvama, zataknut je (u središte svijeta) kao i prije. S ove strane neba
spade dolje, a zemlja, što se prije tu sterala, od straha pred njom pokri se velom
mora te dodje na našu polutku; ovdje možebiti ostavi ovo mjesto prazno, da pred
njim utekne ona (zemlja južne polutke), koja se ovdje vidi, te se dignu gore (i stvori
brdo Čistilišta)«.

127.—139. Tamo dolje to je mjesto (brijeg Čistilišta) isto toliko udaljeno od
Belzebuba, koliko je duboka njegova grobnica (Pakao); to se ovdje ne razabire očima.
nego po šumu potočića, koji se tu prolijeva niz pukotinu pećine koju je prorovao
tekući oko nje i pomalo padajući. Tako tajnim putem; podjosmo, Vodja moj i ja, da
se vratimo u bijeli svijet; te se uspinjasmo i ne misleći na odmor, on napred, a ja
za njim, tako dugo, dok ne ugledah kroz okruglu jamu lijepih stvari, što nebo na sebi
nosi. A odavle izidjosmo, da opet vidimo zvijezde.

(Konac Pakla.)
165

«tf

sum

E - .\ , : Kik

Ka: Ma

Ki
hi

410
W. I: “ed

mi

dni Nut!

: iu“
nur evi BNC!

me UMAK EMU

PR e

al bada i

Wo će

m Tat u

jašu 2 = sedi Vid) | gd : ; : h m . dh kar s..ih UJ
IKA a ' Brdi miki. La Pi fa medi ii
! ! ' u: ' j : i bi$: Ne a. | 4 «FHA lis Na E i nLhrk ae: ei M4 : , ei | i h.
4 UDINE 1 imi enii < # BIBA Musa 8 1 HZ za" NI 3. alla će Izida za au po a iP , di E n ' 2 | is < k ' &£. I ti
bace ur : as open tm er TVR ET " NENE feto RK ps i H | ' u | >: u PE pi
o : | ' : : ; ' Rust a I il

a Edo a! a ;

vu | P

"1

Mi.

U
k

-_

Mem kli ..

"a

1 Frka

a

np it

hi

vadi

udi a bi oci še
A

ši oda Bi -
š a TEA I
kam «

#